Ukazanje Godota u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu

Kada si mi iz fotelje pročitala ime vjerojatne nove ravnateljice Muzeja suvremene umjetnosti, ja doista nisam imao blage veze tko je Zdenka Badovinac. Bez obzira na to što zaboravljam lica, a neurotično pamtim sva ta imena, imena Zdenke Badovinac nije bilo među desetinama imena povjesničarki umjetnosti, kustosica iz prigradskih spomen-domova, rodnih kuća narodnih heroja i galerija po provinciji.

Tako se nije zvala nijedna likovna kritičarka, autorica popratnog teksta u deplijanu izložbe uskršnjih jaja Moderne galerije u Gornjem Dragonošcu.

Nekoga tko bi se zvao Zdenka Badovinac nema niti na jednoj izbornoj listi HDZ-a za nekoliko proteklih parlamentarnih izbora. Tako se ne zove nijedna možemašica, aktivistica, biciklistica i članica odbora gradske četvrti u Središću.

Hoću reći, uopće se tako ne zove nitko tko bi mogao postati ravnatelj Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i na tom mjestu zamijeniti Snježanu Pintarić, čijih šest mandata svjedoči o jednome čudovišnom vladarskom kontinuitetu, ali i o posvemašnjem oduševljenju vlasti načinom na koji je kustosica ponikla u Augustinčićevu Klanjcu artikulirala hrvatsku modernost.

Naravno da mi nije moglo biti niti na kraj pameti da bi Zdenka Badovinac, koju spominješ, mogla biti ona Zdenka Badovinac.

U čovjekovu mozgu, pa tako i u životnom iskustvu, postoje svjetovi koji se međusobno ničim ne dodiruju, jedni se drugih ne tiču. Recimo, jedan od prvih mojih novinskih urednika, dobar drug iz nekih grdnih vremena, bio je Zoran Milanović. Evo, nikad mi ne bi na um palo da je Zoran Milanović imenjak ovog Zorana Milanovića, predsjednika. Imenjaci ne postoje.

Osim toga, u zagrebačkom imeniku to ime koje si upravo pročitala znači nešto posve drugo nego u nekom širem, recimo europskom imeniku. Ovdje ako kažeš Okwui Enwezor, može biti riječ samo o igraču Dinama, promašenoj nigerijskoj investiciji, na posudbi u Lokomotivi. Izvan Hrvatske, međutim, Enwezor je bio jedan od najmarkantnijih i najangažiranijih kustosa i likovnih pisaca današnjice. On je živu društveno-političku povijest svijeta artikulirao u modernu umjetnost.

Tuđina u kojoj se tu zatekneš nema veze s arhitekturom, koja na ovom mjestu možda i nije doživjela trenutke svoga najsjajnijeg samoostvarenja, kao ni s programima, repertoarima i postavkama. To je tuđina one kulturne institucije u sitnoj balkanskoj i srednjoeuropskoj državici i njezinom društvancetu, koja postoji uglavnom samo u svrhu simboličnog nacionalnog samopotvrđivanja

Zdenka Badovinac je na području jugoistočne Europe ono što je Okwui Enwezor bio na nekom širem društvenom i civilizacijskom prostoru. Ali oboje su, zapravo, likovi iz iste priče i mogu biti spomenuti u jednoj rečenici.

Tridesetak godina, prije nego što će im sasvim nedavno profesor opštenarodne odbrane zavladati državom i kompletnom mentalnom sferom, Slovenija je bila nekoliko epoha ispred Hrvatske. I premda mala i nevažna državica s ruba Europe, Slovenija bila je u kulturnom smislu Europa. Neue Slowenische Kunst ne samo što je bio europska umjetnička činjenica, nego je predstavljao službeno lice države. Njezin, tako ćemo to reći, identitet.

Povijesna iskustva jedne malene zemlje, a prvenstveno to proturječno iskustvo komunizma kao svjetskog procesa s lokalnim posljedicama, bila su u toj Sloveniji, koja je tridesetak godina bila toliko ispred i mimo nas, na svaki način, estetski, antropološki, mentalno artikulirana.

Slovenija u tom je vremenu bila glas omutavjele, zanijemjele, elektrošokovima nacionalizma izbezumljene i dezorijentirane ordije, koja je mimo ikakvih saznanja Europe, živjela i dotrajavala istočno od njezinih granica.

Mi smo, možda, imali ponekog umjetnika, pisca, nesretnika, disidenta i izopćenika, koji bi u vlastito ime, ponekim individualnim činom i djelom, umio objasniti sebe i nas.

Mimo tih osamljenih slučajeva, koji bi redovito izazvali bijes službenih institucija, ako ne i države osobno, Slovenija je bila jedino naše predstavljanje u svijetu. Kako vam je bilo u Jugoslaviji i pod komunizmom? Na to je pitanje u naše ime trideset godina pristojno i ljubazno odgovarala Slovenija, samom sobom.

Mi nismo mogli.

A u tom je slovenskom odgovoru, u toj pametnoj i talentiranoj artikulaciji vlastitih iskustava, Zdenka Badovinac, ona koja mi nikako nije mogla na um pasti kad si je spomenula kao novu ravnateljicu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, odigrala neobično važnu ulogu.

Ne bi bilo nimalo pretjerano reći da je za slovensku živu kulturu i umjetnost bila važnija od svih slovenskih ministara kulture zajedno. Njihova veličina bila je upravo u tome da Zdenki Badovinac omoguće da bude Zdenka Badovinac.

Na kraju, i to valja reći, kada se Slovenija reformatirala, baš kao da ju je jednoga ovakvog siječnja ugrizla bijesna lisica, i kada je Janez Janša ovladao njezinim identitetima, Zdenka Badovinac se, posve prirodno i očekivano, razišla s vlastitom domovinom. Umjetnik se od falsifikatora, pisac se od prepisivača razlikuje upravo po tome što se s vremena na vrijeme raziđe s domovinom. 

Ali kako je došlo do te posve nevjerojatne okolnosti da se Zdenka Badovinac kandidira i da ju Upravno vijeće Muzeja suvremene umjetnosti predloži za ravnateljicu?

Na ovo pitanje nemam odgovora. I ranije su u koječemu postojali kojekakvi međunarodni natječaji, pa se tako znalo dogoditi da bivši portir kakve čuvene američke institucije postane ravnatelj u istoj takvoj hrvatskoj instituciji, ali ovo naprosto nije takav slučaj.

Ovdje bi osoba s ozbiljnom reputacijom, doista najozbiljnijom koja se može zamisliti i kakvu bismo samo mogli poželjeti i u najidealnijim uvjetima, trebala postati ravnateljica institucije bez stvarne reputacije, ali moćne po nazivu i po infrastrukturnom, uglavnom betonsko-staklenom oklopu.

Znači li to da je nekome (kome to?) na um palo da s Muzejom suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu isplovi u Europu i među ljude?

Zdenka Badovinac, ako doista bude potvrđena od gradonačelnika Tomislava Tomaševića za ravnateljicu MSU, te ako nakon tri, šest ili devet mjeseci ne da ostavku i ne pobjegne glavom bez obzira, naći će se pred problemom kakav, čini mi se, nije imala u tridesetak godina stvaranja ljubljanske Moderne galerije ili osvajanja i kultiviranja Metelkove.

Građevina u Aveniji Dubrovnik, ta svojevrsna zadužbina Bože Biškupića, nakon onog veličanstvenog otvorenja s kraja veljače 2009, na kojem se okupilo publike kao je riječ o Dinamovom proljeću u Europi, a ne o suvremenoj umjetnosti, nikada zapravo nije oživjela. Unutra ulaziš sa zebnjom, kao u socijalistički dom zdravlja, u sud ili u Službu društvenog knjigovodstva, i sve misliš da će te netko kucnuti po ramenu i upitati gdje si to krenuo.

Tuđina u kojoj se tu zatekneš nema veze s arhitekturom, koja na ovom mjestu možda i nije doživjela trenutke svoga najsjajnijeg samoostvarenja, kao ni s programima, repertoarima i postavkama. To je tuđina one kulturne institucije u sitnoj balkanskoj i srednjoeuropskoj državici i njezinom društvancetu, koja postoji uglavnom samo u svrhu simboličnog nacionalnog samopotvrđivanja.

Kao što postoje borbeni avioni, jedna koncertna dvorana s jednim klavirom, i jedno nacionalno kazalište, na najprostranijem i najljepšem trgu u državi. Tuđina je to onoga mjesta na koje se ne dolazi, jer tu običan građanin nema što da traži. Osim toga, mogao bi pretjeranim dolaženjem izlizati rukohvate, izlizati zahodsku dasku, potrošiti papir.

Mogao bi izazvati nove troškove.

Jer ionako je troškovnik muzeja prenapregnut, grad jedva plaća troškove održavanja, čišćenja i hladnog pogona, pa bi sve preko toga bilo u našem društvancetu i u ovoj državi apsolutno preskupo.

Među kustosicama i kustosima MSU neke su od najdarovitijih i najpametnijih žena u hrvatskoj kulturi. Muškaraca je tu već manje. One bi, skupa s onima kojih je manje, mogle čuda stvarati. S činjenicom da je muzej neka hladna i distancirana tuđina, te žene uglavnom nemaju nikakve veze. U ovih dvanaest godina činile su doista sve da to promijene.

Slovenija je bila jedino naše predstavljanje u svijetu. Kako vam je bilo u Jugoslaviji i pod komunizmom? Na to je pitanje u naše ime trideset godina pristojno i ljubazno odgovarala Slovenija, samom sobom. Mi nismo mogli

Samo je njihova bivša ravnateljica, skupa sa svojim najbližim suradnicima i suradnicama, znala da to nema smisla i da je upravo ona tu postavljena da djeluje u suprotnom smjeru. Pilotkinja najskupljeg Rafalea, čiji je zadatak da nikad ne poleti.

Eto, to je, prema volji vlasti, ali i prema zamislima onih manje darovitih i vrijednih dionika hrvatske kulture i umjetnosti, bio MSU.

I to je trebao ostati.

Ako se s Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu doista vine u nebo, Zdenka Badovinac učinit će nešto što je nevjerojatnije i veće od svega drugog što je u životu radila. Armirani beton ne leti. Ni kad su od njega sagrađeni muzeji, a pogotovu kad je betonska armatura u glavama i srcima ljudi. U identitetu države i naroda.

Istina, tako su Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan stigli u tapeciranu žutu kutiju od cigli i žbuke, te su nakon tko zna koliko godina i desetljeća oživjeli Hrvatsko narodno kazalište, u koje prethodno nitko nije dolazio, u kojem se nije događalo ništa. Osim gvozdenog repertoara. HNK prije njih bio je odlagalište staroga željeza.

A onda ih je, samo prije nekoliko tjedana, uz Tomaševićevu podlu pasivnu asistenciju, pomela metla iz Runjaninove 2. U ime stranke, gvozdenog repertoara i odlagališta starog željeza.

I onda mi kažeš da su Senfu Tomaševiću Zdenku Badovinac predložili za ravnateljicu. Godot se ukazao u Muzeju suvremene umjetnosti.

(Nije dopušteno preuzimanje ovog sadržaja bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Kazalištem se služe da sakriju zločine vlasti
    •  Ivan Turudić ne može u mafijaškom filmu glumiti pravednika
    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan

> Svi tekstovi ovog autora