novinarstvo s potpisom
Otvarajući u ljeto 2001. godine izložbu o povijesti Savezne Republike Njemačke, tadašnji kancelar Gerhard Schröder spomenuo je u svom govoru “nezamislive zločine nacionalsocijalizma” te “dva svjetska rata dvadesetog stoljeća koje je započela Njemačka”. Nema, čini se, ničeg spornog u toj izjavi. Štoviše, ona bi se mogla uzeti kao još jedan primjer budnosti i savjesnosti njemačke politike u odnosu prema greškama vlastitog naroda i njegovih rajhova i država u prošlosti.
Međutim, uredništvo Frankfurter Allgemeine Zeitunga nije mislilo tako i njemačkom je kancelaru 16. srpnja 2001. sa svojih stranica uputilo ovakav prijekor: “Politička teza da je za Prvi svjetski rat odgovorna isključivo Njemačka znanstveno je neodrživa: glavni krivci 1914. bili su u Berlinu, Beču i Sankt Peterburgu. Schröderovo vraćanje u Versailles povijesna je pogreška.”
Njemačka povjesničarka Monnika Mombauer navodi Schröderovu rečenicu i reakciju konzervativnih novina u svojoj knjizi “Uzroci Prvog svjetskog rata” kao primjer prenošenja u 21. stoljeće rasprave o događajima s početka dvadesetog stoljeća. Zgoda vrlo zorno pokazuje kako je krivnja za izbijanje Prvog svjetskog rata i danas još uvijek važno političko pitanje, a ne samo tema za povjesničare.
Prvo izdanje navedene knjige objavljeno je 2002. godine. Tada je reagiranje na Schröderov govor bilo još uvijek svjež primjer. Dvanaest godina kasnije, kada svijet obilježava stogodišnjicu početka Prvog svjetskog rata, ima ih mnogo svježijih. Zato je autorica napisala predgovor za hrvatsko izdanje svoje knjige, koju je nedavno objavila Naklada Ljevak u prijevodu s engleskog Karmele Cindrić. U njemu piše: “Od prvog izdanja knjige stajališta su se ponovno promijenila, a pojavila su se nova tumačenja pa je uoči stogodišnjice izbijanja rata ta tema i dalje prijeporna”.
Među recentnim radovima ona posebno ističe knjigu Mjesečari australskog povjesničara Christophera Clarka “u kojoj se iznose argumenti protiv pripisivanja krivnje bilo kojoj vladi pojedinačno”, a “novost je i naglasak koji taj autor stavlja na ulogu Srbije u događajima koji su doveli do takozvane Srpanjske krize”.
Mombauer o Clarkovoj knjizi piše i ovo: “Dok je većina prijašnjih analiza uglavnom zaobilazila komplicirane pojedinosti pozadine atentata na Franju Ferdinanda, Clark ih stavlja u središte pozornosti. Po njegovom se tumačenju u diplomatskoj krizi koja je uslijedila nakon tog događaja, a koju je izazvala želja Austro-Ugarske da isprovocira rat sa Srbijom, Beograd pokazuje mnogo proračunatijim protagonistom nego što se da naslutiti iz mnogih tradicionalnih analiza”.
Upravo zbog spomenutog segmenta Clarkove knjige o njoj se ove godine osobito puno pisalo ponajprije u Srbiji, ali isto tako i u Hrvatskoj. Dobar dio tih tekstova imao je političke konotacije. U svijetu je knjiga bila predmet mnogih ozbiljnih analiza i rasprava među povjesničarima, baš kao i u Srbiji, gdje je, međutim, bila i laka meta pljuvanja bulevarskih tabloida i njihovog palanačkog jezika i svijesti.
U Hrvatskoj su, pak, teze Clarkove knjige nerijetko ponavljane i komentirane s izvjesnim trijumfalizmom, pa i zluradošću. Uostalom, od koncerta Bečke filharmonije u Sarajevu, do spektakularne apoteoze Gavrila Principa u Kusturičinom Andrićgradu na bosanskoj obali Drine, i samo obilježavanje stogodišnjice Sarajevskog atentata na ovim je stranama bilo mnogo više prvorazredno političko pitanje nego tema za povjesničare.
Propagandističkog politiziranja nije lišena ni najnovija dokumentarna serija o toj temi koju prikazuje Hrvatska televizija. Ima tu čak i naopake historiografije koja Prvi svjetski rat s početka 20. stoljeća ponekad tumači u kontekstu i svjetlu našeg Domovinskog rata s kraja tog istog stoljeća.
(Usput, onima u Hrvatskoj koje zanima knjiga “The Sleepwalker. How Europe went to War in 1914”, a ne znaju engleski, bit će koristan podatak da je djelo Christophera Clarka, u prijevodu Aleksandre Dragosavljević, u Srbiji objavila izdavačka kuća Heliks pod naslovom “Mesečari – kako je Evropa krenula u rat 1914.”.)
Tko su ti “mjesečari” koji su izazvali rat? Annika Mombauer odgovara citatom iz Clarkove knjige: “Trag ne vodi ni do koga konkretno ili, bolje rečeno, vodi do svakog važnijeg lika u ovoj priči”.
Knjiga “Uzroci Prvog svjetskog rata”, s podnaslovom “Kontroverze i konsenzus” (da, upravo tako, “konsenzus”, a ne “koncenzus” kako se sve češće ta riječ izgovara u hrvatskoj politici i medijima) donosi uzbudljiv pregled jednog drugog rata koji je počeo već i prije samog izbijanja vojnog sukoba.
U tom su specijalnom ratu sudjelovale sve sukobljene države. To je bio rat za vlastitu nevinost i za krivnju onih drugih i taj rat, zapravo, traje sve do danas.
Mirovni ugovor u Versaillesu uključivao je i famozni članak njemačkog bezuvjetnog priznanja krivnje za Veliki rat i svu njime nanesenu štetu. Njemačka ga je strana potpisala uz proteste i osporavanje koje nikada nije prestalo. Znamo koliko je malo prošlo i trebalo do sljedećeg svjetskog rata.
Glavno sredstvo u propagandnom ratu nakon rata bili su dokumenti. Prva je svoje arhive otvorila tada već sovjetska Rusija kojoj je odgovaralo optužiti prethodnu carsku vlast i imperijaliste za rat. Slijedila je Njemačka, koja je na objavljivanje dokumenata tako prisilila i ostale zemlje.
Međutim, kako lijepo pokazuje knjiga Annike Mombauer, ti su istraživačko-izdavački pothvati uvijek bili pod kontrolom država i sve su strane pažljivo probirale ljude kojima će povjeriti te zadatke, kao i dokumente koje će nastojati zauvijek sakriti od javnosti.
Dvadesetih godina prošlog stoljeća Njemačka je pobjeđivala u tom ratu kojem je glavna svrha bila revidirati za nju katastrofalan mirovni ugovor iz Versaillesa. Odatle i riječ revizionizam, koji je svoj vrhunac dosegao u potpunom obratu stavova pojedinih američkih povjesničara i političara koji su počeli tvrditi da su Sjedinjene Američke Države bile obmanute i lažima uvučene u rat na pogrešnoj strani.
Annike Mombauer i sama je temeljito proučavala nepreglednu građu u kojoj se mogu pronaći dokazi za ama baš svaku tezu. No, ipak je donijela i neke vlastite zaključke, koje možete pronaći u knjizi, a ni ja vam neću svojim zaključcima soliti ni pamet, ni rane. Pogotovo ne u tjednu kada se u Hrvatskoj o pojavi zvanoj rat propisuje i gotovo zapovijeda jedinstvo i misli i osjećaja i dok u susjedovom dvorištu laje bijesan pas vraćen kući iz šinteraja svjetske pravde.
Čitanje razložnih i razboritih knjiga pomaže preživljavanju ovog vremena kojim još uvijek vladaju mjesečari.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).