U službi beznađa i dezertera

Prepoznala sam se. Nisam vjernica, ali sam se pronašla u božićnim porukama kardinala Josipa Bozanića i sisačkoga biskupa Vlade Košića. Da, da govorili su o nekim meni dragim i bliskim ljudima – ali i o meni i meni sličnima.

Za prihvaćanje sam Istambulske konvencije. Shodno tome, prema Košićevu tumačenju, razaračica sam obitelji. Ne marim za narod. S jednim djetetom poodavno rođenim u braku i isto tako davno sretno okončanim razvodom – nisam mnogo pridonijela ni demografskoj obnovi.

Da sam koje desetljeća mlađa, priznajem javno, s guštom bih dezertirala iz ove samo nama svojstvene mješavine Drugog svjetskog i Domovinskog rata s natruhama bosansko-hercegovačkog. Pobjegla bih glavom bez obzira da ne gledam ovu laž, taj materijalni i duhovni jad oko sebe.

Sve u svemu, slažem se ja s društvom iz Katoličke Crkve. Ja sam jedan krajnje nepoželjan element. Takvi su i svi moji. Imamo, naime, ozbiljan problem vidjeti ono što je tako očito, tako kristalno jasno našim crkvenim velikodostojnicima.

Da sam koje desetljeće mlađa, priznajem javno, s guštom bih dezertirala iz ove samo nama svojstvene mješavine Drugog svjetskog i Domovinskog rata s natruhama bosansko-hercegovačkog. Pobjegla bih glavom bez obzira da ne gledam ovu laž, taj materijalni i duhovni jad oko sebe

Slijepa sam za rast, prosperitet, blagostanje, jednakopravnost svih građana Republike Hrvatske, za procjenu vrijednosti stotinu i trideset kuna povećanja minimalca. Ćorava k’o Homer.

Roba s greškom! Feler žena. Mozak mi, kao u kakvoj cirkuskoj dvorani s ogledalima, šalje potpuno krivu stvarnost. Na trenutke strašnu i tragičnu do boli, na momente komičnu do apsurda.

Bit će mi ga isprali komunisti. Promijenili me u one dve-tri godine koje sam kasnih osamdesetih u Partiji provela na nagovor mog dragog prijatelja i urednika Veljka Vičevića kako bih ga mogla mijenjati pri praćenju sjednica. Provalio ga netko (ne bi me čudilo da je taj netko danas u HDZ-u) da me šalje da izvještavam sa sjednica komiteta, a nisam članica. Vječno nepodobna.

Da se razumijemo – nije mi žao. Nimalo.

Opet bih.

Kad su meni u tako kratkom razdoblju iskvarili sliku stvarnosti, pitam se pitam što je tek strašna Partija načinila mozgovima HDZ-ovaca, Bivšeg Predsjednika primjerice ili njegova najstarijeg sina, ali i mnogih, mnogih drugih. Onih koji su desetljeća proveli na visokim pozicijama u njoj u znatno rigidnijemu razdoblju od kasnih osamdesetih.

Bojim se – ništa dobro, jer svako toliko zatraže lustraciju sebe samih, pobrkaju vremena, pa za savjetnike uzmu suspektne suradnike UDBE, a u kazališna vijeća predlože ljude koji u prostorima osječkoga ili zagrebačkog teatra u najboljem slučaju vide idealno mjesto za koncert za dom vječno nekažnjeno spremnog Marka Pekovića Thompsona!

Broj branitelja raste geometrijskom progresijom. Trgovi i Sabor su osvajani, osvojeni i preimenovani – sad valja u boj za teatar svoj! No nije na nama feleričnima da sudimo. Mi smo, po kardinalu Bozaniću, u službi zla. Manipuliramo. Rastačemo samopoštovanje i nacionalni identitet.

Broj branitelja raste geometrijskom progresijom. Trgovi i Sabor su osvajani, osvojeni i preimenovani – sad valja u boj za teatar svoj! No nije na nama feleričnima da sudimo. Mi smo po kardinalu Bozaniću u službi zla. Manipuliramo. Rastačemo samopoštovanje i nacionalni identitet

Živa istina. Priznajem da sam datumom rođenja osujećena dezerterka koju je, jezikom Crkve rečeno, obuzela sotona beznadnosti. Mi nevjernici nemamo egzorciste da nas privedu svijesti. Prepušteni smo samima sebi, bez ikakve šanse za iskupljenje kakvo Crkva daje čak i pravomoćno osuđenim ratnim zločincima. Drži mise za njih. Nama feleričnima preostaju tek psiholozi, psihijatri , ali, avaj, njihova je dijagnoza još gora od crkvene.

Vele mi da sam ja O. K. – da su političari i svećenici potkapacitirani za 21. stoljeće (komotnije bi im bilo u 19. stoljeću, nekima i u srednjem vijeku), a da nam je narod prestrašen i apatičan. Pomoći niotkud!

Nisam narod. Nisam “MI”, nit’ sam prestrašena, nit’ apatična, tek slijepa na Arkadiju koju Košić i Bozanić vide, a dezerteri i ja i ne slutimo.

Bit ću, dakle, i nadalje košićima, bozanićima kriva. Vjerojatno dok sam živa (maznuli su mi najbolje godine, pa mi nije puno preostalo).

Za njih haluciniram. U Lijepoj i sretnoj našoj posvud vidim nesretne mlade ljude koji raznoraznim Čazma transima i Auto transima, German wingsima, Ryan airima i ostalim low-cost flightsima bježe s Tuđmana u tuđinu. U Njemačku. Irsku. Austriju. Nizozemsku. Što prije, vele reporterima po kolodvorima i terminalima, dok su djeca još mala, jer je tako adaptacija na novu sredinu, jezik, vrtiće, škole jednostavnija. Oni će raditi bilo što dok čekaju nostrifikaciju diploma inženjera, informatičara, dok ne polože diferencijale na medicinskim i stomatološkim fakultetima.

U tom mom bunilu vidim i penzionerke. U invalidskim kolicima guraju tek nešto od sebe starije umirovljenice po bavarskim, adventskim sajmovima. Tamo, prepričavaju, za mjesec dana zarade uz osiguran stan i hranu i do pet ili šest svojih hrvatskih mirovina. Sa svojim tek blago dementnim gazdaricama pričaju o Bandićevu najljepšem Adventu u Europi, blještavilu Trsatske gradine u prosincu, a gospođe se sjetno smiješe prisjećajući se kasnih šezdesetih i udvarača čudnih imena po opatijskim plažama.

”Skoro pa dezerteri”, veli pristojno uhranjen biskup, ”u službi zla”, predbožićno nas izvrijeđa kardinal. Kad bolje razmislim, razumljivo. Zatamnjena stakla Mercedesa E klase znaju gadno iskriviti sliku realnosti

Bogu zahvaljuju te ostarjele bedinerice i njegovateljice što su rasle po turističkim destinacijama i u školi učile njemački kao drugi jezik. Znanje iz mraka itekako im je korisno.

Puno brže od znatno mlađih i jeftinijih Sirijki i Afganistanki napreduju na intensive sprachkurseu u Vaterlandu. Der Lampe, die Schue… der, die, das, uh što je dativ, a što ću upotrijebiti akuzativ uspavanka je, ali i jedina briga mnogih hrvatskih frizerki, odgojiteljica, učiteljica, medicinskih sestara i bolničarki. Lakše se zaspi s brigom oko gramatike i članova, nego s onima oko ovrha, kredita, praznih frižidera…

Lakše je živjeti od pristojnog broja eura. S poštenom plaćom za pošten rad nego od roditeljskih mirovina, bijednih socijalnih pomoći, konzervi pelata i jeftine pašte iz polupraznih sirotinjskih samoposluga. Teško je čekati u redu topli obrok u pučkoj kuhinji nakon što cijelu penziju daš za režije.

”Skoro pa dezerteri”, veli pristojno uhranjen biskup, ”u službi zla”, predbožićno nas izvrijeđa kardinal. Kad bolje razmislim, razumljivo. Zatamnjena stakla Mercedesa E klase znaju gadno iskriviti sliku realnosti.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora