Tko nam je kriv za propast kampanje pelcovanja?

Potpredsjednica Europske komisije Dubravka Šuica primijetila je na N1 televiziji kako naša zemlja u cijepljenju protiv korone zaostaje za zemljama zapadnog, naprednijeg dijela Unije, a imala je i objašnjenje za taj žalosni fenomen. Krivo je, kao i obično, jugoslavensko nasljeđe.

Cijelih trideset godina otkako je fizički nestala socijalistička federacija južnoslavenskih naroda, njezin je duh još itekako živ, neiskorjenjivo je prisutan u našim navikama, snažno oblikuje naše stavove. “Riskirat ću i objasniti s obzirom na to da smo izašli iz sustava kad su se odluke donosile centralno, naši ljudi ne vole takve centralističke preporuke, a ne žele vjerovati znanosti”, kazala je Šuica potkovano.

Ove su nas njezine riječi potakle na jedan kratki izlet u vremenu, u prašnjave i požutjele novinske arhive otprije skoro pet desetljeća. U veljači 1972. neki se hodža s Kosova uputio prvo na hodočašće u Meku, a zatim i u obilazak nekoliko muslimanskih svetišta u Iraku. Kući se vratio s laganom temperaturom, vrtoglavicom, slabošću i mjestimičnim osipom.

Da ne duljimo, u samo dva tjedna čitava se Jugoslavija, s dvadeset milijuna i petsto hiljada ljudi, cjepivom preventivno zaštitila od strašne bolesti i nije bilo ni jednog jedinog idiota sve od Triglava do Đevđelije koji je došao pred zdravstvenu ustanovu s velikom kartonskom porukom kako se on neće dati čipirati

Budući da se, sretnim slučajem, dva mjeseca prije polaska na hadžiluk cijepio protiv svih poznatih infekcija, u njega su se razvili tek blagi simptomi, ali rođaci i susjedi koji su ga došli pozdraviti i čuti njegove priče iz Prorokova zavičaja nisu bili te sreće. Epidemija je buknula poput požara po cijelom kosovskom kraju, a kako je u ono vrijeme granica sa Srbijom bila mnogo propusnija nego danas, došla je uskoro i do glavnog grada.

Građani Srbije počeli su masovno umirati u strašnim mukama od jedne bolesti koja se smatrala iskorijenjenom, no čak i onda, u mračnoj i studenoj zabiti jugoslavenskog komunizma, u kratkom se vremenu shvatilo da je riječ o velikim boginjama. Bila je srijeda 22. ožujka kad se to nesumnjivo utvrdilo.

Vojska je ubrzo oklopnim vozilima zaustavila svaku komunikaciju s kosovskim selima u kojima se bolest prvo pojavila, a u beogradsku zaraznu bolnici nitko više nije smio ući, ni izaći iz nje. U dijelu Jugoslavije zavladao je tvrdi lockdown, vrlo nalik onome koji ćemo mi upoznati u ožujku 2020.

Međutim, tu sličnost prestaje jer već u ponedjeljak 27. ožujka, samo pet dana od utvrđivanja epidemije, na drugoj stranici Slobodne Dalmacije nalazimo Tanjugovu vijest da je do jučer u podne protiv velikih boginja cijepljeno devetsto hiljada Beograđana, a na zadnjoj, desetoj stranici ovih novina se najavljuje i cijepljenje u Skoplju.

Sutradan, 28. ožujka, “Slobodna” na naslovnici donosi izjavu dr. Ive Margana, republičkog sekretara za javno zdravlje, koji umiruje stanovništvo da opasnosti od zaraze zasad nema, nigdje u SR Hrvatskoj nije zabilježeno ništa sumnjivo i nema potrebe da se i mi u zapadnim dijelovima Jugoslavije cijepimo.

U gradskoj rubrici na šestoj stranici svejedno se napominje kako se, dođe li takva zapovijed s vrha, svi stanovnici Splita mogu cijepiti za manje od dva dana. U Vojvodini je toga utorka cijepljeno dvjesto, a u Crnoj Gori sto pedeset hiljada stanovnika.

Suprotno jučerašnjoj najavi druga Margana, u srijedu ipak čitamo da će se cijepiti sva djeca u Hrvatskoj, premda iz Beograda Savezni štab za zaštitu stanovništva od velikih boginja trijumfalno javlja da je zaraza lokalizirana.

Napokon, u četvrtak 30. ožujka na naslovnici Slobodne Dalmacije ide fotografija prvih splitskih cijepljenja u Higijensko-epidemiološkom odjelu Doma narodnog zdravlja u Ulici Duška Mrduljaša, današnji Dražanac.

Građani Srbije počeli su masovno umirati u strašnim mukama od jedne bolesti koja se smatrala iskorijenjenom, no čak i onda, u mračnoj i studenoj zabiti jugoslavenskog komunizma, u kratkom se vremenu shvatilo da je riječ o velikim boginjama. Bila je srijeda 22. ožujka kad se to nesumnjivo utvrdilo

Da ne duljimo, u samo dva tjedna čitava se Jugoslavija, s dvadeset milijuna i petsto hiljada ljudi, cjepivom preventivno zaštitila od strašne bolesti i nije bilo ni jednog jedinog idiota sve od Triglava do Đevđelije koji je došao pred zdravstvenu ustanovu s velikom kartonskom porukom kako se on neće dati čipirati.

Ako nepovjerenje u znanost nasljeđujemo iz Jugoslavije, kako tvrdi Dubravka Šuica, tajanstveno je kako su nekakvi nepismeni komunisti iz “zemlje seljaka na brdovitom Balkanu”, još prije pola stoljeća, u samo četrnaest dana napravili nešto što je u Hrvatskoj danas, svim nadmoćno obrazovanim HDZ-ovcima, od Beroša, preko Božinovića, do Capaka i Markotić, potpuno nedostižno.

Koliko god uvjeravali građane, Beroš i Markotić neće doći ni blizu rezultatima jugoslavenskih epidemioloških vlasti.

Kako se to dogodilo? Zašto smo izgubili vjeru u obrazovanje? Nije li čudno da se masovno niječe ono što piše u knjigama, a hiljade i hiljade djece s prosjekom pet nula završavaju školu?

Ili je upravo to nevolja, pored tolikih odlikaša sa svim peticama, knjige više nemaju nikakve šanse.

U zemlji gdje je svako akademsko postignuće baš svima moguće, gdje je Miroslav Škoro doktor znanosti, gdje se čak i Vice Mihanović tako potpisuje, došlo je normalno da za znanost više nitko ne daje ni po pišljiva boba.

 

(Prenosimo sa portala Slobodne Dalmacije gdje je kolumna naslovljena: Rezultati cijepljenja u Jugoslaviji nedostižni su za Beroša i Markotić: Tko nam je kriv za propast kampanje pelcovanja?).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
    •  Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
    •  Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
    •  Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
    •  Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
    •  DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
    •  Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
    •  Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
    •  Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
    •  Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora