autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Treba li vjerskoj instituciji Bog?

AUTOR: Senad Hevešević / 21.08.2022.

Senad Hevešević

Religija je plodna tema za zapodijevanje razgovora. Neki je napadaju, neki je podržavaju, neki se njome identificiraju, neki se identificiraju nasuprot religije.

Ravnodušnost prema religiji donedavno je bio rijedak fenomen, no i ta pojava uzima maha. U suvremenom dobu sveprisutno je razlikovanje između vjere i religije, a pogotovo između vjere i vjerske organizacije u institucionalnom smislu.

Institucionalnost religije utječe na (samo)percepciju vjere, a sve je veći broj onih koji u toj institucionalnosti najteže pronalaze Boga. Dojam je da je kritika vjere, ustvari, postala kritika vjerske institucije.

Takva kritika kritizira ono što je opipljivo, svakodnevno i, kao takvo, podložno različitim tumačenjima i pristupima. Tko bi to mogao negirati ako pogleda odnos prema katoličanstvu i Katoličkoj Crkvi?

Najteže napade doživljava upravo Crkva kao institucija, a teološke kritike svode se na anegdotalne trijumfalne citate kojima se ”dokazuje” vlastito pravovjerstvo, a krivovjerstvo ”onih drugih”.

Raznolika iskustva u institucionalnom djelovanju vjerskih zajednica čine ovu pojavu kritike institucije poprilično širokim poljem, no ono što ujedinjuje takvu vrstu kritike jest odvajanje vjere i organizirane religije.

Kritike vjerskih zajednica vežu se za administrativna, pravna, politička, društvena ili moralna pitanja vezana za međuljudske odnose.

Pitanje odnosa prema Bogu rijetko nalazi mjesto u tim kritikama, već se Bog spomene samo kao neki nejasni cilj ili smisao od kojeg su vjerske institucije udaljene. Ovakvo definiranje stvari dovodi do neobičnog pitanja postavljenog u naslovu i otkriva duboko nerazumijevanje suštine postojanja vjerske institucije.

Je li razlog za to upravo u samovoljnoj i nemarnoj udaljenosti tih institucija od Boga ili u kontekstualnoj prisiljenosti vjerskih institucija da uvjete za svoju misiju stvaraju na svim drugim poljima, a najmanje na polju osobnog odnosa prema Bogu?

Briga o izgradnji, održavanju i unapređivanju objekata vjerske zajednice utkana je u svakodnevne pravno-političke okolnosti rada i djelovanja.

Na primjer, obredne aktivnosti koje se smatraju suštinom te zajednice zahtijevaju izgrađenost, održavanje i povremeno unaprjeđivanje objekta u kojem se aktivnost obavlja. Pripadnici te institucije naviknuti su na određenu razinu uvjeta.

Dostizanje dovoljne razine kvalitete prostora nije moguće bez uspostavljanja relacija sa svim onim društvenim faktorima koje se u raznim kritikama pokušava jasno odvojiti od vjerskih institucija te se čak izdajom vjere naziva suradnja s tim društvenim faktorima.

Financijsko-administrativno-pravne obaveze zauzimaju veći dio ”radnog vremena” zaposlenika vjerskih zajednica na višoj razini odgovornosti.

U tom spletu, osjećaj razapetosti u društvenom kontekstu političkih i drugih odnosa dolazi zbog nemogućnosti potpunog distanciranja od društvenih događanja koji izazivaju osjećaj gorke udaljenosti od onoga što se u islamskoj tradiciji naziva ”ihsan”.

Božji poslanik Muhammed, a.s., ihsan definira na sljedeći način: ”Ihsan je da služiš Bogu kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe zaista vidi”.

Kako služiti takvom idealu u visoko ideologiziranom i kompleksnom, a opet postmodernom, svijetu koji obvezuje na moralni stav, a koji je, pak, često neizbježno političan?

Samo je jedan način, a to je stalno i neumorno vraćanje na temeljnu postavku služenja samo i jedino Bogu u svim aktivnostima.

I zato, vjerska institucija ne može bez Boga jer Ga ima u svakom svome koraku, u svakoj aktivnosti, kao da Ga vidi. Ideal je to koji, kao i svaki ideal, nije uvijek dostignut.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: