U Crkvi sam oblačio haljine i oslobodio se (trans)rodnih fobija

Bilo mi je sedam ili osam godina. Najviše devet. Ne sjećam se točno dana. Ali jako dobro pamtim kako je izgledala prva haljina koju sam u toj dobi obukao. Zapravo, radilo se o kompletu koji se sastojao od do poda dugačke crne suknje i bijele čipkane tunike kao gornjeg dijela te kombinacije.

Sjećam se i blage nelagode s kojom sam navlačio tu svoju prvu suknju, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Okolina još uvijek nije bila ni izdaleka toliko liberalna da bi tolerirala dječaka ili muškarca u ženskoj odjeći.

Čitao sam ovih dana u The New York Timesu, na preporuku Željke Markić, izvrsnu reportažu o tome kako Šveđani, njihova država i društvo, još tamo od osamdesetih godina prošlog stoljeća promiču specifičan pristup odgoju djece, počevši od jaslica i vrtića. Cilj tog pristupa je olabaviti, ili potpuno ukinuti one rodne stereotipe prema kojima je normalno i očekivano da dječaci budu nešto grublji, pa čak i nešto gluplji, a djevojčice da se za život u muškom svijetu pripremaju razvijajući obrambene mehanizme ljupkosti i krhkosti i učeći da pametniji popušta.

Oltar su u mom životu kasnije zamijenile glazbene pozornice, odnosno mjesto u gledalištu pred njima. Privilegija nastupa na pozornici u tom svijetu stiče se velikim talentom i vrlo dugim i napornim radom. Zbog toga, općenito, imam i veće poštovanje prema umjetnicima, nego prema onima koji se mnogo lakše i nekim drugim metodama uspnu na političke govornice i crkvene oltare

Ono što je počelo kao eksperiment, danas je pedagoški i društveni standard u Švedskoj. O tome govori u članku dočarana slika trogodišnjeg dječaka Otta.

Nakon igre na snijegu, radosna djeca crvenih lica skidaju svoje “skafandere”, u kojima se dječaci i djevojčice ne razlikuju, osim što spol možda daju naslutiti neke boje. Kada mali Otto raskopča i svuče svoj zimski oklop, iz njega veselo iskače dječak u šarenoj haljinici. I odjuri dalje, skupa s drugom djecom, svojim dječjim poslom.

Dakle, u čitavoj priči Otto je jedan dječak koji nosi haljinicu. Svaki dan. Ne zato što mu je to netko predložio, ili, nedajbože, zapovijedio, nego zato što se njemu tako sviđa.

Dok je ovaj članak slala premijeru Plenkoviću kao uskrsnu čestitku i dokaz strahote koja u budućnosti čeka i Hrvatsku, Željki Markić je, naravno, promaklo ono najvažnije što ta reportaža govori o Švedskoj. Otto u haljinici u svom se vrtiću ne ističe i ne osjeća nikakvu nelagodu. Nitko mu se ne ruga, nitko ga ne prekorava niti mu zbog haljinice pridaje ikakvu posebnu pažnju.

Novinarka The New York Timesa Ellen Barry razgovarala je i s Ottovom majkom Lenom Christiansson, koja kaže: “Otto radije nosi haljine jer voli kako one lete i lepršaju dok se vrti oko sebe i to ga ovdje ne čini neobičnim”.

Potom je objasnila kako Ottu nitko u životu, ni njegovi djed i baka, ni dadilje, niti itko od njegovih trogodišnjih vršnjaka, nikada nije rekao da dječaci ne nose haljine. “I ja bih voljela da tako i ostalne što je duže moguće”, dodala je majka.

Volio bih čuti što je to u tome tako loše.

Nema u tekstu ni riječi o tome da su djeca zbunjena i više ne znaju ni kojeg su spola, ni roda. Štoviše, odgajatelji i učitelji iznose primjere o tome kako djeca ponekad i njih same znaju poučiti o tome. Binarno stereotipno ponašanje ukida se, između ostalog, i tako da se dječake uči i potiče da plešu, a djevojčice da viču i znaju se suprotstaviti bilo kakvom nasilničkom ponašanju. Uče ih reći “ne”.

Kao student teologije i pitomac katoličke bogoslovije na Kaptolu, trebao sam tada izaći u javnost i u “reverendi”, kako se naziva ona duga crna svećenička haljina ukrašena nizom dugmadi od ovratnika do poda, prošetati od vrata bogoslovije do ulaza u katedralu. Ni tada nelagoda nije dugo trajala, a zamijenilo ju je uzbuđenje zbog ceremonijalne važnosti uloge koju sam trebao odigrati. Odnosno otpjevati

Daleko smo mi od Švedske.

Za razliku od Otta, ja suknje i haljine nisam počeo nositi zato što sam to volio ili mi se to naročito sviđalo, nego zato što sam samo na taj način mogao u jednoj zatvorenoj sredini zauzeti meni tada jako važno mjesto: biti ministrant u crkvi.

Kažem, imao sam prvi put malu nelagodu, ali ona je brzo bila raspršena činjenicom da su ministrantske haljine oko mene bez kompleksa oblačili i drugi, pa i stariji dječaci.

Nadalje, sličnu je haljinu nosio i svećenik, a kad smo izašli iz sakristije nikome u crkvi to nije bilo neobično. Štoviše, mame su bile ponosne.

U ono vrijeme, kada ni socijalistički sistem još nije blagonaklono gledao na liberalizam bilo koje vrste, pa ni onaj modni, sakristija i crkva bile su male zaštićene oaze u kojima su se, premda to nikome nije bilo na pameti, kod dječaka poput mene unaprijed razbijale bilo kakve rodne i transrodne fobije.

Barem ja to sebi tako danas tumačim.

No, dobro se sjećam i svoje posljednje šetnje i “nastupa” u haljini. Tada sam već imao dvadeset godina i opet sam na trenutak osjetio nelagodu.

Kao student teologije i pitomac katoličke bogoslovije na Kaptolu, trebao sam tada izaći u javnost i u “reverendi”, kako se naziva ona duga crna svećenička haljina ukrašena nizom dugmadi od ovratnika do poda, prošetati od vrata bogoslovije do ulaza u katedralu. Ni tada nelagoda nije dugo trajala, a zamijenilo ju je uzbuđenje zbog ceremonijalne važnosti uloge koju sam trebao odigrati. Odnosno otpjevati.

Na uobičajeno svečanoj jutarnjoj misi u lijepo popunjenoj katedrali predvodio sam s ambona pored izdignutog oltara pjevanje psalma. Uz zvuk orgulja ja sam pjevao strofe, na koje je pripjevom odgovarao zbor sa kora i čitav narod okupljen tamo dolje, ispod mene. Tada sam prvi put mogao osjetiti i naslutiti taj povlašteni osjećaj moći kada stojite tamo negdje gore, dok svi ostali, tamo dolje, slušaju vaš glas i upiru pogled gore prema vama.

Oltar su u mom životu kasnije zamijenile glazbene pozornice, odnosno mjesto u gledalištu pred njima. Privilegija nastupa na pozornici u tom svijetu stiče se velikim talentom i vrlo dugim i napornim radom. Zbog toga, općenito, imam i veće poštovanje prema umjetnicima, nego prema onima koji se mnogo lakše i nekim drugim metodama uspnu na političke govornice i crkvene oltare.

Ovih dana je velika odgovornost na muškarcima koji nose haljine kao znak moći (…) svako takvo mjesto za javni istup i nastup, pa tako i prilika da se ispisuje novinska kolumna, sa sobom nosi i odgovornost

Međutim, svako takvo mjesto za javni istup i nastup, pa tako i prilika da se ispisuje novinska kolumna, sa sobom nosi i odgovornost.

Netko nas gleda, sluša, čita. Izbor je na nama, hoćemo li širiti strah i isključivost ili ćemo ohrabrivati ljude da budu slobodni.

Na takvom položaju svi imamo jednaku odgovornost. Ali ovih dana odgovornost nekih ljudi je veća i svaka njihova riječ je osobito važna.

To su muškarci u haljinama.

Utoliko više ako osjećaju da su njihove haljine simbol moći.

Neka se sjete onih čije su haljine simbol razigranosti i različitosti. Na primjer, malog Šveđanina Otta od kojeg ničijem identitetu ne prijeti ama baš nikakva opasnost.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora