Thomas Merton – kršćanin budućnosti ili bit kontemplacije

Ukoliko kršćanstvo ima još kakvoga zbiljskoga raison d’être, onda on može biti jedino u povratku vlastitim izvorima, odnosno u povratku sadržaju Isusova učenja, tako često zanemarenoga u ime vjere u Krista.

Kroz povijest kršćanstva mnogi su nas ljudi na to iznova podsjećali, ostajući, međutim uglavnom na marginama ”službenoga” kršćanstva: od pustinjskih otaca i majki, preko mistika i kontemplativaca srednjega vijeka (Meister Eckhart, Guigo II., Bonaventura, Terezija Avilska, Ivan od Križa – da nabrojimo tek najpoznatije) sve do ljudi kontemplacije našega vremena.

Dana 10. prosinca ove godine navršilo se 50 godina od smrti monaha Thomasa Mertona (1915. – 1968.), čovjeka koji je svojim djelom (brojnim objavljenim knjigama) uvelike utjecao na oblikovanje kontemplativnih pokreta u svijetu: izvlačeći iz dubine zaborava tekstove kršćanskih mistika, progovarajući jezikom nesputanom jednom zauvijek teološki definiranima konceptima kakvi jedva da imaju veze sa življenim iskustvom, otkrivajući blaga za kojim traga čovjek okrenut na unutra i u drugim duhovnim tradicijama, što, dakako, ne znači odricanje od vlastite tradicije (naprotiv!) ili sklonost kakvom sinkretizmu (umjesto dijalogu).

Dana 10. prosinca ove godine navršilo se 50 godina od smrti monaha Thomasa Mertona (1915. – 1968.), čovjeka koji je svojim djelom (brojnim objavljenim knjigama) uvelike utjecao na oblikovanje kontemplativnih pokreta u svijetu: izvlačeći iz dubine zaborava tekstove kršćanskih mistika, progovarajući jezikom nesputanom jednom zauvijek teološki definiranima konceptima kakvi jedva da imaju veze sa življenim iskustvom, otkrivajući blaga za kojim traga čovjek okrenut na unutra i u drugim duhovnim tradicijama

Američka kontemplativna škola osnovana je službeno 1983., i njoj, u otvorenom smislu riječi (na Mertonovu tragu, na tragu mistika Istočne crkve, kao i nedualističkih mislilaca, misli Teilharda de Chardina itd.), pripadaju, da spomenemo možda najvažnije: John Main, Thomas Keating, Cynthia Bourgeault, David Frenette, Carlo Arico, Jim Marion, Ted Nottingham, Ilia Delio , Richard Rohr…

No, ni Europa nije bez svojih suvremenih kontempativaca: Laurence Freeman, David Steindl-Rast, Annick de Souzenelle, Jean Yves Leloup, Bratstva Béthanie, Willigis Jäger, a ne zaboravimo ni ”našega” fra Mladena Ercega. Knjige većine njih prevedene su i objavljene na hrvatski jezik (doduše, u malih izdavača i nevelikoj nakladi), a zahvaljujući socijalnim medijima, njihova predavanje i duhovne vježbe lako je naći na Youtubeu.

Područje što ga nastanjuju osobe kontemplacije područje je transformacije svijesti, dakle područje osobnoga povjerenja u transcendenciju kakva nas preobražava ”do mjere uzrasta punine Kristove” (Ef 4, 13).

Doista, Isus kao Pomazanik Božji nije došao mijenjati svijet, nego, ukoliko to dopustimo, mijenjao je, mijenja – nas. Nije tražio brojne sljedbenike, nego osobe koji čeznu povratku svojemu nutarnjemu domu kojemu se primičemo iz preobražaja u preobražaj kako bismo, probuđeni svjetlom Pomazanika Božjega u sebi samima, otkrivali tko smo, pa onda i samim time na isto otkriće pozivali druge.

Vezivanje ”duhovnosti” uz kakav vjerski svjetonazor pripada u koncentrični krug najbliži površini. U dubljem krugu duhovnost, bez obzira kojem vjerskom svjetonazoru pripada, vezuje se, dakle, uz proces preoblikovanja, preobrazbe čovjeka s niže na višu razinu svijesti.

Autentična mistička učenja (kabala, kršćanski misticizam, sufizam, ali jednako tako i budizam i tzv. istočne duhovnosti, za Mertona posebice zen-budizam) temeljena na povjerenju bivaju međusobno mnogo bliža nego su to religijska učenja temeljena na uvjerenjima. A k tome: ljudi slične razine duhovne svijesti iz različitih duhovnih tradicija vrlo često se bolje razumiju nego ljudi različite razine svijesti iz iste duhovne tradicije.

Autentična mistička učenja (kabala, kršćanski misticizam, sufizam, ali jednako tako i budizam i tzv. istočne duhovnosti, za Mertona posebice zen-budizam) temeljena na povjerenju bivaju međusobno mnogo bliža nego su to religijska učenja temeljena na uvjerenjima. A k tome: ljudi slične razine duhovne svijesti iz različitih duhovnih tradicija vrlo često se bolje razumiju nego ljudi različite razine svijesti iz iste duhovne tradicije

Za razliku od religioznih ljudi, osobe kontemplacije i mistike govore jezikom ljubavi prema i unutar onoga što zovemo Bogom, ili preciznije: ukorijenjenošću u ljudskoj slobodi od ma kakve uvjetovanosti, slobodi kakva je dar veze ljubavi i posvećenosti onome transcendentalnome, sasvim Drugome, a opet intimnijem nam od nas samih.

Čovjek s iskustvom kontemplacije je čovjek sa svjesnim iskustvom Boga. To nije čovjek koji je svijetu okrenuo leđa. Njegov odnos sa svijetom ne svodi se samo na molitvu za svijet. Oslobađajući prostor u samoći svoga srca, dijeli s Isusom njegove kušnje i patnje koje rađaju ljubavlju za svijet.

Čovjek kontemplacije – piše Merton (Nitko nije otok) – slobodan je od neposrednih uspjeha svoga rada, od spleta ciljeva koji upravljaju našim zemaljskim životom, od zdravlja i sigurnosti, od uživanja i posjedovanja, od ljudi i mjesta, od okolnosti i predmeta.

Svijet od čovjeka zahtijeva dokazivanje prema određenim standardima – čovjek kontemplacije nema potrebu za dokazivanjem u svijetu. On nema neki poseban zadatak u svijetu. On je u svijetu upitnik, onaj koji pliva uzvodno, znak čuđenja.

Čovjek kontemplacije ima, kao i svaki kršćanin, zadaću onoga što se teološkim rječnikom zove apostolatom, ali ne ispunjava ga djelujući, nego prije svega živeći ga u svakodnevnom životu jednostavnih aktivnosti. Njemu je biti čovjek koji u samoći i tišini traži Boga, potpuno svjestan i povezan s drugima koji ga također traže, bez obzira na koje načine. Naravno, zbog toga se ne osjeća ”boljim”, ali jest kršćanin koji život kršćanstva shvaća ozbiljno, i ne bez duhovitosti.

Takav tragač zacijelo je čitao knjige poput Oblak neznanja ili Ispovijesti ruskog hodočasnika te nije mogao zaobići Mertonove: Gora sa sedam krugova, Nove sjemenke kontemplacije, Nitko nije otok, Monah, Mudrost pustinje, Život i svetost, Put Chuang Tzua, Misli u samoći, Znak Jonin…

Za tim i takvim knjigama posežu osobe koje su odabrale put kojim se rjeđe ide, a ”službeno” kršćanstvo kakvo nam nudi crkvena hijerarhija više ima veze sa željom za političkom moći, nego za nutarnjom prazninom kakva priziva milost ispunjenja.

Govor o vjeri u crkvenom javnom prostoru kao da je prilagođen tomu da se svidi, da podilazi ljudima plemenske svijesti isključujući sve druge, ne samo one iz drugih duhovnih tradicija, nego i iz svoje vlastite. Možda će u budućnosti biti ljudi koji sebe zovu kršćanima, no koliko će ih biti koji ozbiljno shvaćaju zahtjeve nutarnjega sadržaja kršćanstva?

A govor o vjeri u crkvenom javnom prostoru kao da je prilagođen tomu da se svidi, da podilazi ljudima plemenske svijesti isključujući sve druge, ne samo one iz drugih duhovnih tradicija, nego i iz svoje vlastite.

Možda će u budućnosti biti ljudi koji sebe zovu kršćanima, no koliko će ih biti koji ozbiljno shvaćaju zahtjeve nutarnjega sadržaja kršćanstva?

”Jedino čovjek koji je stasao do svojega duhovnog identiteta ne osjeća strah, potrebu za gnjevom li mržnjom, niti za doktrinom koja bi mu to dopustila s opravdanjem savjesti. Čovjek kontemplacije čini ljudima dragocjenu uslugu podsjećajući ga na njegovu zbiljsku sposobnost zrelosti, slobode i mira” – piše Merton (Provale u neizrecivo).

”Vjernik budućnosti bit će mistik, mistik s osobnim iskustvom ili – ga neće biti” – rekao je pred pedeset godina Karl Rahner. Danas bismo to mogli ponoviti s još većom osvjedočenošću.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora