Treba li djecu vukovarskih Srba pitati vole li Hrvatsku?

U kadru je najprije ploča na kojoj piše: Republika Hrvatska, Osnovna škola Nikole Andrića. Vukovar. Potom ravnatelj škole Željko Kovačević, kaže: ”Sve su to hrvatske škole.” Vjerojatno odgovara na pitanje koje nismo čuli i dodaje da se nastava za jednu polovicu učenika odvija na hrvatskom jeziku i latinici, a za drugu polovicu na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu.

 

Novi kadar. Neka djevojčica izgovara svoje ime i prezime: Jelena Stanković. Kamera klizi ulijevo preko dječjih lica, očito učenika viših razreda škole ispred koje stoje poredani u vrstu. Smijulje se s mješavinom veselja i nelagode tako tipičnom za djecu tog uzrasta kad ih se bilo što pita pred kamerom. Ali, ovo nisu bilo koja i bilo čija vukovarska djeca. Nakon Jelene svoja imena izgovaraju redom i ostali, kako pred koga dođe mikrofon. Tara Lazarević. Anja Vojnović. Dragana Medaković. Strahinja Božić. Duško Cvetojević. Damjan Gazibarić. Nemanja Stević. Stefan Vojnović. Bojan Mitrović. Stefan Stojanović. Vukašija Radošević. Nebojša Dragosavac.

 

Na pitanje jesu li svi rođeni u Vukovaru, uglas odgovaraju da jesu. A onda novinarka postavlja pitanje: ”Voliš li ti Hrvatsku?” i ponovno nosi mikrofon od usta do usta kako bi svako dijete pojedinačno odgovorilo.

 

Urednica i novinarka koja je djecu vukovarskih Srba pred kamerama Hrvatske televizije pitala vole li Hrvatsku zove se Karolina Vidović Krišto. Vjerojatno se i čitatelji od ove rečenice nadalje dijele na dvije skupine. Jednima je ovakav postupak potpuno ispravan, štoviše i poželjan u kontekstu čitavoga vukovarskog kompleksa i načina uspostavljanja povjerenja i pomirenja. No, sigurno ima i onih kojima je teško povjerovati da je državna televizija uopće emitirala takvu svinjariju

 

I odrasli se često zasrame kad ih zatekneš pitanjem o bilo kakvim osjećajima. Zato i ova djeca, još stidljivije nego kad su izgovarali svoja imena, jedno po jedno, do kraja vrste, izgovaraju ”da, da, da, volim, da, da…” Novinarka na to razdragano kaže: ”I ja isto volim Hrvatsku, dakle, tu se slažemo.”

 

Upravo sam vam opisao sekvencu emisije koju je HTV lani emitirao uz godišnjicu pada Vukovara u okviru serijala za Hrvate u svijetu pod naslovom ”Slike Hrvatske”. Urednica i novinarka koja je djecu vukovarskih Srba pred kamerama Hrvatske televizije pitala vole li Hrvatsku zove se Karolina Vidović Krišto.

 

Vjerojatno se i čitatelji od ove rečenice nadalje dijele na dvije skupine. Jednima je ovakav postupak potpuno ispravan, štoviše i poželjan u kontekstu čitavoga vukovarskog kompleksa i načina uspostavljanja povjerenja i pomirenja. No, sigurno ima i onih kojima je teško povjerovati da je državna televizija uopće emitirala takvu svinjariju.

 

Ja sam testirao nekoliko svojih kolega i bliskih ljudi pokazujući im prilog na Youtubeu. Nisam im ništa unaprijed govorio o sadržaju koji će vidjeti i dok su oni gledali propitivanje srpske djece o ljubavi prema Hrvatskoj, ja sam gledao njihova lica. Vidio sam uglavnom nevjericu, u čudu otvorena usta i različite nijanse zgražanja. Međutim, to ne dokazuje ništa osim da se uglavnom družim s ljudima čije se shvaćanje novinarstva, a bome i života, u velikoj mjeri podudara s mojim.

 

Ali, postoje i drugi ljudi kojima Karolina Vidović Krišto predstavlja ikonu hrvatskoga domoljubnog novinarstva, poput članova Stožera za obranu hrvatskog Vukovara koji su još ljetos zahtijevali ostavke svih urednika i rukovoditelja HRT-a te predsjednika Hrvatskog novinarskog društva i svih predstavnika HND-a u svim medijima. Ma tko oni bili. Razlog peticiji bio je ”jedinstveni slučaj i način na koji se progoni Karolinu Vidović Krišto, a koji je najbolja slika ideologizacije koja se od postojanja Hrvatske države i Hrvatske radiotelevizije, pogotovo u zadnje vrijeme, provodi na HRT-u”.

 

U svojoj vukovarskoj priči Karolina Vidović Krišto manipulirala je i pitanjima i montažom da bi, uz ostalo, pokazala da većina srpske djece bolji život i budućnost misli potražiti u inozemstvu, dok će njihovi vršnjaci hrvatske nacionalnosti, koje je na jednak način postrojila i legitimirala na istome školskom dvorištu, ostati u Hrvatskoj.

 

Srpsku je djecu pitala što bi, da mogu, promijenili u svome Vukovaru. Đaci su stali naglas maštati o obnovi, kraju siromaštva, jednakosti svih ljudi i da se ne razdvajaju Hrvati i Srbi, na što im je novinarka s puno entuzijazma odgovorila: ”Ali svi ste vi Hrvati, bez obzira na nacionalnost!” Potom je uperila mikrofon u djecu čekajući njihovo slaganje i za kraj ih ohrabrila riječima: ”Ja navijam za vas”, ne sumnjajući nimalo u svoju ljudsku dobrotu, hrvatsko domoljublje i novinarsko poštenje. Male vukovarske Hrvate poslije će pitati kako se osjećaju u društvu srpske djece koja, istina je, nisu ništa kriva, ali ipak pripadaju narodu koji je Hrvatima učinio toliko zla.

 

Rub pameti i ljudskosti već smo pregazili kad se mora dokazivati zašto je neprofesionalno, neetično i zlo dovlačiti pred kamere državne televizije bilo kojeg čovjeka, a kamoli djecu, da javno iskažu ljubav prema državi u kojoj žive. I to državi u kojoj prijeteće fašističke poruke po zidovima neki bilmez smije i može nazvati hrvatskim folklorom, a da tek pokoji Hrvat to doživi kao osobnu uvredu svoga hrvatstva i ljudskosti

 

Pogotovo sada, kad je antićirilično raspoloženje u čitavoj Hrvatskoj doseglo razinu toliko zadovoljavajuću da se skidaju čak i ploče na makedonskom, a vjerojatno se diskretno pojačalo i osiguranje oko veleposlanstva Ruske federacije, očekivati je da će se vukovarski Stožer laćati novih zadataka i misija ne bi li premašio svoje komunističke uzore iz prošlosti u kojoj se u sve i svašta, a pogotovo u novinarstvo, na sličan način znao petljati SUBNOR.

 

Stožeraška je peticija za ”progonjenu” Karolinu Vidović Krišto, naravno, neozbiljna već i zbog suludih zahtjeva. Da im je bilo udovoljeno, zbog ukidanja jedne, na mnogim razinama sporne i loše televizijske emisije, ostavke bi bili dali čak i glazbeni urednici Trećeg programa Hrvatskog radija skupa s dirigentima Tamburaškog, Simfonijskog i Jazz orkestra HRT-a.

 

No, uz članove Stožera, Marka Perkovića Thompsona i čitavog niza udruga i zdrugova, kao supokretači takve peticije potpisala su se i dvojica hrvatskih katoličkih biskupa te čak petorica akademika, sa začudno prevladavajućim udjelom članova Razreda za matematičke, fizičke i kemijske znanosti HAZU-a.

 

Svi su oni potpisali i laž da je HRT Karolini Vidović Krišto osim profesionalne karijere, ugrozio i privatni život, sugerirajući tako da je dotična zapravo dobila otkaz. Koliko je meni poznato, ona i dalje uredno prima plaću, a ukinuta joj je emisija. I to, po mome mišljenju, bar dva mjeseca prekasno jer ova vukovarska priča još je skandaloznija od načina na koji su ”Slike Hrvatske” obradile pedofiliju i spolni odgoj.

 

Naravno, može se na to gledati i s optimistične strane, pa reći da su nesuvislu peticiju potpisala SAMO dvojica biskupa i SAMO petorica akademika. Ali, ako hrvatsko društvo nastavi u ovome smjeru, blizu je dan kada ćemo ozbiljno voditi javne rasprave o tome pada li kiša zbog isparavanja i kondenzacije ili zato što tamo gore Gospa plače i koji put sijevne nad hrvatskim bezbožnicima.

 

Rub pameti i ljudskosti već smo pregazili kad se mora dokazivati zašto je neprofesionalno, neetično i zlo dovlačiti pred kamere državne televizije bilo kojeg čovjeka, a kamoli djecu, da javno iskažu ljubav prema državi u kojoj žive. I to državi u kojoj prijeteće fašističke poruke po zidovima neki bilmez smije i može nazvati hrvatskim folklorom, a da tek pokoji Hrvat to doživi kao osobnu uvredu svoga hrvatstva i ljudskosti.

 

(Tekst prenosimo s portala Večernjeg lista uz dopuštenje autora)

 

 

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora