U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  

S obzirom na to da sam i privatno i poslovno vezana za Francusku, u koju često odlazim, drugi dio godišnjeg odmora odlučila sam provesti u Alsaceu. Ne samo stoga što nastojim upoznati sve pokrajine moje pradomovine i njihove specifičnosti, nego i zbog toga što posebno volim regije koje imaju mješovito stanovništvo koje dijeli prošlost koju su kroz povijest obilježili međusobni ratovi, od onih vjerskih do lokalnih i svjetskih, koje su mijenjale državne jurisdikcije, a u kojima su stanovnici poslije svakog rata nalazili prostor za dijalog i suradnju i zajednički napredak.

Ako se sjećate, isti motivi su me vodili i u Južni Tirol, jednu od gospodarski najuspješnijih talijanskih regija, i o tome sam pisala na Autografu. Od svega mi je najvažniji bio razgovor s lokalcima, o tome kako su se snalazili s političkim ideologijama i ratovima, kako su podnijeli promjene državne jurisdikcije na svom području, i kakve odnose su imali i kakve danas imaju Nijemci i Francuzi u području doline Rajne.

Valja se izuti iz vlastitih cipela, iz maksimalno polarizirane stvarnosti u kojoj se stalno vrte ustaše i partizani i ratovi se nameću kao vrijednosna odrednica po kojoj se, navodno, razlikuju pravi i krivi Hrvati, sukladno uniformi koju su im nosili djedovi a ne vrijednostima koje sami zastupaju, te spoznati i saznati da su neki ljudi u tvom susjedstvu ratovali duže i krvavije kroz povijest, a cijelu su, pa i višestoljetnu povijest svojih sukoba uspjeli pretvoriti u kulturu sjećanja i zajedničke napore za prosperitetom i dijalogom.

Alsace je, kao i cijela dolina Rajne, izrazito vinorodno područje, krajolici su pitomi, slikoviti i prepuni očuvane srednjovjekovne arhitekture u malim, pitoresknim selima bogate gastronomske religijske i folklorne baštine.

Alsace su u vinogradarski kraj pretvorili Rimljani, u vrijeme vladavine Rimskog carstva uviđajući njegov izuzetan položaj na istoku omeđen Rajnom i ispresijecan njenim pritokama, a na zapadu zaštićen planinskim masivom Vogez koji ga štiti od prodora hladnog i vlažnog zraka. Grožđe tu dozrijeva vrlo brzo, brže nego u Burgundiji i dolini Loire i odlikuje se svježim notama i punoćom voćnog okusa.

Svuda su plodna polja, nema pedlja neobrađene zemlje, a parkovi i nasadi, kao i okućnice pomno su hortikulturno oblikovani, prepuni cvijeća, voćaka, ukrasnih grmova.

Alzas su prvo naseljavala nomadska plemena, nakon njih su se doselili Kelti. Kelte je u svojim osvajačkim pohodima pobijedilo Rimsko Carstvo, poslije čijeg pada ga prvo preuzimaju Alamani pa zatim Franci od 5. stoljeća. S vremenom, Alzas postaje dio Svetog rimskog carstva njemačkog naroda pod vlašću Habsburga.

Ono što je zanimljivo spomenuti, zbog jedinstva njemačkih i francuskih stanovnika Alzasa u otporu tiranskim politikama tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata o čemu će biti riječi kasnije, jest da su Habsburgovci vladali čvrstom rukom i prvi progon Židova u Alsaceu se zapravo dogodio pod njihovom vlašću u 14. stoljeću, kad su Habsburgovci Židove okrivili za širenje kuge, loš urod pa i teške zime. Stanovnicima Alsacea, i njemačkim i francuskim, to baš nije dobro sjelo, pokušavali su pomoći svojim sugrađanima koliko su mogli.

Na kraju tridesetogodišnjeg rata, veći dio Alzasa je ustupljen Francuskoj. Poslije francusko-pruskog rata, Alzas je predan Njemačkom carstvu, a u sastavu Njemačke ostaje do kraja Prvog svjetskog rata, kada je ponovo pripojena Francuskoj u čijem sastavu ostaje do Drugog svjetskog rata kada je ponovo pripojena Njemačkoj 1940. Iako je i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu bilo onih Francuza i Nijemaca koji su slijedili dominantnu politiku svojih država i rado navlačili uniforme i borili se za ”državnu stvar” pa i prokazivali dojučerašnje susjede, većinsko raspoloženje je bilo protiv ratnih i osvajačkih politika.

Svjesni da se državna jurisdikcija opet može promijeniti, većinski njemački i manjinski francuski stanovnici u tim su se ratnim vremenima ipak držali zajedno i otvoreno odbijali ići u rat, zbog čega su zajedno i pogubljeni i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, Nijemci i Francuzi. U alzaškom selu Riqewihru, jednom od najljepših alzaških sela, stoji spomenik na kojem piše ”Našim mještanima, junacima koji su i zgubili život odbivši nositi uniformu neprijatelja”, a na njemu su imena strijeljanih u Prvom i Drugom svjetskom ratu, francuska i njemačka zajedno.

Zajednički neprijatelj u oba rata je bila osvajačka i/ili kvislinška politika nacionalnih vlada. S obzirom na otpor ratu, sklonost pomaganju Židovima i razgranatu mrežu Pokreta otpora u Alsaceu, ne čudi da je prvi njemački logor izvan granica Njemačke Natzweiler – Struthof  otvoren u svibnju 1941. baš u Alsaceu, jugozapadno od Strasbourga. Bio je namijenjen prvenstveno funkciji radnog i deportacijskog logora za članove Pokreta otpora, kojih je tijekom Drugog svjetskog rata u njemu umrlo, prema procjeni, preko 52.000. Imao je i svoju mrežu od 22 podlogora, a u njemu je djelovao i zloglasni anatom dr. August Hirst koji je prikupljao kosture Židova ugušenih plinom da bi ih u sklopu svog ”znanstvenog” projekta poslao na Institut za anatomiju sveučilišta u Strasbourgu kako bi dokazao da su Židovi intelektualno inferiorna rasa.

Tijekom ”Noći magle” 1943., koja je pokušala slomiti francuski Pokret otpora, u Struthofu je završio velik broj čelnika tog pokreta. Posjetila sam Struthof. U blizini su i granitna okna na kojima su zarobljenici radili, a i vila visokih SS časnika izvan kompleksa logora, koja je sustav za grijanje vode imala spojen direktno na kremacijske peći.

Nakon drugog svjetskog rata, Alsace je ponovo pripojen Francuskoj. Osim pojedinačno, na razini osobnih ratnih stradanja, među stanovnicima Alsacea, većinskim Nijemcima i tada još manjinskim Francuzima, nije bilo zle krvi. Upravo zbog zajedništva kojim su, kroz stoljeća, nastojali preživjeti sve ratove i nikad ih ne uzimati za polazište svojih odnosa.

Alsace je danas treći po redu najnaseljeniji francuski departman, i drugi najbogatiji, iako je površinom najmanji. U njega sam, kao i u Južni Tirol, otputovala da bih učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i zajedničkom napretku.

Na čitatelju je da procijeni, vrijedi li gradivo truda i putovanja.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena
    •  Svi božićni egzili

> Svi tekstovi ovog autora