Traktat o pravdi ili zašto Livaković ruši Álvareza

Ništa čovjekovu društvenost, javni moral i Republiku tako ne pustoši kao kuga kriminalnog pravosuđa. Nema sumnje da se među hrvatskim sucima i sutkinjama, od najnižih razina pa do sudaca Vrhovnoga suda, nađe čestitih ljudi, koji sude po zakonu i imaju savjesti, i koji će jednako presuditi Lovrenu i Modriću, Zoranu i Zdravku, kao i onome posljednjemu bijedniku i autsajderu, i koji se neće mahnito i bijesno, ispunjeni mržnjom i neukošću, nenačitani, ograničeni i ideološki militantni, baviti progonom slobode javne riječi i zastrašivanjem novinara, ali takvih je manjina.

Ili su nevidljivi i šutljivi, a tipična hrvatska juristička pojava kriminogeni je i nastrani splitski sudac Slavko Lozina (umro je, pa pisca ne može tužiti ni sudski progoniti preko istih takvih kolegica svojih i kolega).

Osim što šire nepravdu i stvaraju atmosferu totalitarnog vladanja Hrvatskom, osim što se rugaju Ustavu i Republici, ovakvi suci stvarnost zamjenjuju iluzijom, građanima umjesto života podmeću halucinaciju.

Mario Strahonja savršeni je simbolični i metaforični izdanak hrvatskog pravosuđa. Premda nije pravnik, ne može biti član čuvene Hrvatske udruge sudaca, on jest sudac, ali nogometni. U studiju HRT-a je cijele jedne večeri uvjeravao cjelokupno, ne baš tako malobrojno gledateljstvo, da je talijanski sudac Daniele Orsato oštetio Hrvatsku za jedanaesterac koji je u 32. minuti dosudio na Álvarezu.

U stvarnosti zbilo se to da je hrvatski golman Dominik Livaković, bez namjere da na takav način starta na loptu, koja mu je prolazila s druge strane, pred Álvarezov nalet ispružio desnu nogu i povalio ga na zelenu travu.

Prema zaumnom Strahonjinom tumačenju, sasvim nalik onome kojim danas zasužnjena sutkinja Maja Šupe zbog vazovagalne sinkope oslobađa ubojicu dvoje ljudi, Livaković je imao pravo da tako postavi nogu. Biva, on ju je postavio prije, a Álvarez je samo na nju natrčao.

Bio je to sudar, smatra Strahonja, a možda i Álvarezov prekršaj na hrvatskom golmanu, koji ima pravo širiti svoj tjelesni opseg. Inače, da biste čovjeku na nogometnom igralištu ili u životu podmetnuli, tojest podapeli nogu, morate to učiniti upravo na način na koji je Strahonja to upisao: širiti svoj tjelesni opseg, tako što ćete nogu postaviti na mjesto na koje će vaša žrtva u svome kretanju tek naići. U stvarnosti skoro da i ne postoji drugi način da nekoga sapletete u trku ili hodu.

Mario Strahonja bio je nogometni sudac. Jedan iz epohe koja započinje sa Željkom Širićem i Renom Sinovčićem, a do svojih će vrhunaca stići u vrijeme kada je hrvatskim klupskim nogometom zavladao Bruno Marić. Bio je, kao i Željko Širić, sudac najviše Fifine razine, te je sudio i neke manje uzbudljive utakmice u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo 2010. i 2014.

Promatrači nogometne igre, čitatelji sportskih rubrika, kao i navijači, lako će se sjetiti njegova imena, a onda i nekih utakmica koje je vodio.

Za razliku od sudaca u hrvatskom pravosuđu, kolege nogometni suci nisu u nas profesionalci. Ali neki među njima, takav je i Mario Strahonja, uspjeli su preko suđenja u potpunosti realizirati svoje osobnosti i ostvariti svoje karijere u punini životnoga i moralnog angažmana.

Željku Širiću, nestoru hrvatskih nogometnih sudaca i nesumnjivo međunarodno najostvarenijem našem nogometnom sucu od samostalnosti, uspjelo je da kao nogometni sudac dopadne ozbiljne robije. Na aferi Pošteno suđenje fasovao je četiri godine zatvora, primajući mito od Hajdukova predsjednika, e da bi pošteno sudio ovome klubu.

Za razliku od Željka Širića, Mario Strahonja pošten je čovjek. Međutim, cijele večeri, nakon utakmice s Argentinom, on publiku uvjerava u nešto u što je čovjeku, naročito ako nema pojma o nogometu i gleda ga samo kada se naši plasiraju u polufinale Svjetskog prvenstva, tako milo vjerovati: da smo opljačkani kao Hrvati, da smo velike i vječne žrtve, upravo onakve kakva je bila i moja draga tetka Zlata Jergović, koja se upravo snuždila u svome argentinskom grobu. Ono što su radili njoj i njezinima 1945, to je talijanski sudac Daniele Orsato večeras učinio hrvatskim nogometašima.

Strahonja u nastavku optužnice nastavlja govoriti u čemu je sve još, naravno na hrvatsku štetu, griješio Orsato, da bi na kraju svojoj publici objasnio i što je okvir ove velike protuhrvatske zavjere.

Iza svega, naime, stoji Pierluigi Collina, Fifin sudački faraon, kojeg gledatelj pamti kao najuvjerljivijeg nogometnog sudačkog autoriteta modernog doba. I on, naime, ima nešto protiv Hrvatske.

Nogomet je samo metafora života. Nogometna reprezentacija u hrvatskom je slučaju najuvjerljivija metafora nacije. Ali i nacija je, također, samo metafora. Stvarna je u ovome samo mržnja, ugodni osjećaj vječite ugroženosti, uskraćenosti, prevare.

U malim zajednicama, gdje Republika ne postoji i gdje iz žive kulture ne proizlaze harmonija i djelatni nesklad zajednice, vlast u ljudima uzgaja osjećaj da su vječite žrtve, te im metaforama nadomješta ono za što su u životu uskraćeni.

Tako ne može biti drukčije nego da smo u utakmici protiv Argentine u Kataru oštećeni za taj penal, kao što smo i u finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. bili oštećeni, a oni malo stariji i boljeg pamćenja sjetit će se kolektivnog oštećenja i u polufinalu Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998.

Može li se itko sjetiti neke važne utakmice koju je Hrvatska izgubila, a da nije bila oštećena? Neke u kojoj nas je porazio bolji protivnik, a ne nepošteni i pokvareni sudac? I zar to nije zanimljivo: u zemlji ovakvoga pravosuđa, nogometnog i onoga drugog, za sve su ljudima krivi neki inozemni, tuđi i strani suci?

Nekoliko dana prije Orsatovog jedanaesterca za Argentinu, u utakmici Hrvatske i Brazila engleski sudac Michael Oliver nije u 48. minuti sudio jedanaesterac za Brazil, nakon što je Josip Juranović igrao rukom u svom šesnaestercu. Ta ruka bila je ispružena, daleko od tijela, čiji je “obujam”, kako bi to rekli HRT-ovi komentatori, igrač širio. I premda se nakon toga uključio i VAR, taj svevideći i objektivni elektronski gospodin bog postapokaliptičnog nogometa, engleski sudac nije sudio penal.

I tada je Strahonja bio u studiju, pa je izgovorio niz jednako zaumnih, reklo bi se hljebnikovljevskih i vinaverovskih rečenica, dajući svoj i svehrvatski pravorijek prema kojemu to nikako nije mogao biti jedanaesterac, jer igrač “nije vidio loptu” koja je padala ravno na njegovu ruku, koja je bila “u prirodnom položaju”. Već dugo prije toga nismo na HRT-u čuli tu frazu. Čuj, ruka u prirodnom položaju!

Neprirodan položaj bio bi samo taj da je ruka, recimo, bila otkinuta ili barem iščašena. Ali osim što je, mimo ta dva položaja, svaki drugi položaj ruke prirodan, odavno se već zna da je svako igranje rukom u kaznenom prostoru penal, osim ako je ruka drvostikom zalijepljena za tijelo.

Kako bi utakmica s Brazilom završila da je Michael Oliver sudio taj jedanaesterac? Svakog razmišljanja o tome Mario Strahonja svoju će publiku osloboditi nudeći joj tezu prema kojoj je pravda uvijek na hrvatskoj strani, osim onda kada sudac griješi na hrvatsku štetu ili kada sudi bilo što protiv Hrvatske.

Nekoliko minuta prije nego što će s objektivnošću dostojnom kakvog saopćenja Hrvatske udruge sudaca i njezina počasnog predsjednika Mario Strahonja engleskog suca uzdići u pravednike među nogometnim sucima, plakao je, skupa s Joškom Jeličićem, od ganuća pred hrvatskom pobjedom nad Brazilom.

Način na koji se u tom trenutku dopao svojoj publici ne razlikuje se od načina na koji će joj se dopasti kada bude govorio o Oliverovom suđenju. Ali ako ste cjeloživotni gledatelj nogometnih utakmica, volite tu igru, jer se u njoj zrcale vaš život i vaše porodične i društvene povijesti, Strahonja će vas zastrašiti i ojaditi svojim suzama i navijačkim ekspertizama.

Nogomet nije važniji od života, pa da zbog igre prestanemo živjeti, ili da se zbog nedosuđenog jedanaesterca za Brazil po Hrvatskoj počnu graditi stadioni, umjesto da se grade kuće po Baniji, ali jest baš toliko važan da se iz pukoga i priglupog navijaštva, ili da bi se dopalo publici koja jednom u četiri godine pogleda utakmicu, uvjerena da će joj nogometna pobjeda nadomjestiti sve propuštene orgazme u životu, lagalo o nekim važnim jedanaestercima.

Na svijetu naprosto nema čovjeka koji stvarno gleda nogomet, poznaje pravila igre, a u sebi ima razvijen osjećaj za pravdu, koji bi se odvažio ne dosuditi jedanaesterac na Álvarezu. Sve drugo je navijački karneval, pa je tako navijački karneval i kada bivši engleski nogometaši u nekakvoj svojoj emisiji trabunjaju da to nije bio jedanaesterac.

Njima je u glavi prostodušna njihova surevnjivost prema Argentini i sjećanje na onu davnu Božju ruku Diega Armanda Maradone, kojom se ovaj junak nogometne fantastike osvećivao Englezima za poraz u jednome malom i krvavom ratu. Onome ratu za Malvinsko otočje, britanski kolonijalni posjed uz obale Argentine.

I to trabunjanje bilo bi sasvim u redu, kada se ne bi prenosilo u hrvatskim medijima kao nešto ozbiljno.

Mogao bih živjeti i da ne kažem da je to bio penal nad penalima, ali ne znam kako bih poslije mogao gledati nogomet. O tome se radi!

Ali ni ona priča s Juranovićevom rukom ne bi trebala biti nedovršena: VAR je u nogomet donio nešto što bismo mogli nazvati inzistiranjem na pravu na šteti pravde. Da je Michael Oliver sudio penal za Brazil, postupio bi prema pravu i pravilima igre, ali to ne bi bilo pravedno. I zato je, doista, za nogomet dobro što nije bilo tog jedanaesterca za Brazil, koji bi sudio svaki drugi sudac, a možda bi ga, budimo zlobni ili paranoidni, da nije bio u pitanju Brazil, sudio i ovaj sudac, ali bi gledatelju ostao taj gorak dojam da se zbilo nešto loše i da čovjek na ovom žalosnom svijetu ima sve manje prostora za sebe. Jer gdje god da ugazi, ugazio je na minu. Ili na govno. U što god pogleda, zavirio je u nečiji mrak.

I u svemu tome se, u životu i u nogometu, zatekne kao saučesnik u nekom zlodjelu, u ubojstvu dvoje talijanskih turista na moru, u ubojstvima tisuća ljudi u nekome ratu, u izmišljenim i nedosuđenim jedanaestercima, u uzdizanju nepravde u uzor svakoj pravdi.

Da bi nogomet ostao nogomet, važno je da Daniele Orsato sudi jedanaesterac nad Álvarezom, a ne da Hrvatska postane prvak svijeta po cijenu uništenja nogometa.

Mislim da čak ni teta Zlata ne bi takvo što poželjela. Ako je itko, onda je ona znala što biva s ljudima kada se unište njihovi svjetovi. Druga je stvar što nije mogla znati što su bili ti svjetovi i tko je za njihovo uništenje bio kriv. Zato je i živjela u paklu, koji se nalazio u raju.

Bog voli paradokse. Tako je i kad Boga ima i kad Boga nema. 

(Ajfelov most, Miljenko Jergović, 16. 12. 2022. Nije dopušteno prenositi ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Traktat o pravdi ili zašto Dominik Livaković ruši Juliána Álvareza).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Kazalištem se služe da sakriju zločine vlasti
    •  Ivan Turudić ne može u mafijaškom filmu glumiti pravednika
    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan

> Svi tekstovi ovog autora