Treba dići glas protiv poricanja zločina

U ponedjeljak, 15.4. ove godine grupa prosvjednika blokirala je ulaz u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVPEI) u Zagrebu kako bi upozorili na zločine u Gazi i pozvali hrvatske vlasti da prekinu odnos s Izraelom: Prosvjednici ocjenjuju da Vlada RH bira put sudioništva u izraelskim zločinima produbljujući suradnju s Izraelom umjesto prekida suradnje i pozivanja na međunarodno pravo, na mjere prema Konvenciji o kažnjavanju i sprečavanju zločina genocida i Poveljom UN o ljudskim pravima. Iz Kuće ljudskih prava ocjenjenjuju da privođenje, zadržavanje u pritvoru te izricanje prekršajnih kazni mirnim prosvjednicima, predstavlja onemogućavanje slobode izražavanja i prava na okupljanje.

Kako to da izražavanje solidarnosti s onima koji su izloženi patnji, istrebljivanju, genocidu, može biti neprihvatljivo i sumnjivo? Kako to da je nepoželjno ukazivanje na tragediju koja se odvija pred našim očima (toliko dugo da više i nije vijest, ako mogu tako reći)!?

U situacijama organiziranog nasilja i stradanja civila, ukazivanju na činjenice suprotstavaljaju se poricanje nasilja ili cinična i neobična opravdanja kojima se osporavaju činjenice.

Velike grupe odgovorne za masovno nasilje i genocid brane se poricanjem.

U psihologiji, poricanje je jedan od nesvjesnih mehanizama obrane, koji pojedinac koristi radi rješavanja emocionalnog sukoba i ublažavanja anksioznosti nijekanjem svojih misli, osjećaja, želja ili potreba koje se u svijesti ne mogu podnijeti, s kojima se ne mogu suočiti. I velikoj grupi suočavanje s vlastitim nedjelima predstavlja veliki rizik za psihološku stabilnost grupe, a karakteristično je izbjegavanje priznanja kolektivnih zločina, tj prihvaćanja slike svoje grupe kao odgovorne za počinjene zločine.

Poricanje je deseta faza u nastajanju genocida (https://hmd.org.uk/learn-about-the-holocaust-and-genocides/what-is-genocide/the-ten-stages-of-genocide/): ”Genocid se nikada ne događa tek tako. Uvijek postoji niz okolnosti koje se događaju ili koje se stvaraju da bi se izgradila klima u kojoj se može dogoditi genocid”.

Izbjegavanje krivnje i odgovornosti počinitelji nastoje postići različitim narativima (radi se o grupnom i individualnom nivou, povezano su s pojedinačnom i grupnom identifikacijom i ideologijom). Počinitelji ili njihove kasnije generacije poriču bilo kakvo postojanje nasilja. Dokazi se nastoje uništiti, svjedoci zastrašiti, marginalizirati (sve smo to već vidjeli, traje to na ovim našim prostorima).

Ovi narativi mogu značajno revidirati povijest (npr i danas je teško razgovarati o genocidu nad Armencima; prisutni su narativi koji umanjuju ili poriču Holokaust, Srebrenicu i dr). Kod nas je to izbjegavanje suočavanja s genocidnim smislom logora Jasenovac (stradanje Srba, Židova, Roma): U povodu obilježavanja 80. godišnjice proboja zatočenika iz ustaškog koncentracijskog logora u Jasenovcu (22.4.2025) udruga Documenta ističe da se nastavlja proces narativa i ublažavanja terminologije o stradanjima nevinih.  Zamagljuju se povjesne činjenice, zmagljuje odgovornost, zamagljuje se povijest.

T. Langley u Psychology Today (2021.) piše o tragičnom poricanju Holokausta kao historijske činjenice, ili nevjerovanju u njegovu okrutnost, izraženu u SAD među odraslom populacijom, dok je u Evropi izraženo poricanje uloge vlastite države u tome. Naglašava obavezu svijeta da se sjeća, da pamti, a kolektivno pamćenje je moguće kada su dostupne informacije o posljedicama zločina.

I u okolnostima masovnog nasilja, kada je javnost udružena oko dehumanizacije grupe prepoznate kao neprijatelja, unatoč vladajućem narativu, manji broj ljudi se odlučuje na solidarnost s ugroženima. Nedavno smo imali priliku vidjeti to iskazano filmskim jezikom: ”Čovjek koji nije mogao šutjeti” Nebojše Slijepčevića i ”Mirotvorac” Ivana Ramljaka.

Rekla bih da se ova dva autora na svoj način digla glas protiv poricanja zločina, a za oslobađajuće suočavanje sa stvarnosti.

U okolnostima masovnog zločina većina promatrača, kao i međunarodna zajednica (doista, što danas smatramo međunarodnom zajednicom?) ostaju ravnodušni, tvrdeći da su neinformirani i neupućeni, sve kako bi izbjegli odgovornost da se izjasne i angažiraju u cilju izbjegavanja nasilja.

Dok pratimo događaje u Gazi, E. Kousta krajem prošle godine piše o ”Timu Zakon za Palestinu”  i drugim organizacijama koje neumorno prikupljaju bazu podataka s dokazima o poticanju genocida od strane vodećih izraelskih ličnosti (https://wagingnonviolence.org/2024/12/archiving-as-resistance-to-genocide-denial-in-gaza/).

Iz vremena sukoba u našim sredinama devedesetih godina pokazalo se koliko je važno prikupljanje podataka i dokaza o počinjenim nedjelima protiv civinog snovništva (npr BiH) radi pravde i istine, još dok sukob traje…

Čini mi se nepravedno da žrtva prikuplja dokaze, usred vatre, ali razumijem da pravda i pravednost nije isto. Pravni put nužan je u borbi protiv poricanja koje je štetno za mir, normalizaciju, pomirenje i pravdu. Pravda nije samo važna za žrtve (njma je ona preduvjet oporavka), nego za obje strane – žrtve i počinitelje.

Među strategijama za suzbijanje poricanja zločina spominje se uvođenje činjeničnih informacija o zločinu, informacija o moralnim uzorima i perspektivi suprotstavljene grupe. Mislim da je ovo ključni momenat – osvijestiti obje perspektive kroz nekonfrontacijske strategije, što mogu provoditi jedino oni koji imaju tu sposobnost da razumiju obje perspektive u sukobu (strahove, predrasude, povijest sukoba i dr), koji mogu prepoznati drugoga u sebi, koji mogu pristupiti dijalogu; važna je i tema razumijevanja kako žrtva može postati počiniteljem (V. Voljan, 2004.).

Sretali smo iznimne pojedince koji su tim zadacima bili posvećeni, ali to je ipak moguće tek kada to dozvoje političke okolnosti. Imali su također iskustva o tome kako krhka mogu biti mirovna postignuća, ali nisu odustajali  iako sve znanstvene spoznaje, iskustva, dobre namjere, uspjesi u izgradnji mira zapravo bivaju na čekanju okolnosti koje će omogućiti susret.

Za sada izgleda da oko Gaze ne možemo imati ni iluziju da je suočavanje blizu, poricanje je i dalje u punom zamahu (a drugačiji glasovi s Izraelske i drugih strana su utišavani).

Ovaj svijet napustio je papa Franjo (21. 4. 2025.), dragocjeni jasni glas na strani slabijih i potlačenih.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Jača svijest o prepoznavanju potrebe za psihološkom podrškom
    •  Kako osnažiti školu nakon tragedije u OŠ Prečko
    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob

> Svi tekstovi ovog autora