Tomo Šnajder: jezično lijep apel svim Vrfcima

Gudci su markantno, premda neveliko selo na obroncima Vukomeričkih gorica. Administrativno su u sastavu Velike Gorice i dubranačke župe Majke Božje Snježne. Imaju svoj potok Peščenjak i lijepu, bogatu šumu iznad sela, nazvanu Jankovka. Gudci su dobili ime po tradicijskom turopoljskom gudačkom triju: dvije violine i berda. Mjesto ima lijep i uredan društveni dom, oko kojeg se o blagdanima i praznicima odvija život sela, dva zaseoka, Kostanjevec i Jankovke, svoje vinograde, svoj govor i svoja sjećanja. Ovo zadnje, govor i sjećanja, na više je načina ugroženo.

Najprije, blizinom grada. Odavno već ljudi iz Gudaca većinom napola žive u gradu, gdje poprimaju nove govore i steknu druga sjećanja. Onda, u posljednjih tridesetak, možda i više godina zastalno doseljavaju se ljudi iz Zagreba i Velike Gorice, ili iz nekih još daljih krajeva, najprije kao vikendaši, a nekima se svidi pa ostanu i zastalno. Oni donose svoje govore i sjećanja. I na kraju, vrijeme! Vrijeme je, možda, najvažniji argument zaboravu i nestanku onog što bi se mondenim jezikom nazvalo nematerijalnom baštinom mjesta. I to ne bilo kakvo vrijeme, nego ono ubrzano, televizijsko, ekransko, digitalno, to vrijeme u čas raznese nježno tkanje sjećanja. Pogotovu što su Gudci zbilja maleno selo, u kojem prema popisu stanovništva živi tek 384 stanovnika. 

Tomo Šnajder (1946.) rođen je kao najmlađe od devetero djece u obitelji. Petnaest godina prerano da kao dijete bude cijepljen protiv poliomijelitisa, u narodu poznatog kao dječja paraliza. Bolest, koju je srećom preživio i koja jest ostavila motoričke posljedice, odredila mu je život, protjeravši ga iz njegova svijeta. Ovako to Šnajder kaže u kratkoj biografiji: “Zbog posljedica bolesti nisam mogao ostati živjeti na selu i baviti se poljoprivredom kao moji roditelji i sva moja braća.”

Ono što je za većinu ljudi njegova naraštaja blagoslov epohe, pobjeći sa sela i živjeti u gradu, za Tomu Šnajdera tiha je tuga, i progonstvo. Kao kakav podunavski Švabo, Palestinac, Talijan iz Istre ili Dalmacije, on je proživio život izvan svoga svijeta. I kako to često biva, taj svijet je u njegovoj memoriji neusporedivo bolje sačuvan, on je na njega mnogo bolje pazio i čuvao, nego oni koji su bili te sreće da u Gudcima, na zemlji, provedu život.

Tomo Šnajder se školovao, stekao obitelj, napredovao u službi. Bavio se poreznom politikom, pisao stručnu literaturu, brošure i skripte. Vjerojatno bi se našao i malo uvrijeđenim ako bi ovo pročitao, ali moramo reći: sa stanovišta ovoga pisca i hodača koji je ophodao svu okolinu Gudaca i najveći dio Vukomeričkih gorica, gospodin Tomo Šnajder bavio se najdosadnijim poslom koji pisac i hodač može zamisliti. Kao da je tim poslom otišao najdalje od one svoje arkadije od koje je zbog bolesti morao odlaziti. Ili to, možda, uopće nije tako?

Elem, Šnajder je, kako to već biva u životima marljivih ljudi, prekoračio propisani radni vijek, pa je radio pune 44 godine, da bi se nakon toga vratio onom prvom – Gudcima. Te je pokušao izvesti nešto što skoro da je i nemoguće: napisati knjigu o maloj i velikoj povijesti svog sela, u koju će smjestiti sve mjesne mitove i legende, sve što je zajednički upamćeno, uključujući i one najkrhkije, zaboravu najpodložnije anegdote iz svakodnevice, koje obično ne preteknu nestanak generacije u kojoj su se pojavile. I još je sve to naumio napisati onim mjesnim vernakularom, onim govorom koji prethodno zapravo i nije prešao u tekst, jer nije ni bilo pisaca, pjesnika ni kroničara prije Tome Šnajdera, koji bi pisali onako kako se u Gudcima govori.

Posao na koji se Šnajder odvažio zahtijevao bi da se oko njega, i to s neizvjesnim krajnjim rezultatom, angažira barem po jedan vrlo darovit i odgovoran antropolog/etnolog, filolog i dijalektolog, povjesničar, možda i sociolog, te, naravno, dobar i prokušan pisac. A zapravo bi to bilo i ispravno: svako naše selo trebalo bi steći knjigu u kojoj bi bila sabrani mjesni govor, povijest i sjećanja. Ali je malo sela, premda se i takvih začudo nađe, koje su te sreće da im darovit suseljanin posveti knjigu u kojoj će biti dokumentirana, te na takav način i sačuvana.

Nakon što je govor Gudaca preveo u tekst, i napisao četiristotinjak stranica knjige, naslova “Guci: kronika i drugi zôpisi”, sve to je trebalo prevesti i na standardni hrvatski jezik – upotrijebimo i tu ružnu riječ “standardni”! – tako da ono što u knjizi piše izađe iz vernakularnog geta. Tomo Šnajder je i to napravio, da bi na kraju, 2025. godine, knjiga od sedamsto i kusur stranica izašla u suizdanju Ogranka Matice hrvatske u Velikoj Gorici i Mjesnog odbora Gudci.

Vrijedi napomenuti i to da je njezin pisac našao jednako ozbiljnu urednicu (gospođa Ana Plehinger), koja je bila u stanju shvatiti što to ima pred sobom, i koja je autora gonila da radi i više nego što je tako ekstremno prilježan naumio, a da se ni ona ni on ne upitaju kakvog sve to, majka mu stara, ima smisla. Na kraju, i to prevođenje, taj izlazak gudačke povijesti iz vernakularnog geta sela Gudci, smisao nalazi samo u tome da ovu fascinantnu knjigu pročita i poneki od onih vikendaša iz Jankovki. Ili da, na kraju svih krajeva, dvojezična knjiga “Gudci: kronika i drugi zapisi” dođe do ono jedno-dvoje znatiželjnijih i darovitijih etnologa i antropologa, te ponekog fanatika lokalnih povijesti.

Da, s jedne je strane tako, a s druge, pak, strane besmisleno je razmišljati i lamentirati o smislu kulturnih i književnih projekata, općenito. Stoga je knjiga Tome Šnajdera sama po sebi smisao, izvan koje nikakvog smisla u životu čovjekovom ni nema. Napokon, taj grdni Enterovirus C, iz porodice Picornaviridae, koji je ojadio tokom povijesti cijelo jedno čovječanstvo, i posijao tolike malene grobove po starim našim grobljima, i koji je preusmjerio život Tome Šnajdera, prognavši ga iz njegova svijeta, svoj konačni je poraz doživio knjigom koja ne bi bila napisana da nije bilo njega. Jer ovakve knjige o zavičaju pišu samo oni kojima je zavičaj bio jednom oduzet.

Predstavljanje knjige održano jedne je sunčane subote, 24. svibnja prošle godine, ispred Društvenog doma u Gudcima. Poslije se pilo vino, pili su se sokovi i jeli kolači, što su ih mjesne gospođe ispekle za posluženje. Sjedio sam na klupi, negdje u posljednjem redu, slušao gospodina Šnajdera, i nastojao biti anoniman. Jedino tako mogu sve jasno vidjeti i čuti. Poslije sam knjigu čitao, malo iz jednog, malo iz drugog dijela. Govor Gudaca se, kao i većina kajkavskih govora, puno lakše razumije kad ga se prevede u tekst. I onda se preciznije čuju i ti ljudi kako govore ili kako su nekad govorili.

