U čast novinaru Vukoviću

U prošlotjednoj sam kolumni pisao o naširoko razglašenom skupu HDZ-a u Omišu. Istu su temu komentirali i mnogi moji kolege koji, baš kao ni ja, nisu bili u Omišu. Svih tih komentara ne bi bilo da na spomenutom skupu nije bio prisutan novinar Slobodne Dalmacije Vinko Vuković koji je sve što se tamo događalo potanko opisao u tekstu koji su prenijele sve velike novine i svi informativni internetski portali. Dakle, kolega Vuković bio je i naše uho i naše oko na tom skupu.

 

Svi koji smo imali potrebu napisati svoje pametne misli o tom događaju pomalo smo parazitirali na njegovom novinarskom radu. No, to je istovremeno i jedna od najvećih satisfakcija novinaru na terenu kada se njegova priča daleko čuje i pokrene lavinu komentara. Tako nešto se podrazumijeva i nitko nema potrebu zahvaliti kolegi koji nas je opskrbio relevantnim podacima čiju istinitost on jamči svojim ljudskim i profesionalnim poštenjem, imenom i prezimenom.

Nakon što svi mi ostali sa sigurne udaljenosti istresemo svoje komentare i odmah tražimo nove teme, taj kolega, taj naš čovjek na terenu poput Vinka Vukovića nastavi živjeti i hodati ulicama svog maloga grada na kojima svakodnevno licem u lice susreće one o kojima piše, one koje hvali, a još češće one koje kritizira i prokazuje

 

Međutim, nakon što svi mi ostali sa sigurne udaljenosti istresemo svoje komentare i odmah tražimo nove teme, taj kolega, taj naš čovjek na terenu poput Vinka Vukovića nastavi živjeti i hodati ulicama svog maloga grada na kojima svakodnevno licem u lice susreće one o kojima piše, one koje hvali, a još češće one koje kritizira i prokazuje. Njegova djeca i dalje idu u jedinu školu u tom gradu, a o odjecima njegovog rada roditelji mu mnogo više čuju na ulici, nego što pročitaju u novinama ili na internetskim portalima.

 

O ovoj posljednjoj priči kolege Vukovića iz Slobodne Dalmacije, koji živi u Omišu, treba još jednom reći i ovo: nije se on kao neki špijun nepozvan uvukao na stranački skup koji su neki hadezeovci nazvali zatvorenim za javnost, nego je pošao odraditi jedan svakodnevni rutinski novinarski zadatak nakon što su i on osobno i njegova redakcija dobili sasvim službenu obavijest i poziv organizatora da prisustvuju političkom skupu.

 

Treba još jednom ponoviti i to da dotična stranka nije ni pokušala službeno demantirati njegov izvještaj i proglasiti ga lažnim i neistinitim. Nije to bio ni prvi, niti je sigurno posljednji izvještaj kolege Vukovića iz njegovog Omiša koji govori o anomalijama i prečesto kriminalnom ponašanju lokalnih političara i nositelja lokalne vlasti. Ali, desetak dana nakon ove priče Vinku Vukoviću dogodila se “počast” kakvu ne pamtimo da je prije njega doživio ijedan naš novinar.

 

Omiške su maškare po njegovom liku napravile karnevalsku lutku, okitile su je novinarskom akreditacijom i primjerkom Slobodne Dalmacije za koju kolega Vuković radi, pronijele su je u maskiranoj povorci ulicama Omiša i na kraju je spalile kao krivca, kao simbol svega lošeg s čime se u njihovom gradu treba obračunati, svega s čim se na fašnik treba izrugati i što treba završiti na lomači.

Omiške su maškare po njegovom liku napravile karnevalsku lutku, okitile su je novinarskom akreditacijom i primjerkom Slobodne Dalmacije za koju kolega Vuković radi, pronijele su je u maskiranoj povorci ulicama Omiša i na kraju je spalile kao krivca, kao simbol svega lošeg s čime se u njihovom gradu treba obračunati, svega s čim se na fašnik treba izrugati i što treba završiti na lomači

 

Najmanje što sam mogao učiniti bilo je nazvati kolegu Vukovića kojeg do sada nisam imao priliku osobno upoznati, pitati ga kako je i izraziti mu svoju zahvalnost za njegov rad i kolegijalnu solidarnost.

 

Paljenje njegove lutke, pretvaranje njegove osobe u Pedra koji visi i gori kao da je krivac i kao da je upravo on počinitelj svih loših stvari o kojima je godinama izvještavao, pogodilo ga je i užasnulo, kao što bi i svakog od nas. Ali, s druge strane, dobio je i nagradu u pozivima i reakcijama mnogih ljudi koji su se i sami osjećali osramoćeni i pogođeni postupkom svojih maskiranih sugrađana sakrivenih iza karnevalske obijesti i slobode od bilo kakve odgovornosti za ono što se kaže i učini pod maskama.

