Tko se to tamo s nama sjedinjuje

Historija, povijest, zapravo se sastoji od marginalnih detalja. Ti detalji su nju, historiju, stvarali. Moja sjećanja na Pazin 1943. višestruka su, makar sam tad imao tek četiri godine!

Sjećam se kako mi je Ante Drndić ”Stipe” pričao. Nidi marča 1943. na prvom svom sastanku s ustanicima, Ante kazuje kako je Joakim Rakovac cijelo vrijeme držao ruku u krilu, ispod stola. Kad su ustali, Joakim je držao pištolj u ruci – da, nismo znali jesi li zbilja naš, rekao je Anti…

Ćiro Raner, pak, pričao mi je kako je Joakim došao šartu da mu za sutra skroji odijelo, ne možeš donositi povijesne odluke obučen u iznošenu uniformu…

Ali, bitni detalji Pazinskih odluka metaforički se preklapaju s nekim momentima odnosa spram Istre danas.

Za Pazinske odluke NOO-a za Istru od 13. rujna 1943. godine o ”kidanju svih veza s Kraljevinom Italijom” i ”sjedinjenju s našom hrvatskom braćom” vodstvo NOB-a Hrvatske i Jugoslavije doznaje iz plakata što ga donosi kurir na motociklu u Topusko.

”Tko se to tamo s nama sjedinjuje?” zacijelo je pomislio Vladimir Bakarić. Ma ne more se piplje sjediniti z kokošon, dite z materon?

Rečeno-učinjeno. Brže bolje je sazvano zasjedanje ZAVNOH-a, na kojem su donijete povijesne odluke – iste kakve su donijete tjedan dana ranije u Pazinu!

A Jakov Blažević pod hitno se otpravio u Istru, kad tamo opet šok – u Opatiji ga u autu čeka naš pop i vozi ga u Pazin. A onda smo opet u Pazinu na Saboru Istre 25. rujna donijeli parlamentarno, demokratski (svi slojevi prisutni, uključiv svećenike i Talijane!) odluke donijete  i 13. (u Pazinu) i 20. (u Topuskom) rujna 1943.

Ali, Istru smo dobili najviše zato, što je Churchill izjavio da Italija mora kupiti kartu za povratak. Za povratak, kamo?

”Tko se to tamo s nama sjedinjuje?” zacijelo je pomislio Vladimir Bakarić. Ma ne more se piplje sjediniti z kokošon, dite z materon? Rečeno-učinjeno. Brže bolje je sazvano zasjedanje ZAVNOH-a, na kojem su donijete povijesne odluke – iste kakve su donijete tjedan dana ranije u Pazinu!

Među civilizirane, demokratske zemlje, a to je bila nagrada Titu i njegovim partizanima (uključiv hrvatske i slovenske partizanske jedinice iz Italije!) za savezništvo protiv nacifašističkih Sila osovine – najvećega zla u povijesti civilizacije, koje je okupilo u otporu i bijele i crvene i plave i demokrate i autokrate i pobožne i bezbožnike. A to se ovdje danas pokušava relativizirati, izjednačujući ”totalitarizme”.

Sada, dakle, kada svi ”postajemo Europljani”, moramo se suočiti, znanstveno u prvome redu, s vlastitom prošlošću. I samo iz tog suočenja dolazi iskupljenje, iz iskupljenja oprost, pa i zaborav. I na koncu ona Tommaseova žuđena CONVIVENZA DEI POPOLI, suživot naroda.

Licitacije brojevima izbjeglica Julijske krajine, ubijenih, prognanih, spaljenih sela i inih zlodjela prate nas već cijelo stoljeće. U arhivima posve sigurno postoje najpreciznije brojke, ali njih, o rečenim zlodjelima, ni jedna ni druga strana nikada nisu objavile.

Dakako, jer lakše je manipulirati historijom ako su brojke približne. Primjerice, ozbiljni historičari s obje strane procjenjuju da je infojbirano, ergo ujamljeno, između 3.000 i 5.000 ljudi, ali kako potpune istrage nikad nigdje nije bilo, te se brojke uspinju do čak 16.000 ljudi – a to su ukupni talijanski gubici u Drugom svjetskom ratu na tlu Jugoslavije.

S naše je strane poginulo (smaknuto, skončalo u logoru), procjenjuje se, nekih 12.000 Istrana (od čega oko 5.000 boraca), ali se kalkulira i s njih 40.000, kada je riječ o cijeloj Julijskoj krajini!

No, ni točne brojke nisu dovoljne za povijesni oprost, osobito ne kada se neprekidno manipulira s historijom, kao što se ovdje čini od 1848. do danas! S obje strane Soče!

Ovdje hoću naglasiti tvrdokornu opstojnost tog obalnog hrvatstva, koje traje i istraje kroz tisuću godina mletačke i austrijske dominacije, uz neprestanu romansku negaciju; koje istraje i za četvrt stoljeća talijanske fašističke vladavine; koje će znati trajati; i koje će znati SAMO ZA SE nalaziti svoje formule ETNIČKOG PREŽIVLJENJA, i zato, rekao bi Viktor Care Emin u pismu nadbiskupu Antoniju Santinu, altroche scatolette americane (a kamo li američke konzerve – UNRRA paketi zbog kojih da smo se mi prodali Jugoslaviji…).

Ma koja historija, koja magistra vitae?!

Za nas Šćavune ovdje ta vaša povijest jest povijest zabačenosti i izolacije i provincijalizma i izdaje i prodaje i nacionalne bijede u koju ste nas vi tamo gore svi zajedno sustavno pomagali strpavati.

Naposljetku, evo suda i ”najprovjerenijeg” istarskog Hrvata i pjesnika ZVANE ČRNJE (nek je ispravan genitiv ZVANA, Hrvati u Istri mislili bi da se rugam, jer ZVANA je za nas samo nominativ ženskog oblika istog imena).

”Jer kakav bi to bio susret Istre s Hrvatskom i Istre s Jugoslavijom i Istre s Balkanom da su se u Zarečju kod Pazina ili u Kožljanima na Brbanštini ili u Nugli pod Ćićarijom pojavili konspirativno bradati đeneralski mentaliteti iz Marša na Drini s mulama koje vuku rakiju prepečenicu i kazane?

Ili da je došla kakva razularena družina iz Janka Puste s pleh-muzikom, rumom i noževima? Ili da su stigli panonski fiškali pod seljačkim škrlacima i s raskopčanim lajbecima? Ili da su naišli kostimirani prvaci nacionalne opere s partiturom Ivana pl. Zajca ”U boj, u boj, mač iz toka, braćo”?

Pa da je dolutala i procesija marijobistrička ili paradna povorka hrvatskozmajevska pod perjanicama i zastavama, bilo bi jednako groteskno, jednako nemoguće, neostvarivo i nestvarno BEZ IKAKVOG POVIJESNOG UČINKA I SMISLA! (naglasio M. R.).

Jean Ziegler, Švicarac, sociolog i parlamentarac, ruga se svojoj zemlji da je ”alpska Albanija”, jer odbija europske integracije… A mi, hoćemo li zbilja u Europi ostati samo geografski?

Naravno da volim svoju domovinu!

Dovraga, nemilosrdni, sarkastični, subverzivni Cankar, koji s gnušanjem govori o toj ”mesarskoj” nacional-kulturi i njenom protagonistu (novejše slovenske literature principialno ne berem… v razstave principialno ne hodim… dram principialno ne hodim poslušat…). Isti taj britki, surovi realist Cankar o ljubavi za domovinu govori kao malo dijete: Tam, glej se razprostira domovina, lepa kakor paradiž… Pogledala je domovina sama sebi v obraz in je zardela od radosti…

Ali što se, pak, nas malih zemalja tiče, čini se da prije možemo trljati ruke, nego se bojati ”kontinentalizacije” – jer baš ona nam je jedina brana pred liberal-kapitalističkom globalizacijom.

Globalizacije se pribojavaju one hegelijanske ”povijesne nacije”, mjerene patetičnom mjerom Osvajanja, Ratova, Careva i ostalom nevažnom mentalnom menažerijom.

Za Pazinske odluke NOO-a za Istru od 13. rujna 1943. godine o ”kidanju svih veza s Kraljevinom Italijom” i ”sjedinjenju s našom hrvatskom braćom” vodstvo NOB-a Hrvatske i Jugoslavije doznaje iz plakata što ga donosi kurir na motociklu u Topusko

Dakako da se ima čega bojati bismarckovska njemačka superiornost, britanska potrošena slava ”vladarice mora”, francuska ”bonapartistička” oholost. Sve su to mahom pohabane fraze. U Europi izbrisanih granica ta stara slava neće značiti mnogo, i još će manje pomoći.

Dva milijuna Slovenaca ili četiri milijuna Hrvata mogu na slobodnom prostoru konkurencije, ako samo budemo kadri, postizati na svakom polju što i šezdeset milijuna Talijana.

Hoću, naime, reći istoj toj Europi da smo mi ”također irskih korijena” (Slamnig)… Ali trebao je krvavi Treći balkanski rat da ista ta Europa OPET NE SHVATI da Slovenci nisu Slovaci, da Srbi i Hrvati imaju doduše isti jezik, ali da će rajše crknut nego to priznati, a kamo li ikad više živjeti zajedno…

A ako još popuste živci (čitaj: nacionalne ekonomije, već na koljenima) neće trebati niti desetljeće da opet postanemo euro-baša-forca! UND SCHLUSSS! Knez Samo i kralj Tomislav i Vlačić i Trubar i Cankar i Krleža i Tito i Tuđman i Kučan kao da nikada nisu ni postojali…

U našem domišljanju vlastitih oglednih euro-regionalističkih perspektiva, trebali bismo i mi i naši susjedi Talijani, Austrijanci i Mađari (napose!) pomnije čitati što piše Ulderico Bernardi, sociolog, antropolog, polihistor, u knjizi ”Mogući Babilon”.

Bernardi taj hipotetični Babilon programatski izmiješanih jezika vidi kao projekt nade za Europu, a ne više ateističku drskost koju će božanska pravda kazniti – ovdje ta kazna postaje nagrada.

Bernardi nadalje, osim jezične Babilonije, razvija svoju formulu ”miješane salate” umjesto melting pota, tome dodajući slobodan, premda sistematski i kontroliran, uvoz u Europu svježe krvi Istočne Europe, Afrike i Azije u sve jalovije žile europske.

U tom kontekstu isti Bernardi visoko uzdiže ono Cergolyjevo ”melting pota si, da, ja” već udomaćeno u Istri, koje bi imalo kao uzorak, ali i uzor pokušati ”europeizirati Europu”, to jest učiniti ono što nije uspio Napoleonov Le Cadre, crne i smeđe košulje i crvene zastave Oktobra – ako Građanin Europe može progutati ove nesklapne usporedbe.

Unutarnji istarski sklad, suživot, convivenza, stvoren je višestoljetnim municipalizmom (bitnim elementom ”kolektivnog pamćenja”, nastajanja istarskog regionalizma) i skoro milenijskom mletačkom dominacijom.

On je označen preciznom podjelom na mahom romanski dominirajući grad s moćnom crkvom i građanskim elementima ekonomskog i društvenog gospodstva – te jednakim društvenim ustrojem mahom hrvatskih (slovenskih) seoskih zajednica, jednako autonomnih, to jest, sa svojom proizvodnjom, društvenim ustrojem na čijem je vrhu siromaška narodska glagoljaška crkva, čiju kulturu Venecija poštuje.

Odnosno, poštuje sve do stvaranja protestantističke enklave na njenim obalama, koju je trebalo suzbiti, a kako su prvi protestanti ujedno bili iz redova glagoljaša, protureformacija će suzbijajući reformaciju suzbijati i glagoljicu i glagoljaše, što će utišati, ako već ne i uništiti, slavensku bujnu kulturu, jezik i pismenost – koja će se ponovno razbuditi tek sredinom 19. stoljeća.

”Istra križ i križina Europe”, to je radni naslov moje još neobjavljene knjige, u kojoj navodim da će nova Europa ili nastati ovdje između Alpa i Jadrana, ili neće nastati – nigdje! Jer samo ovdje se susreću njeni etnički oceani – germanski, slavenski i romanski; katolički zapad i jug, protestantski sjever, a samo korak dalje počinju pravoslavni i islamski istok…

Možemo li izaći iz blut und boden teorije i prakse kao temeljnog našeg nasljeđa. Jer o tome je riječ uz Karavanke i Julijske Alpe i Soču i Jadran – o borbi za teritorij.

U sjajnom Kovičevom romanu ”Put u Trento” onaj slovenski trgovački šegrt zarekao se da će obljubiti sve žene Carevine. Zanimljiv naum stvaranja zajedništva.

Mislim da se prosječni Istranin danas tako osjeća, kao ”ljubavnik Europe”, a zašto ne, kao Zeus preobražen u bika koji obljubljuje djevicu Europu.

U dopisivanju za ljubljanski Dnevnik, prije nekoliko godina, pisao sam Marku Sosiču, tršćanskom i slovenskom piscu i režiseru:

”Možda bi bilo dobro, Marko, da ti i ja pokušamo definirati sami sebe, jer Istrani smo, nema dvojbe! Oprosti znaš, dobro znam moć naših lokalnih identifikacijskih šifri – Trieste je Trst i Carso je Kras in Istra je Istria itd.

Ali, kao ordinarni istarski ”imperijalni iredentist”, Istru vidim gore do Beljaka (Vilach) i Celovca (Klagenfurt), do Krmina (Cormons), do Tržiča (Monfalcone), do Rijeke (Fiume), po otocima do Boke, Krfa, i zapravo je Lepant njena istočna granica, gdje su naši momci, iz Istre i s Krasa, na galijama tonuli za svoju jadransku republiku Serenissimu i kršćansku Europu.

Zatim u Puli na ”Viribus Unitis” za našeg ljubljenog Franju Josipa, ali kranjski dobrovoljci, kako podsjeća Jančar, prije toga i za Maximiliana u Meksiku! Zatim na krstaricama ”Pola”, ”Zara” i ”Fiume” za našeg Dučea i Vittorija Emanuela III. kod Matapana.

Hoću, naime, reći istoj toj Europi da smo mi ”također irskih korijena” (Slamnig)… Ali trebao je krvavi Treći balkanski rat da ista ta Europa OPET NE SHVATI da Slovenci nisu Slovaci, da Srbi i Hrvati imaju doduše isti jezik, ali da će rajše crknut nego to priznati, a kamo li ikad više živjeti zajedno

Zatim su naši očevi u prekomorskim brigadama zatvorili krug; iz udobnih savezničkih logora (kao zarobljeni talijanski vojnici, o čemu piše Pahor) iz Tunisa i Tobruka ajde na Vis, Knin, ajde na Fjumu i Terst i Soču. A moji Hrvati zaboravljaju da smo dobili Pulu i Rijeku i Zadar, a vi da ste izgubili Trst, toga bismo se trebali sjetiti kad je posrijedi slovenski izlaz na otvoreno more!

Uzajamno smo se, pamtimo mi to, Marko – čini mi se da sam i sam veslao na duždevoj galiji kada se vjenčavao s Jadranskim morem! – stoljeće i pol (od one 1848. barem!) prezirali, mrzili, zatirali, MA ORA BASTA!, ali sada dosta.

U mnogim glavama uz granicu (i ”našim” i ”njihovim”), na žalost, još bridi povijesna demarkacija koju je izrekao Ruggero Fauro Timeus, militantni iredentist, prije stotinjak godina – ”ovdje ima mjesta ili za njih ili za nas”!

Ne, ovdje ima mjesta za svakoga, ovdje ima mjesta za nas ”autohtone” (navodnici, jer ta riječ implicira rasizam!), kao i za srpske zidare koji čekaju posao po tršćanskim pločnicima, za kineske kuhare i konobare, za cijelu Europu i Aziju i Afriku.

TO je kolektivni istarski osjećaj danas – ako ne pretjerujem, doduše! A moram pretjerivati, a tko će, ako pisac neće? Jer ovdje preteže želja za suživotom i suradnjom, nigdje kao ovdje, premda katkada groteskno, češće tek retorično…

Nigdje Italija, Slovenija i Hrvatska nisu slabije nego u Istri, i ZATO nigdje nisu tako snažne! A kad to velim, nikako ne mislim da ponosne patriote (ima ih i ovdje!) koji i sad budno stražare na granicama kojih ”nema”.

Nego mislim upravo na onu tako tipično istarsku (tržašku, krašku, furlansku) smjernu i šutljivu, trpeljivu i strpljivu, radišnu i srdačnu većinsku populaciju sjevernog Jadrana, i talijansku, i hrvatsku, i slovensku.

Ta populacija tvori kolektivni mentalitet pograničja, i ona hoće postvariti svoj ”niži”, a ne više ”viši” interes; živjeti dobro, raditi, zaraditi, provesti se!

A OVDJE SE TO NE MOŽE BEZ PRIJAZNOG I PRIJATELJSKOG ODNOSA S ONIM DRUGIM, i najprije POSLOVNOG, INTERESNOG KONTAKTA, s tim drugim – koji ima sva prava na ovaj teritorij kao i mi sami, bez obzira na to je li ”večinec” ili ”manjšinec”, i živi li s ove ili one strane granice!

Pazinske odluke danas znače misliti hrvatski, a to znači misliti europski, a ne retro-balkansko-plemenski!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Trumpov trijumf – strah i nada svijeta
    •  Nama nema spasa, mi smo analogna rasa i kraj budućnosti
    •  Od holocena do holokausta
    •  A da konačno poslušamo Habermasa?!
    •  Fašistički kulturocid
    •  Legenda o Joakimu širila se Istrom još za njegova života
    •  1943.: Došla je naša ura
    •  Strvinari starog svijeta iliti iskonska Tea Tulić
    •  Analiza EU izbora: nacionalistički internacionalizam
    •  Šalamun – šaman poezije

> Svi tekstovi ovog autora