autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Političarima i uz javnu sramotu godi titula doktora znanosti

AUTOR: Mišo Milun / 12.09.2023.

Mišo Milun

Često se posljednjih tjedana govori o tome kako neki visokopozicionirani političari za vrijeme mandata bivaju promovirani u viša znanstvena ili znanstveno-nastavna zvanja. Također postoji i trend stjecanja doktorata znanosti kod političara. Oni bi se uz svoj normalni angažman trebali baviti i znanstvenim radom.

Mene to prilično čudi, jer se kod nas znanost smatra više troškom a manje potrebom, pa je odnos prema znanstvenicima, često i neprikriven, otprilike kao prema ”uhljebima” na tuđim jaslama.

U pravilu najbolji studenti upisuju doktorske studije i kroz duži niz godina svakodnevno rade na istraživanjima, kako bi dokazali da su sposobni samostalno znanstveno raditi, predložiti originalnu ideju, razraditi je kroz teze i potom bilo eksperimentalno bilo teorijski te teze dokazati.

I tu stvar nije gotova, jer se dijelovi doktorata predlažu za objavljivanje u časopisima s anonimnom stručnom recenzijom, kako bi i na javnoj znanstvenoj sceni to istraživanje bilo evaluirano.

Znajući sve to, zaista se moram upitati kako se bilo tko s punim radnim vremenom na drugim poslovima može uopće baviti znanstvenim istraživanjima. Osim u iznimno rijetkim slučajevima, odgovor je – ne može.

No trend je među političarima – ne samo u Hrvatskoj – da svom imenu i prezimenu dodaju i oznaku doktora znanosti. I tu leži paradoks: s jedne strane s visoka gledaju na znanstvenike, a s druge strane bi željeli da ih se smatra znanstvenicima.

Zabluda je u tome što vjeruju da doktorat dokazuje inteligenciju, obrazovanje i pamet. Paradoks je i u tome da poplava takvih doktorata uglavnom ne šteti njihovim imaocima, prema formuli ”dva sata sramote, a cijeli život doktor znanosti”, dok izrazito šteti znanstveno-obrazovnom sustavu.

Do te štete ne bi došlo da akademske sredine imaju jaku otpornost na vanjske pritiske. Što institucija ima više visokokvalitetnih znanstvenika, to je njena otpornost veća. Također, što je njeno financiranje manje ovisno o državnim i paradržavnim izvorima, to je njena otpornost veća.

Međutim, postoje i unutrašnji pritisci, prije svega zbog potreba znanstvenika da napreduju. To nije ništa neobično, ali pitanje je da li je ostvarivanje tog očekivanja realizirano kroz pravo na napredovanje.

Naime, kako se Hrvatska odlučila da svojim zakonima o znanosti i obrazovanju propisuje kriterije za napredovanje, koji se – da car ne bi bio gol – zovu ”minimalni”, kao i to da znanstvenici moraju napredovati, došli smo u situaciju u kojoj imamo gomile redovnih profesora, nešto manje izvanrednih profesora i još manje docenata, odnosno njihovih ekvivalenata u javnim znanstvenim institutima.

Najveći broj znanstvenika zahtijeva izbor čim ispuni minimalne kriterije, jer na to imaju pravo. Ako se neka institucija katkad i usudila dovesti u pitanje to pravo, u pravilu bi gubila sudske postupke. Broj je broj, a kvaliteta i originalnost ne mogu se kvantificirati na takav način da ih pravni sustav može uzeti u obzir.

Tako postaje bitan broj objavljenih radova, a ne njihova originalnost i kvaliteta, i tako sistem kontinuirano slabi iznutra.

Postoje i dobri pomaci kroz sve veći broj međunarodnih projekata u okviru evropskih financijskih instrumenata. Time najkvalitetnije grupe dolaze do dodatnih sredstava, umrežavaju se sa sličnim grupama u Evropi i svijetu i otvaraju dodatna, projektima vezana, doktorska i poslijedoktorska radna mjesta, ne samo za mlade znanstvenike iz Hrvatske, nego prije svega iz cijelog svijeta.

To je, po mom mišljenju, pravi put: država bi trebala osigurati ograničen broj radnih mjesta u svakoj instituciji, a ostala bi se popunjavala projektno, prema potrebama i mogućnostima projekata.

To bi u velikoj mjeri stimuliralo protočnost u znanstvenom sustavu i znatno smanjilo ovisnost sustava o državi, odnosno o politici.

Pitanje je zašto da država uopće financira znanost, pa i neke programe u visokom obrazovanju? Na to pitanje treba odgovoriti sama država kroz definiranje ciljeva i strategije kako te ciljeve postići. Za svaku pojedinu instituciju bi se programskim ugovorom definiralo što, kako i koliko se od te institucije očekuje.

Zakoni o znanosti i visokom obrazovanju trebali bi biti što jednostavniji, određujući samo okvir i ne baviti se mikromenadžmentom. Treba pustiti institucijama da same određuju kriterije za pojedina radna mjesta. Programski ugovor ih ionako ograničava u broju pozicija.

Naravno da su stvari puno složenije kada se pogledaju pojedinačna područja. I upravo zato zakoni ne smiju biti Prokrustova postelja.

A što učiniti s onima koji ne ispunjavaju svoje obaveze, bilo to institucije, bili to pojedinci? U prvom slučaju država treba definirati mehanizme kontrole trošenja javnog novca i transparentne procese te kontrole, kao i mehanizme eventualnih nagrada ili kazni.

U slučaju pojedinaca to bi trebale definirati same ustanove. Jedna krovna nezavisna komisija za etiku u znanosti i visokom obrazovanju svakako bi dobro došla. Idealno bi bilo da ona nikne iz potrebe znanstvene i akademske zajednice, a ne milošću sabora ili ministarstva.

Postoji li uopće šansa za to?

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Majkama bi trebalo prepustiti upravljanje svijetom
     O plinu, Vladi, odgovornosti i izborima
     Ansichten eines Clowns ili Razmišljanja jednog klauna
     Kultura zaborava poraza i pamćenja pobjeda
     Djeca se pitaju čemu sve to, a jasnog odgovora nema
     O izgubljenom vremenu
     U Splitu rastu djeca koja vjeruju da je mrziti ljude vrlina
     Nekoliko značajnih postignuća u fizici u 2022. godini
     Domoljub daruje trosjed, noću: ostavi ga uz cestu
     Imamo razloga i za strah i za nadu

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1