 

Komentirajući napad druge vrste na našeg kolegu Antu Tomića Boris Dežulović je napisao i ovo: “Kantu govana smatram legitimnim alatom demokratskog dijaloga, tek nešto malo otvorenijim i radikalnijim – ako hoćete, čak i iskrenijim – od, primjerice, kante Polikolora, pokvarenog jaja ili trule rajčice”. Vjerujem da bi se i kolega Dežulović složio da u takve legitimne radikalne alate demokratskog dijaloga uvrstimo i te karnevalske paljevine mesopusta, krnje i kako se već sve u različitim krajevima nazivaju lutke za obredno paljenje kojim se uvijek nekome šalje neka poruka.

 

Bilo je već u prošlosti i bližoj povijesti hrvatskih karnevala paljenja nakaznih lutaka koje su predstavljale stvarne osobe, naše sugrađane, ali one u vrhovima vlasti do kojih baza ne može doprijeti ni trulom rajčicom, ni pokvarenim jajetom, ni kantom govana, ni lomačom. Bez obzira na to kojoj stranci pripadali, zakon na poseban način štiti takve osobe, stavlja im na raspolaganje tjelohranitelje i postavlja između njih i njihove baze vidljive i nevidljive zaštitne krugove, kordone, ograde i zidove.

 

Međutim, kada to učinite svom sasvim običnom sugrađaninu koji nije zaštićen nikakvim posebnim zakonima i tjelohraniteljima, kojeg na ulici licem u lice može susresti svatko i reći mu i učiniti što god mu padne na pamet, onda je to doista izravna prijetnja.

Tim našim ljudima na terenu zato želim na ovaj način iskazati posebno priznanje i zahvalnost. Mnogi koji smo s njim radili i kojima je bio dragi i poštovani urednik ostali smo zatečeni kada je prije više od deset godina sada već nažalost pokojni Anđelko Erceg napustio velike zagrebačke novine, vratio se u rodnu Makarsku i tamo pokrenuo Makarsku kroniku, najbolje hrvatske lokalne novine koje i danas odolijevaju i opstaju usprkos svim teškoćama

 

Tim našim ljudima na terenu zato želim na ovaj način iskazati posebno priznanje i zahvalnost. Mnogi koji smo s njim radili i kojima je bio dragi i poštovani urednik ostali smo zatečeni kada je prije više od deset godina sada već nažalost pokojni Anđelko Erceg napustio velike zagrebačke novine, vratio se u rodnu Makarsku i tamo pokrenuo Makarsku kroniku, najbolje hrvatske lokalne novine koje i danas odolijevaju i opstaju usprkos svim teškoćama.

 

Zahvaljujući Anđelku Ercegu i njegovim kasnijim iskustvima naučio sam kako je lako s komentatorske distance opaliti po predsjedniku, premijeru ili predsjednicima stranaka. Ali, hajde ti budi faca, pa kritiziraj otvoreno lokalnog šerifa u gradu u kojem i sam živiš, u redakciji ili dopisništvu koje se ne nalazi u poslovnom neboderu s portirima i zaštitarima, nego je običan mali ured dostupan svakome poput trafike. E, to je teren na kojem se dokazuje novinarska hrabrost i poštenje kao i smisao posla koji smo odabrali.

 

Upravo zato sam osjećao obavezu, a i bilo mi je uvijek i posebno zadovoljstvo, pri svakom odlasku na novinarski zadatak u nekom drugom hrvatskom gradu posjetiti dopisništvo, pozdraviti kolege kojima je moj teren rodni grad i koji znaju sve ono što ja o njihovom mjestu ne znam. Nažalost, njih je sve manje.

 

Jedan od najtežih izravnih udaraca novinarskoj profesiji u ovoj krizi bez kraja učinjen je ukidanjem brojnih dopisništava, otpuštanjem mnogih naših kolega i pouzdanih ljudi na terenu bez kojih je novinarstvo prepušteno internetu, Facebooku i voajerstvu kamera mobitela. Velika je to šteta i za čitavo društvo premreženo s mnogo više tračeva nego pravih, relevantnih i pouzdanih informacija.

 

Svi mi “veliki” metropolitanski novinari i komentatori izgubili smo nijemo promatrajući tu veliku paljevinu i dio svog ljudskog dostojanstva i profesionalne vjerodostojnosti. I zato svima njima, našim ljudima na terenu, upućujem ovu kukavno skromnu i zakašnjelu zahvalnost i priznanje.

 

(Prenosimo s partnerskog portala Večernjeg lista)

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora