U Đorđu Matiću ćutin pričiže fundamiente

Složismo se svojedobno mladi Lokotar i stari Rakovac, da je u uven sliparsken svitu, di se libri drugo ne štiju ni ne kupuju, a pisci se jagme da načine tekst spota Coca-Cole ili barem PIK Vrbovec, svitu u SUSVITU (Đorđe je Matić našao ovu bodulsku besedu za smak svijeta): prava radost stiže kako stižu tići-razletavci Mira Sinčića, kako ča su se raspivali, i čuda ih je – Asllani, Živanović, Tomaš, Salvi, Đorđe Matić.

Ubitačno bam poje Arben Idrizi, jer mnogi ne očekuju ovakav poetski diskurs s Kosova, zalijepljeni za naše rasističke stereotipe:

”Zvijeri vole otadžbinu/ sloboda živi u svinjskom brlogu/ a svinjar pripada porodici/ a vlasnik brloga je čuvarev stric ogrezao u salu/ a predsednik opštine je prijatelj vlasnika/ a njegova žena je ljubavnica zelenaša/ a zelenaš je doveo na vlast korupciju i zločin/ a korupcija i zločin su ustanovili zakone/ a zakon štiti hijerarhiju sve do svinjskog brloga./ Zvijeri vole otadžbinu/ zvijeri su pravi oslobodioci, nenadmašni revolucionari/ zvijeri prolivaju i poslednju kap krvi za otadžbinu/ zvijeri urlaju do promuklosti u ime otadžbine/ (pas se boji da će mjesec osvojiti njegovu domovinu zato laje na njega!)/ zbog otadžbine zvijeri te izgrebu, zariju kandže, raspore grlo/ ako nisi ponio zastavu ne gine ti mrtvački pokrov/ zvijeri ti isišu krv ako nisi na zboru u pravom rovu/ čim izbije rat zvijeri dižu u vazduh, mora, i pravo, savjest/ zvijeri znaju da im bog prašta sve što urade/ zvijeri vole otadžbinu i služe joj odano/ zvijeri su sveti oslobodioci/ zato traže kao nagradu svu vlast.”

Od probranih delija poezije, evo ga Đorđe Matić. Piše o njemu Dejan Novačić:

”Đorđe Matić, u to vreme još školarac, uprtio je svoj mali ruksak na leđa i krenuo na veliki put: žurio je da zajedno s hiljadama naše ‘sretne djece’ – čija se sreća sastojala i u tome da izbegnu sudbinu koju su im roditelji namenili – umesto u rat odmaršira u izgnanstvo: da zbriše, da ga nema, ukratko – da ode, daleko…

Pa dalje.
Dalje sjeverno, zapadno
do tamnih cigala kuća na ravnoj,
ravnoj zemlji.

Matić je iskoristio jedinu, ali najjaču građu koju su mu bogovi dali na raspolaganje – jezičku. Onu koja je svojevremeno čitava stala u njegov ručni prtljag:

Ja, izgleda, nisam pobjegao od zemlje
nego zajedno s njom.
Nisam sobom uzeo ništa
Osim kontrabande izbrisanog
vokabulara.

Jezik, tačnije: jezici, jednom oslobođeni iz Matićevog ruksaka (Stari bi rekli: Eolove vreće), oduvali su njegov brod natrag na pučinu, u novu, jezičku avanturu. Na otvorenom moru, kroz huk bure, odjekuje hrvatski ili srpski, nadvikuju se kajkavski i čakavski, dovikuje se na italijanskom i engleskom, tuguje na nemačkom, zapomaže na srpskohrvatskom – ukratko, govori se i peva na svim živim i mrtvim jezicima, narečjima i intonacijama koje je pesnik od kuće poneo i na dalekom putu čuo, i koje je njegovo srce zapamtilo.

Kakav žamor ovaj jezik
Kakvo strašno zujanje”.

Pamtim kako se rastao u jezicima, imao sam tri, četiri, pet godina. I uz muoju beside domaću san sluša hrvacki in lingua – bomba, juriš, izdaja, kurir, bunker. Talijanski – criminali, bruti s’ciavi de merda, slavocomunisti. Njemački – banditen, decukngraben, loss loss schnell schnell, haende hoch. Engleski – have a chewgum boy, holy bloody Mary. Ruski, Kozaka nacista – čartvaja sabaka, jobj tvaju matj, ubju tjebja…

I tako se stvoriš u jeziku, u jezicima, jasno da onda moraš pisati kako moraš. Spominjen se tega zato ča u Đorđu Matiću ćutin pričiže fundamiente…

Đ. M.: Inače, kao i svi pristojni ljudi uglavnom, tamo od devedesetih godina pa nadalje naježim se od iritacije već na sam spomen te riječi – ‘identitet’. Malo je termina koji do te mjere kriju tako podmuklu ideološku zvrčku – bilo namjernu, ili u grijehu agresivne naivnosti. Na tim kompliciranim granicama koje su često nevidljive ili prolaze neprimjetno jedna preko druge, tu negdje se formira mjesto odakle ja djelujem i stvaram pjesnički, u jeziku.

Kod nas, kao i u svim opresivnim društvima i kulturama – nostalgija je ideološki čin, tako ju je društvo i dominantna ideologija označila i od toga ne odstupa. Ne mora ni odstupiti – tolika je kondicioniranost u međuvremenu, da se nelagodnost koju pojam odmah poteže, sama od sebe perpetuira. Građaninu, jedinki, više čak ni ne treba stražar odozgora, samom mu se uključi alarm kad netko spomene nostalgiju…

Mnogo se viče, naime, mnogo je površnosti i stvari od kratkoga daha, pa ako jedna intimistička zbirka uspije učiniti da se neki daleki čitatelj prepozna u tome što u njoj piše, ako nađe nešto za sebe, to je već mali trijumf nad banalnošću, površnošću i vikom.

Philip Roth citira pitanje nekog svog neimenovanog rumunjskog kolege: ‘Koliko čitatelja treba piscu?’ pa odgovara: ‘Četiri!’. Ako ovdje ne treba objašnjenja, vulgarne doslovnosti, ako razumijemo što se hoće reći ovim zagonetno postavljenim ‘pravilom’, onda ovo može biti odgovor koji i sam mogu ponoviti.

E, sad, s obzirom pak na publiku koja još čita poeziju, moglo bi se dogoditi ironično i da ovaj broj bude stvaran, doslovan, a ne samo metaforički i ovako beskrajno poetičan.

Svejedno: iz pozicije pjesnika udaljena i fizički i na svaki drugi način od mjesta odakle dolazi i odakle je davno otišao – svako prebacivanje te granice (!) između vlastite odvojenosti i nepoznatog čitača na vlastitom jeziku, već je više nego se ovaj autor u svojim samoćama i sumnji ponekad i nadao.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Trumpov trijumf – strah i nada svijeta
    •  Nama nema spasa, mi smo analogna rasa i kraj budućnosti
    •  Od holocena do holokausta
    •  A da konačno poslušamo Habermasa?!
    •  Fašistički kulturocid
    •  Legenda o Joakimu širila se Istrom još za njegova života
    •  1943.: Došla je naša ura
    •  Strvinari starog svijeta iliti iskonska Tea Tulić
    •  Analiza EU izbora: nacionalistički internacionalizam
    •  Šalamun – šaman poezije

> Svi tekstovi ovog autora