Ali ono važnije sam je tekst: Šnajder piše baš o svemu, ali uz savršenu organizaciju teksta. Sve je kao u tablicama za kakvu poreznu prijavu, i to u najpozitivnijem smislu riječi. I diskretno je, u opću povijest sela Gudci, upisana osobna povijest autorova.

Prije nekoliko je mjeseci Tomo Šnajder na fejsbuku objavio dramatičan, vrlo potresan, jezično lijep apel svim Vrfcima. Svima, dakle koji su se rodili u Vrvju (a Vrvje su Vukomeričke gorice). Taj apel započinje ovako, osluhnimo i taj jezik i sadržaj tih riječi: 

“Dragi moji Vrfci!

Mislim na sê onê ki su sê zrodili na Vrvju (Vukomêričkemi gorica), muškê i žènskê i sê onê ki su na Vrvju našli mesto za svŏj dŏm mislèč da budêju živeli v raju zêmålskom. 

Če mê nê poznatê, jå sêm z Gudec, Tomek Šnåjdêrof. Tu sêm sê zrodil prêt skoro osamdêsêt lét i sat sêm saki čas na mém sêlu i rat sê prêpêlam čês céli kraj, sèla, šumê i trsja…. Zåto kaj tu imam grunt, tu mi žive sin i puno sêlo familijê i zåto kaj imam jåko rat mojê sêlo, célo Vrvjê i ljudê ki tu živeju. 

A sat, zåkaj ovo pišêm?

Vêč prijê sêm, vŏzajuč sê po bregé okolo sêla i skrŏs do Dubråjnec i Gustelnicê zapazil kulikê su šumê skrŏs posečênê, do gŏloga. Nima višê one lépe, visŏke i glåtke bukve niti råstof. Negdašnê lépê šumê sat zglèdiju kak Hirošima posle atomskê bombê.”

O tim šumama Vukomeričkih gorica, o zavičajnim gudačkim šumama, piše Šnajder i u svojoj knjizi, intuitivno sluteći isto što i pameću zna, te isto što danas jest cjelina kulture i identiteta, a to je da su i ta stabla, i te zvjerčice, i taj živi krajolik neodvojivi dio naših društvenih, evokativnih, jezičnih identiteta. Šuma je što i jezik. 

Strategija pustošenja hrvatskih šuma zacijelo je kriminalna, i njome se uglavnom služe ljudi na odgovornim položajima. Običan svijet, međutim, u Vukomeričkim goricama, kao i posvuda, misli da će posječena šuma nanovo izrasti. Ali neće, nego će na njezinom mjestu u boljem slučaju niknuti neprohodna šikara, a u gorem slučaju kiše će raznijeti zemlju, tako da više neće nicati ništa. Pogotovu je to tako na brežuljkastom i pjeskovitom tlu Vukomeričkih gorica. Običan svijet nije svjestan što gubitkom šuma sve gubi. To, bit će, jedino znaju oni koji su gubili svoje zavičaje.

(Nije dopušteno pruzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Tomo Šnajder i velika knjiga sela Gudci).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Odgovor na pitanje zašto ne odeš iz Hrvatske
    •  Što je cilj etničke denuncijacije majke Josipa Dabre?
    •  Jasna Kovačević u Bogdana Ogrizovića: građanka Republike!
    •  Goranka Vrus Murtić i smrt u zemlji koja više ne pamti sebe 
    •  Pismo Basari, dvadeset šesto
    •  Kako razumjeti majku ili anatomija jednog očaja
    •  Erich von Däniken, varalica
    •  O ljudima i gamadi: mržnja, riječ 2025. godine u Hrvatskoj
    •  Velika bijela košulja - Božićna priča
    •  Tko su, u što vjeruju i za koga glasaju ubojice žena?

> Svi tekstovi ovog autora