novinarstvo s potpisom
Tomislav Šola
Projekt grandioznog profita koji vlada svijetom mora stvoriti makar i lažan i sramotan legitimet. Tako je frustracijama većine, na slabostima ljudske prirode i na novim i starim mržnjama stvorena je RULJA, – sila koju njeni stvaratelji zloupotrebljavaju za ciljeve moći i gospodarenja nad drugima.
Nemani imaju bezbroj lica. Patriotizam je lijep, nacionalizam nije, a šovinizam je ružan i opasan. Duh iz boce, jednom pušten, ne vraća se bez danka u krvi. Neće ga moći zauzdati ni onda kad im ista rulja bude radila o glavi.
Gonjen nezajažljivom pohlepom, totalni kapitalizam je ponovo otkrio da je rat najlukrativniji biznis na svijetu i najefikasniji način da vlasnici projekta zadrže svoju moć, ali fascinacija se pretvarila u srljanje. Posljedice? Cijena? Koga briga.
U ratu je ”de-regulacija” stanje: postoje govori, narativi, oživljeni mitovi, uskrsnule aveti prošlosti…. Kaos je regularan, kakofonija stanje, nerazumijevanje je podrazumijevajuće, a animozitet legitiman.
Osiromašene i uplašene ljude je moguće natjerati u svaki tor. Za mržnju, koja je rak duše, nema lijeka do li pogibije ili ubijanja i, – neke sretne katarze koja bi otvorila um bar preživjelima. (Jesmo li to naučili u našim muzejima koji ”kustosiraju” prošlost ? (Curating the past nije fraza nego lapidaran opis posla većeg dijela muzeja).
Nismo. Oni uglavnom sortiraju znanje, a u tome će lagano postati inferiorni umjetnoj inteligenciji i meta-versu: paralelnoj stvarnosti s kojom se vjerojatno neće moći nositi. Ni oni koji se bilo kao javni intelektualci ili društvene institucije memorije trebaju usprotiviti ne usude se, a valja i ne smiju. Možda i ne znaju.
Moža, kako pretpostavljam, nisu ni svjesni konteksta o kojeg im, evo, nastojim predstaviti, a koji i njih određuje. Kako bilo, umjesto da bude učiteljica, Historija je postala inspiracija i izvor novog ”prava” na ponavljanje svega što je, umrljano krvlju i suzama, trebalo pohraniti kao podsjetnik na mračnu savjest čovječanstva.
Skenirani nekim univerzalnim sustavom vrijednosti, mnogi bi muzeji pokazali da su se i sami ogriješili ili bar bili dio osvajanja. Mnogi i danas griješe, a neki doista više ne. No o tome, akobogda, nekom drugom prilikom – poručujem nekolicini koji su zalutali na ove stranice.
Kako polako nestaje srednja klasa, raste prekarijat (dio stanovništva koji sve teže sastavlja kraj s krajem) i broj onih beznadežno siromašnih. Priznajem da se, u svojem kutu profesionalne stvarnosti, i sam osjećam krivim za svijet (lošiji nego što smo ga sami naslijedili), jer sam mislio, pisao i propovijedao da muzeji i ostale institucije javne memorije kao komunikacijsko sredstvo znanosti, mogu pomoći da se svijet sačuva od samouništenja.
A, izgleda da zaista ni ne smiju: u struci je dovoljno svjedočanstava o kaznama koje su, kao otkazi i pozatvarana vrata karijere, stigle sve slobodno-misleće, poduzetne kustose ili direktore muzeja.
Čudo je da su u izboru poneki uopće prošli kroz razna sita i uvjete čiji je smisao da posao ”rade” uhljebi i poslušnici. Kao posljedica, muzeji ili skrenu u zabavu, u nerad, u plitke medijske projekte, u služenje politici ili pak nemuštoj znanosti.
Nju ne možete omalovažiti jer je doista dovoljno znanost da bi bila dobrodošla ali, baš na mjeru nerazumljiva, nepraktična i potkupljiva da ima svu podršku politike…
I jedni i drugi dosljedno izbjegavaju sukob s ”vlasnicima” novca i moći i postaju društveno beskorisni.
Ako se primijetili, isto je, posebice sa baš najsuvremenijom umjetnošću, koja je često toliko socijalno autistična, forsirana, reklo bi se čak nerelevantno radikalna, da predstavlja dio iste sheme zbunjivanja i zavaravanja.
Za početak, za poslušnost i ”elitističku” maniru, sve ih se najprije zastraši besparicom, a poslušne glumce ”projektima” i, ovaj puta, otvorenim vratima za karijeru.
Inače, znaju oni s iskustvom: karijera koja se sastoji od projekata je uvijek, bar u nekoj mjeri, ravna ucjeni ili izaziva udvornički mentalitet. Zašto bi, dakle, birokrati kao distributeri javnog novca riskirali svoj opstanak dajući ga samosvjesnim, drskim profesionalcima koji prizivaju poboljšanje društva, ljudskog stanja (human condition, kako se često kaže na jedinom efikasnom ”esperantu”)?
(Ovaj je tekst u nastavcima je preveden, peterostruko uvećan i aktualiziran pod–odlomak ”11. Total capitalism, the poor and museums”, iz knjige Public Memory in a Deluded Society: Notes of a Lecturer, koju je moguće pronaći na https://icofom.mini.icom.museum/wp-content/uploads/sites/18/2022/11/2022_tomislav_sola_public_memory.pdf, kao i na https://www.mnemosophy.com/the-vault). Ta ista, unekoliko drugačija verzija na engleskom jeziku, objavljenja je na: https://independent.academia.edu/TomislavSola
Knjiga je izdana i na ruskom jeziku.)
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.