Tragedija hrvatskog nacionalnog identiteta i NDH

Povijest naroda sastoji se od raznih odnosa s ”drugim” koji su ugrađeni u kolektivnu memoriju i u mitove koji se prenose s koljena na koljeno.

Tijekom više stoljeća skupili su se ozbiljni historiografski podaci i dokazi o sudbinama naroda i nacija u Europi (pa i šire), osobito za novi vijek i suvremeno doba, tako da se falsifikati povijesti i konfabulacije mogu osporiti i osporavaju se na međunarodnoj razini na kojoj postoji i vrijednosni konsenzus o značajnim događajima suvremenog doba (kao što je Drugi svjetski rat, na primjer).

Patnje, porazi nepravde kroz koje su prolazile neke velike grupe, narodi, kao i pobjede i trijumfi, moćan su dio sjećanja koje sudjeluje u tkanju nacionalnog identiteta (prof. Vamik Volkan, Teorija ”Chosen traumas and chosen glories”).

Kroz ratove, bune, gubitke ljudstva i domova te trpljenje raznih oblika tuđinske vlasti od Norveške do Grčke, emancipirali su se europski narodi i nacije koje su tijekom dvadesetog stoljeća većinom ostvarile svoje državne teritorije.

Hrvatska država je prolazila težak put do svoje samostalnosti koju je konačno i osvojila u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. godine.

Naša povijest od kralja Tomislava do danas bila je burna, prevrtljiva i uglavnom vezana za po nas negativne ishode koji su se mogli doživjeti kao nacionalne traume.

Pored politički nepovoljnih okolnosti za hrvatski puk u prvoj polovini devetnaestog stoljeća pojavljuju se elite  koje pokreću Ilirizam, pokret hrvatskog narodnog preporoda, čiji prvaci hrabrošću, kreativnošću, talentom i upornošću stvaraju novu društvenu i kulturnu klimu koja je iznjedrila dalekovidnu i hrabru ideju povezivanja sa sličnima u regiji zbog opstanka i otpora velikim silama koje su ih nastojale asimilirati.

Premda je pokret trajao do 1848. godine njegove južnoslavenske ideje su preživjele i oživotvorile se nakon Prvog svjetskog rata formiranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnijom Kraljevinom Jugoslavijom. Velike sile, prvenstveno Francuska, su bile kume te nove države.

Ravnopravnost ujedinjenih južno slavenskih naroda u Kraljevini Jugoslaviji nije postignuta tako da je osobito težak bio položaj Hrvata uz još lošiji status Crnogoraca te Makedonaca koji su administrativno poništeni. Ta je država većini naroda koji su u njoj živjeli bila maćeha a najvećem narodu, Srbima, čija je dinastija Karađorđevića vladala, manje-više dobra majka.

Brutalni Drugi svjetski rat razbio je Kraljevinu Jugoslaviju, a njeni dijelovi su imali razne okupatore, pretendente i zavojevače kojima je račune, uz ogromne žrtve, pomrsio antifašistički partizanski pokret.

Kroz 4 godine Drugog svjetskog rata taj pokret, vojska, je paralelno s osvajanjem teritorija donosila odluke o budućoj državnosti, kako dijelova teritorija-federalnih jedinica (ZAVNOH, ZAVNOBiH) tako i cijele buduće države.

Odlučno, bez fige u džepu, postigli su nevjerojatnu vojnu pobjedu na gotovo cijelom teritoriju bivše Kraljevine Jugoslavije. Nakon rata, sav taj osvojeni teritorij trebalo je prevesti na mirnodopsko funkcioniranje.

Hrvati su bili u specifičnom položaju jer su za vrijeme rata imali marionetsku o nacistima ovisnu državu, NDH, koja je za svog četverogodišnjeg postojanja civilnom stanovništvu učinila nezamislive zločine koji su zauvijek obilježili hrvatski narod.

Partizani, većinom komunisti, su uspjeli uspostaviti državnu tvorevinu po svojim pravilima i načelima, FNRJ, kasnije SFRJ, čiji je politički karakter i značaj stalni izvor prijepora u današnjoj Republici Hrvatskoj.

1991.godine dugo tinjajuće velikosrpske ideje su se pretvorile u agresiju na SR Hrvatsku koja je odlučila odvojiti se od ostatka zajedničke države SFRJ. Slovenija je to prethodno učinila.

Rat od 1991. do 1995. godine je bio krvav (koji rat nije) ali su tijekom tog Domovinskog rata branitelji obranili granice koje su ZAVNOH-om osigurali partizani. Ovaj detalj se možda nekima ne sviđa, ali on nipošto ne umanjuje veličinu i značaj Domovinskog rata i njegovu sjajnu pobjedu.

Sve što se u prošlosti događalo s hrvatskim narodom igra ulogu u formiranju modernog i suvremenog nacionalnog identiteta koji će se kroz društveno političko uređenje novostvorene Republike Hrvatske dalje razvijati definirajući i pojašnjavajući svoj odnos prema svakom pojedinom povijesnom događaju u kojem je nacija sudjelovala.

Danas često prizivana sintagma ”kultura sjećanja” odnosi se na definiranje i konstrukciju značenja koje veliki povijesni događaji imaju za određenu naciju, u hrvatskom slučaju to je Drugi svjetski rat i Domovinski rat.

Nužno je odrediti se prema pobijeđenim snagama NDH, prema njenoj ostavštini, prema pobjedničkim antifašistima, partizanima i prema 45 godina vladavine Komunističke partije Jugoslavije i osebujne, međunarodno vrlo uspješne, diktature druga Tita.

Od presudne važnosti je način kako se održava i gradi kolektivna memorija nacije o povijesnim događajima koji su bili značajni za sudbinu Republike Hrvatske kroz stavove relevantnih državnih institucija koje te svoje stavove trebaju nedvosmisleno komunicirati s javnošću i s raznim medijima. Takvi jasno definirani stavovi su bitni za razvoj zdravog novog društva i nacionalnog identiteta.

Mlade generacije, rođene nakon svjetskih ratova i nakon Domovinskog rata, imaju pravo i imaju obvezu znati kakva je bila NDH kojoj su možda bili odani neki njihovi preci i kako je antifašistički partizanski pokret na čelu s Titom pobijedio tu sramotnu zločinačku i kvislinšku tvorevinu koja je bila realizacija radikalnog zla i koja je vječita i neizbrisiva sramota hrvatskog roda (iz koje se očito nemamo snage iščupati).

Također, svi imamo pravo znati šta se zbivalo nakon kapitulacije te zločinačke tvorevine, kakav je bio krvavi pir pobjednika i koji su sve zločini činjeni u uspostavljenoj FNRJ, kasnije SFRJ kroz 45 godina njenog postojanja.

Kad se ovaj zadatak, problem, stavi na papir ne zvuči ni neizvodivo ni komplicirano i nema tu zbunjujućih elemenata koji bi ometali shvaćanje kako karaktera ustaško nacističkih zločina NDH tako i masovnih osvetničkih egzekucija ustaša, njihovih simpatizera i civila u doba poraća Drugog svjetskog rata i kasnijih progona žrtava komunističke ideologije u FNRJ/SFRJ.

Političke procjene i vrijednosni stavovi prema tim entitetima recentne povijesti su esencijalni za naše suočavanje s tim dijelom naše prošlosti, za naše moralno razumijevanje iste, za zdravlje sadašnjeg društva i građana te za dušu hrvatske nacije.

Spoznaja i priznanje istine o zlim djelima, o zločinima (koji nadilaze svaku sadistički perverznu maštu) počinjenim u ime hrvatske nacije u vrijeme NDH te konzekventno pokajanje, nužno je za našu humanu budućnost. Nedostatak snage za iskreno suočavanje s vlastitom prošlošću, a ta prošlost uključuje pravno gledano genocid nad Srbima, Židovima i Romima, a po kršćanskoj teologiji teški grijeh protiv ljudi i protiv samoga Boga, ima za posljedicu moralni pad i izopačenje  pojedinca i grupe kojoj pojedinac pripada.

Moralna nakaznost nije ekonomski problem tipa inflacije, ne pogađa standard direktno i neće se odraziti na BDP. Ona se perfidno ugnijezdi u srcu društva i duhovno razara budućnost.

Nažalost, ta moralno kognitivna aberacija postoji kod dijela Hrvata i obuhvaća nekritični odnos prema prirodi NDH i njenim simbolima.

Pitam se koliko moralno lud i imbecilan moraš biti da ne razumiješ šta znače rasni zakoni? Koja ljudska nakaza to može pokušati  opravdati? Kako se može dogoditi da notorni Igor Vukić propagira svoje povijesne laži i konfabulacije na HRT 1 mjesecima prije početka jutarnje emisije Dobro jutro Hrvatska? Kako ja prvu jutarnju kavu pijem i gledam TV kalendar svakodnevno u 6.20 minuta, veliki broj puta sam svjedočila toj sramoti na prvom programu javne televizije.

Nije teško saznati koliko dana i mjeseci se ta ”informacija” o ”novom tumačenju Jasenovca” (Igor Vukić, Radni logor Jasenovac, naklada Pavičić, na naslovnici vedre boje i vilin konjic!) reklamirala na HRT 1 u ranim jutarnjim satima.

Pored ovakvog TV programa na javnoj televiziji, koji zbunjuje građane, osobito mladež i širi povijesne laži i patološku ideologiju koja revidira i uporno umanjuje zločinački karakter NDH, imamo frapantnu neosjetljivost vladajućih u medijima i u Saboru na ustaške simbole kojih je puna javna sfera. Poklič ZDS odjekuje Saborom, a ulicama se ore pjesme o ”prvacima” NDH (Pavelić, Francetić, Boban). Zadnje se osobito intenziviralo nakon Thompsonovog koncerta na Zagrebačkom hipodromu 5. srpnja 2025.

Otužno je i gadljivo gledati i slušati kako se jedan broj intelektualaca, književnika i političara upire da dokaže da ”mi” u NDH nismo baš toliko pogriješili kako nas blate, jer smo imali pravo na svoju državu (koju su nam dizajnirali nacisti da bismo u naše i njihovo ime ubijali Srbe, Židove, Rome i komuniste) te da su htjeli dobro narodu i državi !??

A tek mise za političku kukavicu, kradljivca i pobjegulju Antu Pavelića, koje Katolička Crkva u Zagrebu redovito organizira, ne zaslužuju komentar niti me čude. Puno pokazuju, ali me ne čude. Katolička Crkva je zajedno sa svojom prijestolnicom Vatikanom već okaljana simpatijama svojevremeno iskazanim brojnim nacistima koje je štakorskim kanalima, vođena ”kršćanskom ljubavlju” prema bližnjem, poslala po svijetu.

Katolički svećenici se u Hrvatskoj od 1991. u propovijedima natječu tko će u jezgru kršćanske ljubavi (koju bi trebali širiti) staviti više dnevne politike, jeftinog nacionalizma i dezinformacija o NDH, koje se često dotiču, i koju pravdaju strahom od komunizma.

Kakve veze komunizam ima s tisućljetnim zapadnjačkim antisemitizmom koji je pervertirano eksplodirao u plan ”konačnog rješenja”, plana potpunog uništenja Židova u bolesnoj ideologiji krvi i tla Trećeg Reicha koja je dovedena do apsurda, a mi je slijedili?

Naša jadna frustrirana hrvatska nacija, donoseći rasne zakone i organizirajući logore kao što je Jasenovac u to kobno vrijeme, priključila se najvećim manijacima i zločincima u povijesti ljudskog roda i za to se ni danas ne kaju u čemu ih značajno podržava Katolička Crkva u Hrvatskoj!

Katolička Crkva u Hrvatskoj, koja sebe smatra čuvaricom hrvatstva, unazad 35 godina hrvatske samostalnosti iznimno štetno djeluje na hrvatsko društvo. Nekoliko svijetlih primjera, koji postoje unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj, ne umanjuju štetu.

Tko u Hrvatskoj predstavlja ”domoljublje” i ”kršćansku ljubav”? Pa Marko Perković Thompson koji je zdušno podržan od Katoličke crkve u Hrvatskoj i zapravo njen je projekt, koji je okupio 500 000 ljubitelja glazbe, mahom obučenih u crno i označenih simbolima NDH, kojima je uprizorio ”domoljubni” dernek garniran križevima i Djevicama Marijama od dronova. Koji neviđeni šund!

Opisani odnos prema hrvatskoj nacističkoj ustaškoj prošlosti je problem i zadatak koji je pretežak za bljedunjavi hrvatski moralni osjećaj i za malo škrto kršćansko srce u koje stanu samo naši (zna se koji su to). Dobar dio hrvatske katoličke zajednice ne iskazuje ni toleranciju a kamoli kršćansku ljubav prema drugačijima jer su ti drugi  Srbi, jer su Židovi, jer su migranti, jer su ”obojeni” stranci, jer su gejevi, jer su transrodni itd.

Budući da je očito da jedan dio Hrvata ne razlikuje dobro od zla,  možda bi im pomogao Kant definicijom kategoričkog imperativa na neki za moralne neznalice prihvatljiv način. Na primjer da nije dobro ono što poopćeno ne funkcionira kao dobro za sve. Ili jednostavnija parafraza istog – da ne smijemo činiti drugima ono što ne želimo da drugi čine nama.

Ili ona metoda s radionica za djecu kad se stavljaju u cipele onog drugog (simbolički i doslovno) da bi ga razumjeli i prihvatili. Bi li to pomoglo? Dosadašnjih 35 godina samostalnosti demokratske hrvatske države, Republike Hrvatske, pokazuje da ne bi. Sve je gore. Nacionalni identitet koji buja od 1991. godine je postao nacionalizam koji je ideologija.

Hrvatski nacionalni identitet je istkan od mnogih krvavih bitaka u kojima je trijumfirala hrabrost i požrtvovnost vojnika koji su omogućili sjajne pobjede kao i od poraza i pogrešnih političkih odluka koje su nas skupo stajale.

Od svih blistavih povijesnih perioda i događaja, od svih velikih humanista, književnika, slikara, znanstvenika, političara i hrabrih vojskovođa koji su stoljećima na ovom prostoru gradili zajednicu i kulturu koja se zove hrvatsko nacionalno biće, nekom okrutnom igrom zlosretne sudbine i katastrofalno moralno i mentalno deficitarnih lidera, koji vode našu demokratsku državu, Republiku Hrvatsku, unazad trideset pet godina, izabrali smo jedan kratki ali sramotni period naše povijesti, zločinačku NDH, ustaše i Antu Pavelića, za jezgru naše nacionalne identifikacije! Ili možemo reći da je to učinio određen broj Hrvata. Preveliki za moj ukus.

Oni slave i rehabilitiraju lešinu NDH, brišu razliku između dobra i zla opredjeljujući se za radikalno Zlo ustašluka koje poništava sva naša povijesna postignuća.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kakav je to svijet?
    •  Trumpov warmongering - zagovaranje agresije
    •  Pakleni šund
    •  Bojkot pameti
    •  Naricanje da nam je društvo bolesno ne daje rezultate
    •  Grubo ignoriranje bullyinga
    •  Hrvatska u protekloj sezoni kiselih krastavaca
    •  Olimpijsko prigovaranje
    •  Još uvijek nam nedostaje iskreno kajanje na tugu u Jasenovcu
    •  Predsjednik svih građana Hrvatske je nezreli maligni narcis

> Svi tekstovi ovog autora