Treba nam nagrada za građansku hrabrost ”Ankica Lepej”

Zahvaljujući novinaru Saši Lekoviću i Boži Rudežu, nekadašnjem vlasniku i uredniku nažalost ugašene izdavačke kuće Prometej koja nas nije prestajala iznenađivati nezaobilaznim naslovima za stvaranje društva zdrave političke kulture, javnost je 2003. dobila na uvid potresnu priču o mukama, ali i građanskom herojstvu bračnog para Ankice i Slavka Lepeja.

Knjiga Ankice Lepej ”Istina – Savjest iznad bankarske tajne” (Prometej & CIN) u prvome je redu donijela majstorski izvedenu rekonstrukciju afere oko lažne imovinske prijave Franje i Ankice Tuđman koja se pretvorila u kap koja je prelila čašu narodnog strpljenja i dala veliki, gotovo nemjerljiv doprinos u rušenju jedne autokratske vladavine koja je davila Hrvatsku.

Rudež i Leković su pokušali, barem djelomice, ispraviti nepravdu koja je učinjena Ankičinom suprugu Slavku. On je među prvima ustao protiv kriminala u pretvorbi i privatizaciji, ali su mediji odbili ozbiljno se pozabaviti pljačkom učinjenom u Tiskari Zagreb (oko 50 milijuna tadašnjih DEM), odnosno, od istih lupeža, u Komercijalnoj banci, a što bi dovelo do razotkrivanja uloge banaka u gospodarskom kriminalu koji je provela HDZ-ovska vlast.

Dokaz da je u Hrvatskoj uspostavljen vrijednosni sustav po kojem je nemoralno i nezakonito ponašanje poželjno (a prihvaćali su ga i katolički biskupi podrškom Tuđmana i HDZ-a), podsjetio je novinar Leković, Slavko Lepej je vidio u činjenici da su se lopovi selili iz jedne pljačke u drugu s blagoslovom državnog vrha, ali je predsjednička laž medijima bila atraktivnija i tako su na naslovnice stigli podaci koji su dokazali Tuđmanovo krivokletstvo, ali ne i oni, koje je nudio Slavko, a koji su govorili o strašnom kriminalu koji je postao model za opću pljačku Hrvatske.

Ali šok je za zemlju nastupio kada je Jutarnji list iz pera novinarke Orlande Obad, uz podršku tadašnje urednice rubrike Sanje Modrić, glavnog urednika Tomislava Wrussa i tadašnjeg vlasnika EPH Nine Pavića 17. listopada 1998. pokazao da je bračni par Tuđman lagao o svom imovinskom stanju (lažni podaci imovinskih kartica su u istom dnevniku objavljeni 30. rujna 1998.), to jest, da nije bilo istina da supruga predsjednika RH ”nema u vlasništvu nikakve druge pokretnine znatnije vrijednosti” jer je Ankica Tuđman, između ostalog, te iste godine, 24. ožujka, oročila 210 tisuća DEM i 15.740 USD, a imala je i druga velika neprijavljena financijska sredstva.

Ankici i također pokojnom Slavku možemo samo biti jako zahvalni i diviti im se. A kako njihova žrtva ne bi bila uzaludna (ne, ja ne vjerujem da je sve to kroz što su prošli bilo uzaludno, sve dok je nas, uzaludnosti nema) pozivam vas da nikada ne zaboravite razloge koji životu daju vrijednost i smisao

Puno se pisalo o službenici Zagrebačke banke u Gajnicama Ankici Lepej koja se odvažila dati te podatke novinarki Jutarnjeg lista i tada ste možda i vi, kao i većina građana i građanki, pobjesnjeli kada ste shvatili da vam se predsjednik ruga (Franjo Tuđman je, naime, izjavio da njegova obitelj teško plaća režije!).

Ankica Lepej je do tada bila nepoznata široj javnosti. Bila je tzv. ”mali čovjek”. Za demokraciju su itekako važni tzv. mali ljudi. To je poanta ove kolumne.

Kako je priznao Vlado Gotovac (prihvaćajući riječi iz pitanja novinara Zorana Daskalovića u Feral Tribuneu od 26. listopada 1998.), službenica Zagrebačke banke Ankica Lepej je u prokazivanju nemoralnosti u politici učinila više negoli sve tadašnje opozicijske stranke (zajedno) i druge institucije javnosti. ”Pred javnošću je jedan čin (…) koji je pokazao krajnje konzekvence apsolutne nemoralnosti i bezobzirnosti sistema koji u Hrvatskoj vlada (…) Gospođa koja je otkrila podatke učinila je to zato što joj je bilo moralno nepodnošljivo ono što se događa (…) nije mogla šutijeti nad svinjarijama”, rekao je tada Gotovac.

U utorak 25. siječnja ćemo se na Krematoriju u Zagrebu oprostiti od Ankice Lepej možda nedovoljno svjesni što znači svima nama.

Zbog nje, jer sam ju poznavao (upoznali smo se odmah 1998. nakon događanja, jer sam tada bio član Izvršnog odbora Hrvatskog novinarskog društva koji se angažirao da se pokrene ”Fond Lepej”), jer smo se međusobno poštivali i rado spominjali, jer smo se hrabrili i na mnogim mjestima nalazili kada se trebala pokazati građanska odgovornost, i jer sam pratio tijek njene borbe protiv raka pak slutio da stvar neće dobro završiti kada je u prosincu s koronom završila u Klinici za infektivne bolesti ”Dr. Fran Mihaljević”, želim vam reći da budete hrabri, pošteni i odlučni kao što je bila i ostala ova egzemplarna građanka novije Hrvatske.

Uvijek spremni da se pobunite, kao što se ona pobunila, protiv razuzdanih, obogaćenih skorojevića, a da kada možete glas dadnete i podršku pokažete onima koji žele Hrvatsku bez pronevjera, grabeži, nasilja i straha. Ovom portalu, na primjer, možete iskazati solidarnost i dati mu podršku.

Ankica i Slavko Lepej su ostali bez posla i bez stana kojeg su morali prodati kako bi preživjeli i platili dugove. Umjesto da krivokletnik Tuđman odmah padne, pravdoljubiva je građanka Lepej izvrgnuta policijskom i sudskom progonu, napokon i siromaštvu. Ali u njoj, kao ni kod njena muža, nije bilo gorčine, ni mržnje, već samo nade. I ogromnog poštenja što svjedoči i čin da ne poželi pokrenuti tužbu protiv banke

Ankici i također pokojnom Slavku možemo samo biti jako zahvalni i diviti im se. A kako njihova žrtva ne bi bila uzaludna (ne, ja ne vjerujem da je sve to kroz što su prošli bilo uzaludno, sve dok je nas, uzaludnosti nema) pozivam vas da nikada ne zaboravite razloge koji životu daju vrijednost i smisao.

Naša glavna nevolja jest naš dosadašnji neuspjeh u stvaranju društva solidarnosti, istine i slobode.

Želim, s toga, nastaviti pomoći na zbližavanju ljudi koji žele i znaju raditi za humanije društvo, koji su na neki način heroji građanskog društva, heroji poput Slavka i Ankice Lepej.

Vjerujem u humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku. To mora biti naša istina. To je moje srce. Takvi bismo se trebali međusobno prepoznavati.

Rastanak s Ankicom Lepej boli. Tužni smo. Ali treba dignuti glavu, obrisati suze, i nastaviti se truditi.

Želim vam reći da budete hrabri, pošteni i odlučni kao što je bila i ostala ova egzemplarna građanka novije Hrvatske. Uvijek spremni da se pobunite, kao što se ona pobunila, protiv razuzdanih, obogaćenih skorojevića, a da kada možete glas dadnete i podršku pokažete onima koji žele Hrvatsku bez pronevjera, grabeži, nasilja i straha

Vlado Gotovac rekao je, za Švedsku televiziju 1977. godine, što će ga koštati slobode, ponavljam: ”Dilema Zapada i čitavog suvremenog svijeta jest kako zajedno biti pravedni i slobodni. To je centralno pitanje. Naime, suvremenom svijetu se nameće misao, da je bitno da je on pravedan, o slobodi se malo misli i još se manje na njoj inzistira (…) Ja sam duboko uvjeren, da svijet u kojemu nema pravde, ne može biti slobodan; niti svijet u kome nema slobode, ne može biti pravedan. Ne vjerujem da se u suvremenom svijetu može realizirati bilo kakva socijalna pravda, ako u njoj ljudi ne budu slobodni, i ako do te socijalne pravde ne bude došlo u jednoj slobodnoj, istinski slobodnoj, pluralističkoj razmjeni mišljenja”.

O tome kako i na koji način doći ne samo do socijalne pravde nego i do toga da čovjek u njoj ispuni sve svoje ljudske zadaće, da bude maksimalno, moralno, intelektualno i u svakom drugom pogledu slobodno biće i da živi doista u skladu sa svojim ljudskim potrebama i mogućnostima, eh, o tome ja želim pisati i zato sam, uostalom, pokrenuo ovu kolumnu 6. travnja 1995. (u Novome listu) i zato se ona od tada objavljuje bez tjedna pauze.

Ankica Lepej (+Zagreb, 18. 1. 2022.) će ostati u našoj memoriji. Jednom ako vlast grada Zagreba bude korektna, dobit će ulicu. Hrvatska treba imati i nagradu za građansku hrabrost. Neka se ta nagrada nazove ”Ankica Lepej”. Ili ”Ankica i Slavko Lepej”. Da nas se posjeti da hrabri ljudi postoje i zato da, kako je govorio akademik Ivan Supek, podižu druge ljude koji bi se predali malodušju, povlačenju u već izbušenu privatnost, mirenju sa zlom.

Gospođa Lepej je zračila optimizmom i, unatoč svemu, vjerom u ljude. U sve nas. Čemu se nadati, ako nismo kadri u sebi prepoznati ono dobro što je Ankica Lepej vidjela kod sebe i u nama?

Do kraja života će me inspirirati ljubav i poštovanje koje je Ankica imala za supruga Slavka, i obratno.

Ne, ljudi, nije istina da je sve to kroz što su oni kao bračni par prošli, pak, ona sama izdržala, bilo uzaludno. Gospđa Lepej je isticala da je sve što je poduzela učinila samo zbog jednog – zbog morala. Naučila nas je da moral stoji iznad države, a da bi država trebala omogućiti i služiti da se živi moralno.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora