autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Boris Magaš, majstor arhitekture i brodova

AUTOR: Milan Pavlinović / 26.10.2013.

”Poljud je nedvojbeno najjači arhitektonski rad koji sam napravio, tu nema dvojbe. Tijekom gradnje doživio sam puno ružnih stvari i završio na operacijskom stolu, gdje su mi vadili žuč, imao sam manju plaću nego moj šef gradilišta, ali sam ga ipak napravio. Dobio sam stan u Splitu jer se stadion radio dvije i pol godine. Svaki dan vozili bi me autom. Došli bi po mene u šest sati ujutro i odvezli me na gradilište, u barake, a u 22 bi me odvezli natrag. Tako je bilo non-stop dvije i pol godine, imao sam samo pauzu za ručak.

Za stadion na Poljudu složio sam dva grčka teatra, sredinu s prozračnim krovom, konstrukciju koja će lebdjeti bez stupova tako da bude školjka jer se nalazi kraj mora. Jedna tema bila mi je plitica, a druga školjka. Školjka je cjelina kad se spoji s krovom. A plitica je kad se gleda samo donji dio. Plitica je oblik koji nema nosivu konstrukciju, to je oblik koji sam sebe nosi, u njoj se juha neće proliti. Plitica je idealan oblik samonosivosti, ali i čistoće prostora. Tako sam dobio prirodan odnos s krajolikom, pliticu koja je organski sraz s okolišem, ali na jednostavan i čist način”, rekao je poznati hrvatski arhitekt Boris Magaš prije godinu dana u HRT-ovu dokumentarcu.

Taj veliki humanistički majstor arhitekture preminuo je u 84. godini u Rijeci. Njegov stadion građen za Mediteranske igre u Splitu 1979. godine, nedavno je proglašen jednim od 25 najljepših na svijetu, od kojih je većina napravljena u zadnjih 15-ak godina.

Magaševi radovi obilježili su arhitekturu druge polovice prošloga stoljeća u Hrvatskoj, od hotelskih kompleksa Solarisa pokraj Šibenika (1967.) i Haludova na Krku (1968.), do remek-djela među dječjim vrtićima i jaslicama – Vjeverice na zagrebačkom Mihaljevcu (1973. – 1975.) – i originalnih sakralnih objekata, primjerice crkve i samostana sv. Nikole Tavelića na riječkom Turniću (1986.) i dominikanske crkve bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Volovčici (1998.).

Jedan je od njegovih radova i Muzej oslobođenja u Sarajevu, sagrađen 1963., koji Magaš nije isticao tijekom karijere jer na njemu nije radio do kraja. No u svome posljednjem intervjuu, onome u časopisu Vijencu, objasnio je kako je dobio ideju za taj projekt, odakle mu inspiracija i lucidnost: ”S Mohorovičićem sam bio na Krku, snimali smo neke stvari, poslije smo sjedili na plaži, odjedanput mi je došla ideja, pitam ima li tko papira, nema, ali imali smo toalet-papira i ja sam na njemu u trenutku skicirao muzej u Sarajevu za netom raspisani natječaj. Vi ne znate kada će se inspiracija pojaviti, ona dolazi iz nutrine svijesti, ona je čista kao suza.”

Magaš je rođen u Karlovcu 1930. Nakon diplome, 1956. postao je asistent Vladimiru Turini na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a od 1961. profesoru Andri Mohorovičiću. No poslije deset godina dao je otkaz na Fakultetu i 1967. zaposlio se u projektnom birou Interinženjeringu u Zagrebu. U razgovoru za Vijenac objasnio je zašto je kao perspektivni asistent napustio fakultet:

”Postoje neke situacije unutar fakulteta koje nisu sretne, postoje nesporazumi, a i Mohorovičić i Turina imali su neke svoje privatne probleme, pa ako ste se u trenutku vlastite krize sukobili s krizom vašeg voditelja, onda je neminovno dolazilo do narušavanja razumijevanja. Ja sam tada već deset godina bio asistent i trebao sam habilitirati, ići korak dalje, no sve je stajalo, nikoga nije bilo briga što je sa mnom. I dogodilo se da me šef biroa Interinženjeringa pozvao da napravim projekt za Solaris pa sam odlučio otići.”

Magaš je od 1969. bio vodeći projektant Građevno projektnog zavoda u Rijeci. Bio je izvanredni profesor na Fakultetu graditeljskih znanosti u Rijeci, a zatim i redoviti profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1988. postao je izvanredni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a 1990. savjetnik za arhitekturu i urbanizam Predsjednika Republike. Od 1991. redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Prošle godine u izdanju Školske knjige objavljena je njegova knjiga ”Arhitektura. Pristup arhitektonskom djelu” temeljena na predavanjima s kolegija teorije arhitekture koji je držao od 1983. do 2000. godine.

Jedan nogometni stadion u Maleziji doslovna je kopija Poljuda, a poslije su takvi sportski objekti u Italiji i Japanu rađeni po uzori na Magaševo splitsko remek-djelo. U HRT-ovu dokumentarcu izjavio je: ”Kad sam završio stadion, otišao sam na operaciju, preživio je i započeo sebi raditi brod. Onda je profesor Šegvić rekao: ‘Što mu je, nije normalan, umjesto da radi svjetsku karijeru, on troši vrijeme života na brod!’ A ja sam sebi napravio brod i dandanas plovim u njemu.”

Sretna plovidba, velikanu arhitekture!

Još tekstova ovog autora: