Tko su stvarni ideolozi navijačkih ultras skupina?

Posljednjih smo dana zapljusnuti vijestima o sudbini ”naših” dečki, stotinjak BBB-ovaca koji se nalaze u rukama grčkog pravosuđa.

Iako, ne znam po kojim kriterijima ”našizma” se velika većina nas koji to čitamo na portalima može identificirati s tom grupom (sub)kulturološki, vrijednosno, etički. Dakle ne znam po čemu su čiji, ”naši” su utoliko što su hrvatski državljani, što meni uopće nije kriterij identifikacije na razini zvanja nekog ”svojim”.

No to sam ja. Nisam neko mjerilo vrednovanja, obzirom na to da sport pratim samo u kategorijama koje me zanimaju, a to su atletika, nekad je to bila i košarka, i skokovi u vodu. Ponekad i skijaški skokovi.

Volim sport, dok je samo sport, a ne spektakl koji ima različite, često i sumnjive izvore financiranja, od kojih mnogi sponzori financiraju i političke kampanje.

Vidimo da su i nasilne ultras skupine obojene političkom retorikom, na krajnjim dijelovima spektra, i desnim i lijevim, pa i razlozi nasilja najmanje leže u navijačkim preferencijama.

Uvijek se, razmišljajući o nogometu kao spektaklu, u koji se slijeva ogromna količina novca, rado sjetim Guya Deborda i njegovih misli o spektaklu kao ultimativnom stadiju potrošačkog kapitalizma i konzumerističke svijesti. Sport je dio ljudske kulture i društva, i zajedno s društvom i sport i odnos prema sportu se mijenja.

Navijačka kultura, prošla je u posljednjih šezdesetak godina, od kasnih sedamdesetih kad su se počele razvijati navijačke skupine i ”nogometna plemena”, niz metamorfoza da bi se danas ekstremne ultras skupine razvile u posebnu supkulturu unutar šire navijačke kulture.

Navijači su postali, zajedno sa svojim ultras skupinama značajan čimbenik civilnog sektora, često u sukobu s dominantnim narativima u društvu i ”režimom” i onim svojih nogometnih saveza, i vladinim politikama, pa obzirom na konfrontacije ekstremnih navijačkih skupina sa snagama reda u društvu i dominantnoj kulturi, uvjetno možemo govoriti i o kontrakulturi.

Nogometni klubovi, čiji igrači zarađuju milijune eura i najčešće ne plaćaju poreze u svojim matičnim državama, pak, imaju slične ulagače i sponzore kao i političari, čak su neka sociološka istraživanja koja su pratila povezanost tijeka novca između nogometa, gospodarstva (i njegovih sivih zona) jasno utvrdila međusobnu povezanost nogometa, profita (ne uvijek u ”bijeloj” zoni) i politike.

To nam je danas jasno, jer nogomet je postao polje preko kojeg se šalju svjetske političke poruke, a na domaćem terenu se propitkuje ”domoljublje” razinom podrške nogometašima.

Političari su oduvijek voljeli iskorištavati navijačke skupine za svoje ciljeve i kampanje, pogotovo su to činili rado u tranzicijskim zemljama, s mladima koji su se, u pubertetu zatekli i u raspadu sustava i država kakve su do tada poznavali, pa su navijačke skupine, pod utjecajem politike naravno, bile usmjeravane da budu nositelji nacionalne svijesti među mladima.

Naravno, to je sirovo iskorištavanje, ali s obzirom na to da navijačke skupine regrutiraju članove iz društveno marginaliziranih slojeva, i mladih s niskom participacijom u društvu, takve se suptilne a dugotrajne indoktrinacije vrlo lako primaju.

Razvoj navijačkih skupina i u Hrvatskoj je sličniji onom u drugim tranzicijskim zemljama negoli u Zapadnoj Europi.

Iako je na početku, postojala jaka identifikacija s engleskim navijačima, pa i isticanje britanske zastave na tribinama, nošenje ”spitki” (speed fire jakni), no u tranzicijskim društvima, razvoj huliganske navijačke supkulture unutar navijačkih skupina imao je malo drugačiju genezu, pa i posljedice, nego u britanskom klasnom društvu. Jer je, naravno, i odnos politike prema njima od početka bio različit.

Mladi ljudi, prvenstveno stariji maloljetnici i mlađi punoljetnici, u svim društvima imaju nižu razinu participacije u društvenim procesima, i grupni identitet je za njih mogućnost da se osjećaju osnaženo, da imaju ”moć” koju kao pojedinci nemaju, poslati svoje poruke nezadovoljstva postojećim stanjem, i u nogometu i u društvu.

Navijačka skupina pomaže im da savladaju mladenačke krize identiteta, jer identitet navijačke skupine je njen temelj, uz jasnu granicu ”mi-oni” prema svima koji joj ne pripadaju, i ekstreman odnos prema drugim navijačkim skupinama.

Politika se vrlo rado služila navijačkim skupinama koristeći ih, ili kao dobrodošao ispušni ventil za potencijalne tenzije u društvu (što je činila i jugoslavenska vlast sredinom osamdesetih, kao i s dobro kontroliranim antizapadnjačkim Novim valom u glazbi), ili ih iskoristiti kao glasnike dolazećih promjena politika na svom interesnom spektru – vidljivo i u europskim društvima, a u slučaju BBB i HDZ-a 1990. nadalje.

Međutim, ekstremnim navijačkim grupama krajnji cilj je isključivo vlastita vidljivost, i u tu svrhu se mogu svojim istupima distancirati i od same igre i situacije na terenu (npr. skandirajući i paleći bakljade usred mirne i dosadne igre) i od samog kluba, navijačkim nasiljem na ulicama država u kojima njihov klub gostuje, neovisno o tome što mu time nanose štetu.

Također i od same politike koja ih je indoktrinirala u svoju korist što su BBB-ovci pokazali okrenuvši leđa HDZ-u javno i jasno nakon promjene imena kluba iz ”Dinamo” u ”Croatia”, a HDZ je navijače uzvratno javno optuživao za nedostatak ”domoljublja” zbog neprihvaćanja te promjene.

Zajedničko obilježje svih navijačkih ”plemena” i navijačke supkulture je, prema mišljenju Srđana Vrcana, teritorijalnost, kolektivna solidarnost koja je vizualna i akustička (a tu značajnu ulogu ima i ritualizirano vizualno i verbalno nasilje – pogrdni uzvici i transparenti) i egzaltirana muškost.

Ritualizirano verbalno i vizualno nasilje kod ekstremnih skupina prelazi u stvarno fizičko nasilje na ulicama.

No velika većina navijača ne sudjeluje u nasilju, mnogo se manje emancipira od vlastitog kluba, i gotovo uvijek nosi obilježja kluba, za razliku od ekstremnih skupina koje odlikuje visok stupanj autonomije u djelovanju.

Ekstremne navijačke skupine očekuju od svojih članova i spremnost na žrtvu, a tu je spremnost van nasilnih oblika ponašanja teško i nemoguće dokazati.

Navijačke skupine su uvijek pokazatelji problema u nekom društvu, i naravno, veza između politike i navijačkih skupina je uvijek prisutna, i kad nema konkretnih ideologa koji vrbuju navijačke skupine za vlastite ciljeve, jer politika se bavi stvarima od javnog interesa, na koje ”zločesti dečki s tribina” ne mogu ostati ravnodušni, koristeći tribine da pošalju svoju poruku ”s margina”.

Danas, kad je nogomet kao spektakl u povlaštenom položaju među sportovima, a spektakli osiguravaju i najveći priljev novca i profit, ta je veza još čvršća, i kroz novac koji se iz zajedničkih kanala slijeva i u klubove i u politiku.

Uhićenje BBB-ovaca u Grčkoj ponovo je podijelilo javnost, i to baš u navijačkom stilu: ”mi” (koji ih bez zadrške podržavamo, žalimo i opravdavamo) i ”oni” (koji ih bez rezerve nazivaju huliganima i nasilnicima i smatraju da ne zaslužuju nikakvu državnu pomoć oko osiguravanja pravičnog suđenja).

Neki kažu da bi nam trebala jedna Margaret Thatcher čiji su odnos prema navijačima obilježila tri ključna događaja: požar na Bradfordu, katastrofa na stadionu Heysel i tragedija na zastarjelom stadionu Hillsborough.

No osim što su razvoj navijačkih skupina i društveno okružje različiti u Velikoj Britaniji i u tranzicijskim zemljama u koje spada i Hrvatska, važno je napomenuti i ono što su mi rekli prijatelji koji žive u Velikoj Britaniji: klubovi su shvatili vrlo ozbiljno opomenu Margaret Thatcher da će ih zatvarati i ukinuti ligu ako ne obuzdaju huliganske skupine, i upravo su klubovi odradilo lavovski posao u radu s navijačima.

U izjavama predstavnika ”Dinama” osim žaljenja zbog tragedije i izražavanja sućuti, ne nazire se nikakav proaktivni stav u smislu nakane rada na problemu, pa čak niti u vidu poziva navijačima da prestanu s nasiljem jer time izravno štete klubu.

Od politike ne bih očekivala stav Margaret Thatcher, ali bih očekivala jasnu poruku klubovima da se problem nasilja mora početi rješavati i da se to od njih očekuje. Naravno, izostala je.

Od Crkve, koja me kao vjernicu, podsjeća da su moj bližnji jednako i Hrvat i Grk, i da i najcrnja ovca zaslužuje molitvu, osim patroniziranja vjernika koji valjda i sami mogu dokučiti tko je njihov bližnji i da u kršćanstvu nema ni ”Židov i Grk” pa tako ni ”Hrvat i Grk”, ipak očekujem i odgojnu poruku zabludjelim ovcama – poziv na obraćenje i odricanje od nasilja. Naravno, i to je izostalo.

Jasno da kao građanka, smatram da svi trebaju odgovarati za svoja djela tako i uhićeni hrvatski navijači. To svakako podrazumijeva pravično suđenje i presumpciju nevinosti dok im se ne dokaže krivica, i individualna odgovornost, stupnjevito, i sukladno dokazima, i u tom smislu podržavam angažman naših diplomatskih službi.

Kao kršćanka, znam da svatko zaslužuje moju molitvu, a oni čiji unutarnji nered rađa izazivanjem nereda i nasilja na ulicama, i više nego uredni i sređeni. No od relevantnih društvenih i političkih faktora, HNS-a i klubova, očekujem proaktivni stav u rješavanju ovog problema.

Jednako tako, očekujem, ne samo od politike, klubova i šire društvene zajednice, nego primarno i od roditelja koji traže pomoć od institucija, da se zapitaju – tko su stvarni ideolozi navijačkih skupina i organizatori tog navijačkog pohoda u Atenu?

Tko su dvojica u zrelim godinama, od kojih je jedan i profesor sociologije, koji su skupinu organizirali pa potom zdimili grčkom pravosuđu? Hoće li se netko od naših institucija pozabaviti njima i njihovom ulogom? Hoće li im se obratiti zdvojni roditelji?

Ako je sociološka tvrdnja da su navijačke skupine barometar problema u društvu točna, a jest, kao društvo imamo vrlo veliki problem. Primarno u tome što ne postavljamo prava pitanja, ne tražimo odgovornost i ne razmišljamo o strategijama rješavanja problema navijačkog nasilja.

Ventiliranje po društvenim mrežama služi samo daljnjem ukopavanju u rovove i tabore, i davanje vidljivosti socijalno neprihvatljivom ponašanju.

Građanski pritisak na politiku i HNS i klubove da se s navijačkim skupinama ozbiljno pozabave, bio bi puno smisleniji od Facebook ratovanja čiji je jedini učinak svodiv na ono – džabe ste krečili.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora