U Hrvatskoj se još uvijek krše prava vjerskih manjina

Krajem ovoga mjeseca obilježit ćemo Međunarodni dan vjerskih sloboda.

Tom prigodom uvjeravat ćemo i sebe i druge da smo kao ljudska bića slobodni u (javnom) ispovijedanju svojih vjerskih uvjerenja, da ne trebamo strahovati da ćemo odgovarati za javno izgovorenu ili napisanu riječ, niti se pak trebamo bojati da će nas netko mrziti i progoniti samo zato što drukčije mislimo, vjerujemo ili što uopće ne vjerujemo, iako svi mi jako dobro znamo da to nije tako i da lažemo i drugima i samima sebi.

Posebno kad je riječ o našoj ”istinskoj” ljubavi prema drugima i u svemu drukčijima. A da smo u tome licemjerni, dovoljno je samo prigodimice ”zraknuti” na stranice naših portala i vidjeti što sve nalazimo napisano ispod objavljenih tekstova.

Uz to, uvjeravat ćemo i sebe i druge da su sve registrirane vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj, a ima ih ukupno 56 – uzimajući u obzir i posljednju ”Hrvatsku staru crkvu u Rabu” – u svemu jednake pred zakonom, odnosno pred državom koja im (”primjereno” broju vjernika) omogućuje da za iskazanu lojalnost prime i odgovarajuću financijsku potporu.

Što veća lojalnost vjerskih zajednica prema državi, što glasnija njihova šutnja, tim veći nagradni bokun države.

A to – slijedno tome – znači da vjerske zajednice koje nisu registrirane, neće i ne trebaju se nadati da će dobiti bilo kakvu novčanu potporu od države. Mnogi će reći, same su krive za to. No je li baš uvijek tako?

Dojam je da vjerske zajednice, općenito, ne štite interese civilnoga društva u kojem djeluju, nego štite ponajprije privatne nacionalne interese države koja im je dala potvrdu o registraciji. Iako bi im briga za opće dobro trebala biti na prvome mjestu

I tu se, zapravo, u predvorju registracijskog ureda vjerskih zajednica, vidi što je ”prava” pravna država, kakva je i kolika njezina snaga, moć, samouvjerenost.

Jer, što će ti država, ako uz nju nemaš i ”svoju vjersku zajednicu”. I to posebno onu vjersku zajednicu koja će redovito opravdati sve ono što nju (državu) – uz sve ostalo – čini državom, a to znači i zločine, progone, protjerivanja, silovanja, zlostavljanja itd.

Zbog sve učestalijeg nasrtanja na temeljne ljudske vrijednosti, u koje svakako spadaju vjerske slobode, smatram potrebnim upozoriti na njihovo kršenje, na njihovo nepoštivanje, na sve češću zloporabu povjerenja u vjerske zajednice, čemu i one same često ”kumuju”.

Naime, dojam je da vjerske zajednice, općenito, ne štite interese civilnoga društva u kojem djeluju, nego štite ponajprije privatne nacionalne interese države koja im je dala potvrdu o registraciji. Iako bi im briga za opće dobro trebala biti na prvome mjestu.

Bojim se da će nam i dalje – dok budemo slušali hvalospjeve o doprinosu, ulozi i značenju vjerskih zajednica u hrvatskome društvu – u ušima odzvanjati riječi pape Franje o još uvijek neostvarenoj vjerskoj slobodi u svijetu, o sve raširenijoj vjerskoj diskriminaciji i o još uvijek nezaustavljivim vjerskim progonima.

A riječ je, zapravo, o dva važna pitanja koja papa Franjo ove godine upućuje Urbi et Orbi:

1. Kako je moguće da danas mnoge vjerske manjine trpe diskriminaciju?
2. Kako dopuštamo, u tako civiliziranom društvu, progon ljudi samo zato što javno ispovijedaju svoju vjeru?

A da je stanje zabrinjavajuće, potvrđuje i izvješće o stanju vjerskih sloboda u svijetu Zaklade papinskog prava ”Pomoć Crkvi u nevolji (ACN)”. A, riječ je o karitativnoj katoličkoj međunarodnoj organizaciji koja je posvećena pomaganju vjernicima tamo gdje su progonjeni, potlačeni i potrebiti.

Prema tom izvješću – objavljenom u travnju 2021. – ”vjerska sloboda je narušena u trećini zemalja svijeta u kojima živi gotovo 5,2 milijarde ljudi”.

Kad je riječ o kršćanima, isti izvor navodi da ”više od 646 milijuna kršćana živi u zemljama u kojima vjerska sloboda nije poštovana”. Uz napomenu da postoji velik broj ”etničkih i vjerskih manjina, posebno onih muslimanskog porijekla, koja ne uživaju puna prava državljanstva u zemljama u kojima žive”.

Rekli bismo da nema mjesta pod suncem nebeskim u kojemu ne bismo našli ljude koji bi se kao vjerski manjinci mogli pohvaliti da su – kao kršćani, muslimani, židovi, hinduisti, budisti itd. – zadovoljni svojim društvenim statusom, da u društvu nemaju nikakvih problema zbog toga što se izjašnjavaju drukčije negoli religijsko-nacionalna većina.

Preneseno na našu nacionalnu, hrvatsko-katoličku razinu, gore spomenuta pitanja mogla bi glasiti ovako:

– Kao prvo, jesu li u ovome našem modernom vremenu, dakle u Hrvatskoj, u većinski kršćanskoj zemlji, vjerske manjine diskriminirane samo zato što nisu kršćanske? Pročitamo li najnovija strana i domaća izvješća o stanju vjerskih sloboda kod nas, naš odgovor bio bi, nažalost, potvrdan.

– Drugo, ako je uistinu točno da su hrvatske vjerske manjine diskriminirane u hrvatskome društvu – a sve govori u prilog tvrdnji da jesu diskriminirane – postavlja se pitanje, kako mi kao društvo, u kojemu je preko 90 posto kršćana, dopuštamo ”progon ljudi samo zato što javno ispovijedaju svoju vjeru”? I što je to ispovijedanje drukčije negoli naše?

– Treće, ako u našemu hrvatskom društvu postoji diskriminacija i progon drukčijevjerujućih, sasvim opravdano se postavlja još jedno pitanje: koliko tome doprinose članovi najmnogobrojnije vjerske zajednice u Hrvatskoj? Jesu li oni čuvari prava da svi moraju imati jednaka prava u ispovijedanju vlastitoga vjerozakona ili su poticatelji diskriminacije i progona?

Polazim od toga da se ovako postavljena pitanja mnogima neće svidjeti, iako ih postavljamo u društvu koje resi epitet ”slobodno”, ”hrvatsko” i ”kršćansko”.

Kad je riječ o kršćanima, isti izvor navodi da ”više od 646 milijuna kršćana živi u zemljama u kojima vjerska sloboda nije poštovana”. Uz napomenu da postoji velik broj ”etničkih i vjerskih manjina, posebno onih muslimanskog porijekla, koja ne uživaju puna prava državljanstva u zemljama u kojima žive”

A neće im se svidjeti stoga što papa Franjo – unatoč tolikom broju diskriminiranih i progonjenih kršćana – ne upućuje svoj poziv za pomoć i obranu prava progonjenih i diskriminiranih samo određenim skupinama, samo kršćanima katolicima, kao izdvojenim i nedodirljivim skupinama, nego svim ljudima – muškarcima i ženama. Poziva ih da počnu ”hodati putem bratstva i sestrinstva”.

Papa taj poziv upućuje svim ljudima, bez obzira na njihovu religijsku, rasnu, nacionalnu ili, pak, svjetonazorsku ili rodnu pripadnost. Jer, samo tako kao braća i sestre mogu svladati tolika ograničenja u ispovijedanju svoga vjerozakona. A što nije nimalo lako!

Naime, nije dovoljno ”samo poštivati drugoga, bližnjega”, nego ga je, u Franjinom razumijevanju čovjeka, potrebno ”cijeniti u svojoj različitosti i prepoznati u njemu pravoga brata i pravu sestru”. Jer, zapravo, jedino kao braća i sestre, a to znači jedino kao ljudi, možemo opstati. Inače, svi smo gubitnici.

A to znači da postojeće razlike među ljudima ne trebaju uopće biti bilo kakva prepreka za zajedničko življenje. One ne trebaju biti ni smetnja ili prepreka, nego poticaj da se okrenu traženju zajedničkih vrijednosti koje spajaju, ”koje omogućuju zajednički život braće i sestara”.

Jer, ako nema te želje za traženjem drugoga kako bi se s njime, uz sve različitosti (kulturne, religijske, vjerske, svjetonazorske, ćudoredne), moglo živjeti, tada za papu Franju ”put prema miru i zajedničkom suživotu nije moguć”.

I sada se vraćamo na početak ovoga teksta.

Krajem siječnja ove godine imat ćemo još jednom priliku govoriti, odnosno početi ponavljati, da u naše današnje vrijeme, upravo sada i ovdje i u ovome civiliziranom društvu, mnoge vjerske manjine trpe diskriminaciju i progon samo zato što javno ispovijedaju svoju vjeru.

A to znači da se diskriminacija i progon ne događaju samo i uvijek nekome drugome. Moramo stoga činiti sve kako se ne bi dogodile i nama. Jer bismo mnogi od nas mogli biti – i na osobnoj i na široj društvenoj razini – ”dobri” svjedoci takvih zbivanja.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (6)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (5)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (4)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (3)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (2)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (1)
    •  Ako Svevišnji postoji, ako je i svemoćan, zašto dopušta rat?
    •  Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?
    •  Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
    •  Ukidanjem entiteta riješiti hrvatsko pitanje u BiH

> Svi tekstovi ovog autora