U beskonačnoj gluposti ni svemir nam nije ravan

Kako je i meni ovako pošteno tupastom jasno da je svemir beskonačan, jer da ima kraja šta se, molit ću lijepo, nalazi s druge strane tog kraja?!, onda ću se u ovoj priči teleportirat do sada poznatog najudaljenijeg ruba. A tamo idem samo radi toga da se vratim ovdje odakle sam krenija.

E sad, kako je do tog startnog položaja za popizdit daleko onda idem malo skratit ti jebeno dug put. Elem, znači kad od tamo bacim pogledat na vamo di jesmo, onda svatim kako od tamo, makar ja, uopće ne mogu spoznat, a kamoli vidit ovo di jesmo.

Moran se probijat kroz milijarde galaktika, pa onda nebrojena galaktička jata i da skratim eto mene na Mliječnoj stazi. A u njoj među milijardama zvijezda titra jedna mala zvjezdica šta je zovemo Suncem. To naše Sunce je u svemirskim okvirima toliko minorno da se sa starta ni s milijardu Hubllea ne more vidit. I totalno je beznačajno u tim istim okvirima.

E sad, kad s tog Sunca bacimo pogled na naš planet onda se ta naša mala balota čini poprilično majušna u usporedbi s drugim planetima s kojima se zajedno već milijardama godina vrtimo oko Sunca. I onda kad sletimo na ti planet dođemo do jedne male prelijepe zemljice koja se zove Republika Hrvatska.

A u toj ne samo svemirski gledano, već i u ovozemaljskim pojmovima poprilično beznačajnoj i minornoj nano državici imamo likove koji njome upravljaju. I da makar ti šoferi naših sudbina upravljaju ovom svemirski gledano beskonačno lijepom zemljom kako spada, jer neš ti velike pameti upravljat s malo jače od tri milijuna svita, nego nas desetljećima vozaju i vode u tri lijepe naše majke majčine.

A te, ne rijetko KV šoferčine, u svojim limitiranim glavama u pravilu sebe doživljavaju kao neupitne veličine, gromade, gigante veće i od samog svemira.

I bilo je tu nenadjebivo velikih otaca domovine koji su dakako po familijarnom ključu prvo zbrinjavali svoju dicu, braću, sestre, strine, babe, žabe, kurce palce, a narodu šta i ako šta ostane. A ti ključ je, kao što znamo, otvarao sve brave uspjeha i nakon bioloških ili političkih zamiranja tih nazovi veličina ili nakon novih izbora.

I to na razini cijele državice u kojoj niko da zaurliče: ”Alooo, zaustavite se više, dosta je bilo!”

A kad to niko ne izusti onda je to nezaustavljivo nastavilo poput termita glođat esenciju ono malo preostale državice od koje je na kraju ostala jedino bandira, himna i grb. Sve ostalo otišlo u ruke onih čija noga nikad nije ni kročila ovde.

A svi ti jahači na vlasti su se do iznemoglosti nas konja utrkivali koji će jače zagrmit: ”Mi smo najveći, mi smo najpametniji među vama, mi smo neupitni domoljubi koji sve ovo rade isključivo radi vašeg dobra”.

E jebiga, druže, ako to nije ego na svemirski beskonačnu onda ne znam šta je. Mi mikro na entu, a oni makro na kub. Kad ih čovik sluša reka bi to sve stručnjaci, akademici, a nerijetko nobelovci.

I preša bi naš mali čovik priko tih ego triperskih izjava, eskapada i tlapnji da živi pošteno. Onako ljudski, po miri čovika, ali ne ide. Iza njih samo krš, pepel i beznađe. A u tome su, mora im se priznat, šampioni del mondo. Ma šta del mondo, campeones del universo.

Jer nije lako od ovakvog bogom danog raja napraviti pakal u kojemu je samo njima na i oko vlasti lipo. Ostale ko jebe.

I sad ako iz totalno centraliziranog centra moći, to ka Zagreba, bacimo pogled na još majušniji grad ala moj Split, tek tada svak normalan u ovom gradu svati u kakvoj smo tek mi, galaktički gledano, vukojebini.

U ovom, rekli bi cinici, afričkom gradu sa strujom, nakon silnih otaca, stričevića i netjaka koji su od ovog nekad grada napravili provincijsku palanku sada su uzde moći dospjele u ruke dva pomalo šaljiva lika koja da ih pomnožiš s beskonačnim u konačnici ne bi moga dobit jednog kako spada.

Ruše braća na vlasti sve šta je od prethodnika ostalo, a to nije puno, za taracat da bi tek onda smišljali šta bi se tu moglo napravit. I to se na žalost zove svehrvatska stvarnost. Vizionara nema odavno, vizija još manje, a volje i znanja ponajmanje.

U mom gradu se sve podredilo turizmu kao jedinoj lukrativnoj grani, jebajiga, druge nema, ukrala braća, o kojoj na niti visi ono malo kakvog-takvog pristojnog života.

I dok liti ta priča drži vodu, zimi slijedi naplata od poplave nezadovoljstva svih onih koji od turizma imaju samo kofer kojeg pakiraju i odlaze preko grane s kartom u jednom smjeru.

I dok jedni bježe glavom bez obzira na ove šta su ostali, svaka nova vlast filuje medenim pričama o svijetloj budućnosti punoj pametnih gradova, centara izvrsnosti, start apova, IT centrima, ekološki osviještenih kampusa, industrijskih zona itd.

I to je jedini med u univerzumu s okusom gorčine. Tako da nije nimalo čudno što je svit do boli ogorčen na njihove poteze.

Zadnji u povećem nizu je eutanazija ono malo preostalog života u centru grada koji je zimi postao grad duhova. Toliko su grad učinili sterilnim da nema nikakve šanse da neko ko se u njemu slučajno posklizne i pritom rani, dobije bilo kakvu infekciju.

Jednom riječju od nekad i ne samo liti mediteranski živopisnog grada punog, šušura, kolorita, štekata, malih butiga, žamora, galerijica, pisme, cike, suvenirnica, dice, smija, uličnih svirača, karanja, zajebancije i mirenja oni su svojim neznanjem okončali nekad lipu priču.

Tako da su poput dobrih šegrta globalističkih gospodara života zabili zadnji čavao u lijes ovoga grada. Uz neizmjerno veliku pomoć svojih prethodnika oni su od ovog grada uspjeli napraviti, ako ne najveću barokomoru u univerzumu, onda zasigurno najveću steriliziranu operacionu salu na svitu. S tim šta u toj sali niko ne spava jer nema ko. U njoj život odavno ne obitava.

A to mogu uradit samo oni kojima je vakuum u glavi. A kako je vakuum, htjeli mi to priznat ili ne, ipak najzastupljenija pojava u svemiru onda ispada da ovaj nekad, u svakom pogledu, veliki grad u ovakvoj minornoj državici vode dva obična mala svemirca ili, kako bi naš narod reka, vodi ga dvojac koji kao da je pao s Marsa.

Nakon ove i ovakve ovozemaljski gledano sveprisutne destruktivne politike ne bi me čudilo da jednom, kada nam na odmor u Lijepu Našu dođu turisti iz drugih galaksija unisono zaključe kako su zabunom došli u zemlju odnosno planet majmuna.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Novom Sadu s puno ljubavi
    •  Lov u mutnom
    •  Webe, webe ko te jebe
    •  Mrzim mržnju
    •  Oj luđačka zemljo mila
    •  Dokoni penzić na godišnjem
    •  Što veći, bučniji, histeričniji Hrvat to veća lopina
    •  Ko tu koga…
    •  Trebinje, Trebinje, ako me dogodine ne vidiš, jebi me!
    •  Armija sretnoga svita jedina je garancija trajnog mira

> Svi tekstovi ovog autora