Ukorijenjenost u grad ili Simone Weil vs. Milan Bandić

U subotu 21. prosinca, na dan predizborne šutnje, Trg bana Jelačića orio se povicima građana koji su došli izraziti svoje nezadovoljstvo upravljanjem Zagrebom, svoju želju da iskorijene bahatost i lopovluk ”kumovanja”,  devastaciju svoga grada, kako bi se u njegovu meku, tresetnu i pitomu dušu mogli ponovo ukorijeniti i zajedno s njim ponovo rasti.

Dugo je već vremena kako se Zagrepčani osjećaju iskorijenjeni iz svoga grada, koji je zahvaćen malignom bolešću korupcije i taštine izgubio svoju dušu, svoje prepoznatljivo lice.

Vizure mu djeluju zgrčeno, prljavo i napeto pod modrim nebom koje se nad njim prostire.

Inicijativa i odgovornost, temeljne su potrebe ljudske duše. Da bi čovjek zadovoljio tu potrebu, mora biti u mogućnosti donositi odluke o problemima, velikima ili malima u svojoj zajednici, razvijati pritom interese različite od vlastitih i osobnih, ali u kojima se osjeća angažiranim.

Inicijativa i odgovornost, temeljne su potrebe ljudske duše. Da bi čovjek zadovoljio tu potrebu, mora biti u mogućnosti donositi odluke o problemima, velikima ili malima u svojoj zajednici, razvijati pritom interese različite od vlastitih i osobnih, ali u kojima se osjeća angažiranim

Svaki intenzivan i kvalitetan mjesni i regionalni život, podrazumijeva da svaki čovjek u nekoj zajednici, prigradskoj, gradskoj, regionalnoj ili državnoj, može razumjeti i usvojiti mišlju svo djelovanje zajednice kojoj pripada, kako ono prošlo djelovanje, tako i sadašnje, koje će imati odraza u budućem životu zajednice i društva, čak i na područjima o kojima nikad nije mogao izravno odlučivati.

To djelovanje svoje lokalne zajednice treba čovjek biti u prilici upoznati, uočiti njegovu vrijednost, ako je ima, i jasno uočiti svoj udio u tome.

Zajednica bilo koje vrste koja to nema i upravljanje zajednicom koje to čovjeku ne nudi pokvareno je do temelja i treba ga preobraziti, kaže Simone Weil.

Zagreb odavno nije zajednica svojih građana, ni po jednom od tih kriterija. Njime upravlja gradonačelnik koji je iz njega potpuno mentalno i vrijednosno iskorijenjen, iako će reći da mu je Zagreb sve dao i da ga zato voli.

I vjerojatno ga voli istom ljubavlju kojom bršljan voli drvo iz kojeg siše sokove za svoj parazitski život, jer drugo ne zna i ne poznaje.

Odavno već Zagrepčani ne sudjeluju u odlukama koje se tiču njihovog grada.

Vrijednosno, ne mogu prepoznati djelovanje njegove uprave i njihovo se sudjelovanje, zapravo, svodi na samoorganiziranje u zaštiti posljednje livade koja u kvartu za njih ima vrijednost, obranu vlastitih zemljišta od upisa građevinske mafije o kojem su obaviješteni letkićem na udaljenom stupu u nadi da ga neće primijetiti do isteka roka za žalbu, ili beskrajno telefoniranje Čistoći i komunalnim redarima u nastojanju da prepune kontejnere po kojima iskoristive stvari traže siromasi ili sadržaj raznose vrane, netko napokon isprazni.

U nemogućnosti odlučivanja, u vrijednosnom sustavu upravljanja gradom s kojim se ne mogu identificirati, građani se bune protiv iskorijenjenosti. Dosta im je. Žele odlazak Milana Bandića i njegovih pobočnika, kako bi se mogli u svoj grad ponovo ukorijeniti.

Misaono, vrijednosno, djelom i odlukom. Zagrepčani se neće umoriti, dok u njima daha ima, čekat će pred gradskom vijećnicom, na trgovima, pred skupštinom, skandirati ”Odlazi, odlazi!”, taman se gradonačelnik pravio da ga se to ne tiče i gubio pritom sve češće samokontrolu i živce u javnom prostoru.

No, građani nisu samo urlatori. U zatišju između prosvjeda, marljivo prikupljaju materijalne dokaze prljave rabote i pogodovanja i prosljeđuju ih nadležnim državnim tijelima. Grad treba preobraziti, a gradonačelnik mora otići.

Ali ne sam. Moraju otići i svi oni koji su vukli konce iz sjene, kojima se pogodovalo u otimačini javnog dobra, i moraju odgovarati, imenom i prezimenom.

Samoorganiziranje građana uporno se pokušava pripisati nekoj skrivenoj namjeri, politici koja vuče konce udruga i inicijativa, no bezuspješno, jer građani politici ne daju pristup i svojatanje svojih akcija.

U nemogućnosti odlučivanja, u vrijednosnom sustavu upravljanja gradom s kojim se ne mogu identificirati, građani se bune protiv iskorijenjenosti. Dosta im je. Žele odlazak Milana Bandića i njegovih pobočnika, kako bi se mogli u svoj grad ponovo ukorijeniti

I zato će te akcije trajati sve do ponovne ukorijenjenosti u svoj grad i zajednicu jer nisu organizirane umjetno.

Organiziranje je stvarnost izvan akcije jer ono je djelovanje koje usklađuje akcije. Kad je organiziranje niknulo iz nužnosti svakodnevice, ako je brižno usmjeravalo akcije trajnim sagledavanjem isključivo općeg dobra, ono je možda najviši mogući stupanj stvarnosti koja nezaustavljivo teče, poput rijeke, k ostvarenju toga dobra.

Da, želimo odgovornost za devastaciju i korupciju i želimo zatvorske kazne za aktere.

Ali ne samo kaznu kao sredstvo prisile, nego kaznu kojoj nije svrha samo da izbriše sramotu zločina, već i da bude dopunski odgoj za one koji ga nisu imali u dovoljnoj mjeri kako bi postigli viši stupanj odanosti javnom dobru. Kazna je za devastatore Zagreba, iskaz poštovanja prema njihovoj ljudskoj osobi.

Čin milosrđa, jednako kao što je poštovanje ponuditi jelo gladnome. Jer, jedini mogući čin poštovanja prema onome koji se stavio izvan zakona je taj da ga se ponovo integrira u zakon podlijeganjem propisanoj kazni i time mu se omogući ponovo zadobivanje integriteta nasuprot ljudskosti okljaštrenoj pohlepom i samovoljom.

Građani iskorijenjeni iz svoga grada samo žele Milanu Bandiću omogućiti zakonsku integraciju u ljudskost radi njegova dobra koje je i dobro njihovog grada.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora