U grljenju i u ljubavi

Kada si zadnji put nešto učinio prvi put? To pjevajući pita popularni pjevač Andrej Šifrer, a pitam se to i ja otkad pokušavam živjeti svjesno i ostvarivati svoju misao vodilju: Učim, dakle postojim. Doista, kada sam zadnji put nešto učinila prvi put?

 

Ne mogu zaboraviti jedan događaj, a bila sam tada s prijateljima, koji je bio toliko drugačiji od uobičajenih događaja da je ostavio urez na štapu mudrosti. Dogodilo se to baš na prvi dan ove godine. Juhej! Zavriskali smo kada smo primijetili – jer kod kuće smo slavili Silvestrovo, bili odjeveni u trenirke, grickali razne vrste sira i odličan domaći kruh te srkali omamljujući porto, koji svi redom obožavamo – da uopće nismo čuli da je sat otkucao ponoć i da smo ušli u novu, 2013. godinu. Naime, ni televizor ni radio nisu bili upaljeni, prozori su pak bili zatvoreni, a mi smo tako živahno razgovarali da uopće nismo čuli zvukove silvestarske noći, i vrijeme se zaustavilo. Jednostavno nismo bili svjesni da je kraj stare godine i da počinje nova.

 

Kada je blizina prisna, a srce otvoreno za drugoga, kada ja šutim jer s iskrenom radoznalošću slušam tebe, nestanu i vrijeme i prostor. Tajnovita je prisutnost bitka u kojem nema ega, već samo ono što zapravo jesmo: vječnost Živoga.

 

Dok sam bila mlada majka, u časopisima sam čitala izjave slavnih glumica i pjevačica o tome kako imaju malo vremena za djecu, ali ga zato – kada su zajedno – provode kvalitetno. I nasjela sam. Naletjela sam na hrid tih floskula o kvaliteti vremena i premalo sam vremena provodila s partnerima i djecom

 

Dijete nakon rođenja može preživjeti jer osjeća blizinu majke, oca, nekoga važnog bića. Ono osjeća dodir, dah, miris poznate kože i znane otkucaje srca u sigurnome naručju. I sluša glasove, koje je čulo i dok je bilo u maternici. Kada je njemački kralj, zaboravila sam koji, prije jednoga stoljeća odlučio dokazati da je njemački jezik prirodni jezik cijeloga čovječanstva, naredio je da se donese dojenčad iz raznih dijelova svijeta i dadiljama zapovjedio da djecu ne smiju ni doticati ni govorom im se obraćati. Očekivao je da će njihova prva riječ biti na njemačkome! Ali te prve riječi nije bilo. Sva su djeca nakon nekoliko mjeseci umrla. Bez bliskosti mi ne možemo živjeti!

 

Bliskost je vrhunska kvaliteta međuljudskih odnosa. Paradoksalno je da nam se prikazuje kao bezvremenost, a za nju od svega trebamo najviše vremena! Zato kažu da su braća i sestre najbliskiji jer zajedno provedu najviše vremena. Ako?!

 

U vrijeme digitalne tehnologije, kada djeca više vole prijenosne telefone i računala nego brata ili sestru i misle da su virtualni svjetovi, oni s ekrana, zanimljiviji od stvarnoga međusobnog druženja, važnost bliskosti nestaje, blijedi. Bliskosti nema jer ni roditelji, ni djeca, ni odgojitelji, ni učitelji ne ulažu dovoljno vremena u blizinu.

 

Ni s nama odraslima nije nimalo bolje: liječnici, koji bi za postavljanje dijagnoze trebali poslušati priču o našem životu, za to nemaju vremena. Za razgovor je ostavljeno tek nekoliko minuta, tijekom kojih čovjeka nije moguće ni upoznati, a kamoli uspostaviti bliskost. A bez cjelovite životne priče ne može se postaviti dobra dijagnoza, pa ni odrediti odgovarajuće liječenje!

 

Na fakultetu, gdje smo do prije nekoliko godina razgovarali sa svojim studentima i živahno diskutirali, tako da su argumenti frcali na sve strane, sada prevladava rad na računalima. Student svoj seminarski rad pošalje e-mailom, profesor ga pročita (a možda i ne, jer često za to nema dovoljno vremena!) i e-mailom studentu pošalje ocjenu. Nema razgovora oči u oči, nema predaje znanja, nema dijaloga. Nema blizine, u kojoj se može dogoditi nešto važno za pomak u glavi. Zadnjih desetljeća mnogi šefovi uopće ne poznaju svoje radnike i službenike. Pa i susjedski odnosi nemaju više onu povjerljivost i osjećaj blizine.

 

Ne govorimo o udaljenosti između ljudi i političara. Kada komuniciraju s nama, građankama i građanima, oni uglavnom govore o tome kako je zadnji čas, pet do dvanaest ili je možda već i prošlo dvanaest, da se po hitnom postupku donesu zakoni i odluke koji su od presudne važnosti za naše živote. Umjesto da za to, za pitanja tko smo i kamo želimo ići, odvojimo najviše vremena!

 

Blizina ne zahtijeva samo sate fizičke prisutnosti, ona zahtijeva godine i godine vjernosti u kojoj je najvažnija vremenska raspoloživost. To da sam ti na raspolaganju. I da si ti meni na raspolaganju. Da smo zajedno u razgovoru, u slušanju, u tišini, u mirovanju. U grljenju i u ljubavi

 

No mnogi mediji, a upravo oni oblikuju značenje i smisao koji preuzimamo i slijedimo, ne potiču nas na to da što više vremena provodimo u miru sa samim sobom ili u miru s drugima. Upravo suprotno! Naokolo jurcamo amo-tamo i tijekom ono malo slobodnoga vremena što nam preostane nakon predugih radnih dana. Očevi i majke, djedovi i bake pretvaraju se u taksiste koji razvoze djecu na izvanškolske aktivnosti. Brojne obitelji tijekom vikenda više ne odlaze na izlet u prirodu, ne igraju se više društvene igre, vrijeme se više ne provodi u pjesmi ili molitvi, već u trgovačkim centrima, u kojima više nismo zajedno, nego je svatko umotan u nekome svom vlastitom svijetu…

 

Dok sam bila mlada majka, u časopisima sam čitala izjave slavnih glumica i pjevačica o tome kako imaju malo vremena za djecu, ali ga zato – kada su zajedno – provode kvalitetno. I nasjela sam. Naletjela sam na hrid tih floskula o kvaliteti vremena i bila sam premalo vremena s partnerima i djecom. Bila sam mlada i nisam shvaćala da vrijeme mjerimo mjernom jedinicom – satom. Blizina ne zahtijeva samo sate fizičke prisutnosti, ona zahtijeva godine i godine vjernosti u kojoj je najvažnija vremenska raspoloživost. To da sam ti na raspolaganju. I da si ti meni na raspolaganju. Da smo zajedno u razgovoru, u slušanju, u tišini, u mirovanju. U grljenju i u ljubavi.

 

Kad umiremo, samo to vrijeme je važno; ono što smo dali i dobili u vrijeme bliskosti jedina je vrijedna prtljaga za putovanje kroz vrata smrti u beskraj tajni, kamo svi putujemo. Bliskost je jedino što tamo prijeko u kovčegu vrijedi ponijeti sa sobom. U kovčegu koji nema pretinaca za novac, ali ima mnogo prostora za beskrajnu ljubav, u kojoj jesmo i u kojoj umiremo. U kojoj istinski postojimo.

    •  Moramo živjeti drugačije
    •  Ne treba!
    •  Vrt - vrata novog svijeta
    •  Moja učiteljica - SMRT
    •  Hvalospjev učiteljima
    •  Proljetno čišćenje
    •  O mutirajućoj generaciji
    •  Živjele razlike!
    •  Maska ili ono ispod nje?
    •  Ljevičarske litanije

> Svi tekstovi ovog autora