novinarstvo s potpisom
Povijest razvoja civilizacija puna je primjera otkrića koja su ubrzala razvoj pojedinih društava, dala im veliku prednost u sukobima i osvajanjima, gurnule ekonomije na nove visoke razine.
Vrlo rijetko su ljudi postavljali pitanja o stvarnoj cijeni korištenja tih otkrića. Nažalost, dugoročna šteta nekih ”spasonosnih” pronalazaka pokazala se vrlo velikom.
Navedimo samo dva primjera.
Prvi slučaj je sinteza i upotreba tetraetil olova kao dodatka benzinima za motore s unutarnjim sagorijevanjem. Spoj je sintetiziran 1859. godine, ali je njegovo svojstvo da sprječava detonacije kod izgaranja benzina u motorima s unutarnjim sagorijevanjem otkriveno u dvadesetim godinama prošlog stoljeća i to u laboratoriju General Motorsa.
Ubrzo je postao sastavni dio svih automobilskih benzina. Ako je i bilo ljudi koji su se pitali kako će ta ogromna količina olova koja se dispergira u atmosferu iz ispuha automobila uticati na ljudsko zdravlje njihov se glas nije čuo.
Trebalo je proći pola stoljeća da se svijest o štetnosti tog spoja raširi do te mjere da se zakonskim regulativama zabrani njegova upotreba. Danas se koristimo bezolovnim gorivima.
Podaci analize krvi koji su dostupni za cijeli period pokazuju nagli skok u koncentraciji olova nakon uvođenja ovog spoja u upotrebu. Kada se usporedi sadržaj olova u krvi neke osobe oko 1900. godine s onom izmjerenom 1970. dolazi se do zapanjujućeg podatka da se razina olova povećala tristo puta.
Drugi primjer je sinteza klorofluoro ugljikovodikovih spojeva poznatijih pod nazivom freoni. Nastali su 1928. kao rezultat traženja adekvatnog plina za klima uređaje i druge rashladne sisteme. To su inertni spojevi koji su jeftini, lako hlapivi i neotrovni. Pokazalo se da su i izvrsna otapala za masnoće pa ih je elektronička industrija masovno koristila za pranje silikonskih komponenti i integriranih sklopova.
Sve je izgledalo sjajno do trenutka spoznaje da oni uništavaju ozonski omotač zemlje i time direktno utiču na zdravlje milijuna ljudi i drugih organizama. Danas je upotreba ovih spojeva jako ograničena ili zabranjena međunarodnim sporazumima jer neke od njih možemo smatrati super-stakleničkim plinovima.
Svijet se u međuvremenu suočio s još jednom posljedicom korištenja ugljena i nafte kao izvora energije na kojoj danas počiva glavnina industrija svijeta. Ta posljedica je postepeno zagrijavanje atmosfere i s tim vezanim promjenama klime.
Porast temperature atmosfere i površina oceana i mora dovodi svakodnevno do drastičnih pojava kao što su masovno otapanje ledenjaka na polovima i planinskim lancima, oscilacija temperatura iz ekstrema u ekstrem, velikim poplavama, ogromnim požarima itd.
Glavni krivac za to je takozvani efekt staklenika za čiji je razvoj najveći krivac ugljični dioksid (CO2) koji djeluje kao reflektor toplinske energije koju zemlja ispušta u svemir. Klimatolozi već desetljećima upozoravaju na ovaj efekt i na mogućnost da koncentracija CO2 dostigne razinu nakon koje će efekt staklenika biti nepovratan.
Prvi modeli od prije dvadesetak godina su tu koncentraciju stavljali na vrijednost oko 360 ppm da bi ju postepeno dizali na veće vrijednosti. Danas je ta koncentracija iznad 400 ppm i vrlo je vjerojatno da smo prešli fatalnu granicu bez povratka.
Osim CO2 u atmosferu se svakodnevno ispuštaju velike količine metana (CH4), stakleničkog plina 14 puta efikasnijeg od CO2. Razlika je u tome da se metan puno brže raspada u atmosferi od CO2 koji je praktički nereaktivan.
Ogromne količine metana zarobljene su na dnu oceana i u permafrostu. Porastom temperature permafrost se pomalo odmrzava i otpušta metan. Postoji naravno i mogućnost da se tako oslobode i neki mikrobi kojih od posljednjeg ledenog doba među nama nije bilo.
Veliki izvor metana je i stoka. Broj stoke raste, posebno goveda, jer jako raste potrošnja mesa u Evropi, SAD-u i Kini.
Negdje sam pročitao podatak da se nakon Drugog svjetskog rata u periodu u kojem se broj stanovnika SAD-a udvostručio, dok se broj goveda ušesterostručio. Očigledno je da prehrambene navike zapadnog svijeta i sve bogatije Kine potiču uzgoj goveda i porast svega što uz to ide, a to su stočna hrana i pašnjaci.
Da bi zadovoljio potražnju Brazil, koji je jedan od velikih izvoznika govedine, dopušta deforestaciju velikih površina Amazonske prašume s jedne strane da bi stvorio pašnjake za goveda i s druge strane da stvori polja za uzgoj soje kojom, između ostalog, hrani i stoku.
Posljedice deforestacije Amazonske prašume su zastrašujuće: taj najveći svjetski resurs tropskih šuma je postao izvor ugljičnog dioksida, a ne golemi usisivač tog plina kakav je ranije bio. Otpor ovakvoj politici Brazila raste u samom Brazilu i u svijetu, ali je on ograničen i za sada je izvan službenih politika.
Jesmo li prešli točku bez povratka?
Odgovor polarnih medvjeda, lososa u zagrijanim rijekama i potocima, ledenjaka i ljudi čiji su domovi, ako ne i životi, uništeni poplavama i požarima bi gotovo sigurno bio DA.
Jedno je sigurno. Ako se ekonomsko zdravlje svijeta nastavi bazirati isključivo na rastu i potrošnji dosegnut ćemo mnoge točke bez povratka.
Nadajmo se da će čovječanstvo naći nove paradigme napretka i da se one neće bazirati samo na novim tehnologijama nego i na ljudima kao bitnom sastavnicom.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.