U izmišljenim smo svjetovima svi stranci

Nema gore sudbine za pisca nego izgubiti vlastiti jezik. To je kao da violinistu ne oduzmete samo violinu, nego mu još odrežete i prste.

Jezik je oruđe, ali i osnova na kojoj počiva naš identitet, tonski zapis naših sjećanja, pozadina naših snova. Jezikom ne samo da izražavamo tko smo i u kojem smo odnosu s vanjskim svijetom, već on oblikuje naše razmišljanje i pogled na okolinu i, što je znanstveno dokazano, naš mozak.

Pisac koji ne piše na svom jeziku osuđen je da zauvijek bude stranac, bez korijena, bez konteksta i kontinuiteta na koje bi se mogao osloniti. Onima koji preskoče tu barijeru, povijest to nikada ne zaboravlja – provjerite bilo kojeg slavnog pisca, od Nabokova i Conrada pa do Hemona. Na samom početku njihovih biografija uvijek stoji da nisu pisali / ne pišu na materinjem jeziku.

U današnjem svijetu globalizacija nameće neka nova pravila igre. Iako smo prividno slobodni pisati na svom jeziku, oslobođeni od povijesnih i kolonijalnih nametanja osvajačkih kultura i jezika, jasno je da jedan jezik dominira globalnom komunikacijom i, što je još važnije, globalnom izdavačkom industrijom. Riječ je, naravno, o engleskom.

Kao anglistici po struci i sklonosti, engleski mi je blizak još od onog dana kad su me roditelji, u trećem osnovne, poslali na Radničko sveučilište da ga naučim. Zauvijek ću im biti zahvalna na tome – u tom davnom, neglobaliziranom svijetu otkrila sam ljubav prema jeziku koji mi je otvorio mnoga vrata. Zapravo, ako izuzmem stručne tekstove koje pišem na poslu i ovu kolumnu, sve što ovih dana pišem je na engleskom.

Pa ipak, kao što su to zacijelo znali i oni stari emigranti i lutalice, kao i ovi današnji ESL (English as a Second Language) pisci, poznavati jezik i pisati na njemu dvije su vrlo različite stvari.

Još dok sam studirala engleski i radila kao prevoditeljica postalo mi je jasno da jezici nisu paralelni pravci koji teku usporedno jedan s drugim, već krivulje koje meandriraju i ponekad se dotiču. Dobar prevoditelj lako će prenijeti smisao iz jednog jezika u drugi, bolji prevoditelj uspjet će dati i širi kontekstualni okvir, a onaj najbolji prenijet će i emociju.

U tom razdoblju svog života, svakodnevno sam balansirala tri jezika – hrvatski, engleski i slovenski. Kao što svi višejezični govornici znaju, posve je moguće istovremeno komunicirati na različitim jezicima, započeti rečenicu na jednom i skliznuti u drugi. Naći najbolji izraz, bez obzira na to u kojem se jeziku nalaziš. Skakati iz jednog u drugi i komunicirati bez zastoja.

Pisanje, međutim, takve skokove teško oprašta i onog trenutka kad sam počela pisati na engleskom – bez hrvatskih misli u glavi, bez prevođenja – postalo mi je bolno jasno da sam stranac. Problem nije bio u riječima, u vokabularu, gramatici, to sam sve znala. Problem je bio u kontekstu.

Svaki jezik dolazi opterećen skrivenim značenjem, kulturološkim kontekstom kojeg je teško prevesti. To možda nije vidljivo kad prevodimo iz ”velikog” jezika u ”mali” jer se utjecaji velikih kultura prelijevaju na čitav svijet.

Pa tako možemo računati da hrvatski čitatelji znaju po čemu je poznat Las Vegas, tko su kauboji i zašto su ratovali američki Sjever i Jug, baš kao i da razumiju što je fish & chips, BBQ ili frappuccino.

Međutim, za angloameričke čitatelje, hrvatski kontekst jednostavno ne postoji. To stavlja stranog pisca u neugodnu poziciju, jer istovremeno treba biti i autentičan (vjeran vlastitoj kulturi i porijeklu) i razumljiv. Stranac ne može pisati kao insajder o Americi.

Recimo, nijedan američki urednik ne bi kupio priču hrvatskog pisca o liku koji živi u nekoj zabiti u Texasu, jer bi neautentičnost takve priče bila vidljiva na prvi pogled.

No ako hrvatski pisac piše o vlastitom iskustvu, onda je prisiljen ili iskriviti originalno iskustvo da bi ga približio stranom čitatelju ili trošiti dragocjene riječi na objašnjavanje konteksta. Što zapravo znači da su takve priče uvijek pomalo nalik iskrivljenim zrcalima, prilagođenim tuđem pogledu, konstruiranim da istovremeno prikazuju i stvarno iskustvo i ispunjavaju limitirana očekivanja čitatelja.

Ponekad se pitam koliko je istinska raznolikost i uključivost (u koju se izdavačka industrija već dugo kune, s figom u džepu) zaista dostižna. Gledajući uspješne romane o stranim kulturama, pomalo mi se čini da je riječ o sajmu egzotike, o natjecanju tko može unijeti više boje i mirisa u knjigu, a da priča svejedno bude razumljiva – i zabavna – angloameričkim čitateljima.

Meni takve šarene perlice ne idu od ruke, ne znam paradirati svoje nasljeđe poput prašnjave nošnje na folklornoj smotri. Zato uglavnom i pišem SFF i horror, kao i mnogo mojih ESL kolega. To su žanrovi u kojima publika voli čudne i neobične stvari, u kojim je jedina granica izvrnutosti svijeta naša mašta. Naposljetku, u izmišljenim smo svjetovima svi stranci.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kulturu treba financirati, jer bez nje je život besmislen
    •  Kako sam postala one man band, i autor i promotor i proizvod
    •  Cijena umjetnosti
    •  Masovni turizam kojem dugujemo prosperitet treba poboljšati
    •  Možda drvene brodice dobiju još jednu priliku za život
    •  Vikendaši ne mogu odlučivati o mjestima u kojima ljetuju
    •  Umjetna inteligencija umjesto kvalitete stvara isprazno smeće
    •  Trst je naš
    •  Besplatni ulošci i menstrualno siromaštvo
    •  Kaos, očaj i varanje – hrvatsko školstvo u 21. stoljeću

> Svi tekstovi ovog autora