Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (8)

6.8. Hrvatski baštinski proizvod

Hrvatska gospodarska komora vjerojatno postoji da bi omogućila dobre uvjere za razumijevanje i afirmaciju kvalitetnog proizvoda, da bi pospješila poslovnost, savje­tovala, pridonesila strukovnom obrazovanju i da bi koordinirala. Praksa kaže da se ne bismo smjeli oslanjati na naše plaže jer one same nisu dovoljne. Te bogomdane vrijednosti mogu propasti već sutra.

U nedostatku kanalizacije i uređaja za pro­čišćavanje otpadnih voda naše će more lako postati nepodesno za turističku uporabu već u sljedećem desetljeću.

Hrvatska turistička zajednica postoji da bi zajedničkom strategijom promidž­be objedinila cijeli turistički sektor te da bi afirmirala domaći turizam pri potenci­jalnim i postojećim korisnicima. Smisao joj je i da stvara povoljno nacionalno javno mnijenje kako bi turizam bio kvalitetno, svjesno opredjeljenje, a ne ob­veza koja nas je zadesila.

Dosad smo imali skupu i neučinkovitu organizaciju koja je po ustaljenom tranzicijskom receptu, kao sigurna državna institucija, zbrinula mimo poslovnih kriterija razne pojedinačne ambicije. HTZ, uz sve do­bro koje je ostvarila, nije uspostavila kredibilitet prema javnosti koji bi je učinio dijelom prešutnog projekta nacionalnog identiteta.

Bez javnosti na svojoj strani, ni iskorak prema drugima nije moguć.

”Petnaest godina prije Olimpijade imali smo potporu stanovništva; to je naša strategija”, rekao je Pascal Maragall, tada gradonačelnik Barcelone.

Hrvatska ustrajno postaje destinacija za jednokratni, masovni turizam, za in­vestitore u apartmane. Omogućivši bezuvjetnu rasprodaju kamenih kuća po Dalmaciji, nismo dobili strance koji tu vide svoj život i rad, nego prikrivene iz­najmljivače i tržišne spekulante nacionalnim bogatstvom i baštinom

Ministarstvo turizma konačno je u situaciji da turizmu omogući visoko mjesto na listi prioriteta i društvenih vrijednosti, da ukloni inhibicije i barijere, da obeshrabri lokalnu uskoću i netoleranciju, osigura povoljan fiskalni status, oblike stimulacije i dnevnu podršku kako bi turizam postao projekt zajednice.

Hrvatski turizam suviše ovisi o klijentima triju država (cca 50 %) i premalo ko­risti najsigurnije uporište: vlastite susjede (Benjamin Carey; http://www.dunira.com/ourteam.html). Jednom riječju, politika mora pro­naći pravo mjesto turizma u razvojnoj strategiji države, stimulirajući rad i stva­ralaštvo, a destimulirajući sivu ekonomiju, neučinkovitost sustava naplate i kontrole prihoda te upropaštavanje prirodnih i kulturnih resursa.

Ljudi u siromašnim zemljama obično smatraju kako će ih obogatiti samo ve­lika ulaganja u luksuznu ponudu. Ekskluzivna je ponuda potreban dio, a kako je obično u vlasti stranih kompanija, samo je strateški važna.

U nekim atraktivnim, a siromašnim zemljama ekskluzivni hoteli su de facto eksteritorijalni. U njima pretežno rade stranci, a njihova je ponuda toliko ovisna o standardiziranoj luk­suznoj robi da im lokalna ekonomija pruža tek jedva nešto više od zraka, vode, struje, ostale infrastrukture te pomoćnog osoblja.

Hrvatska ustrajno postaje destinacija za jednokratni, masovni turizam, za in­vestitore u apartmane. Omogućivši bezuvjetnu rasprodaju kamenih kuća po Dalmaciji, nismo dobili strance koji tu vide svoj život i rad, nego prikrivene iz­najmljivače i tržišne spekulante nacionalnim bogatstvom i baštinom.

Najmanje smo, čini se, napravili na onoj vrsti ponude koja stvara od turista redovne posje­titelje i kongresne turiste. Jednako tako, najčešća je zabluda da će kristal i mra­mor u vrhunskom dizajnu biti jedini pravi izbor. Svatko će rado pomisliti da postoji uljuđen građanski sloj mogućih vjernih gostiju koji ima ukusa i iskustva te koji će cijeniti i rado platiti drugačiji izbor.

Mnogima u našoj skromnoj zemlji treba poručiti: ako postignete razinu osnov­nog komfora, ako ponuda i oblikovanje budu dio lokalnog identiteta, ako ste korektni i organizirani, ako je u vašoj ponudi (i njezinom kontekstu) čistoća, red i živa tradicija, ako su vaše vrijednosti i specifičnosti stručno obilježene, in­terpretirane i prezentirane, vrijedit će bar koliko i bombastične institucije, kri­stal, mramor, mjed i brojne menadžerske mistifikacije, a koštat će manje i da­vati više.

Sjetimo se opet riječi Jeana Cocteaua, koji govori da poezija nije ograničena koricama zbirki pjesama. Ako teorijska fizika priznaje da o svojim temeljnim problemima najbolje govori jezikom poezije (Niels Bohr i Einstein, i ne samo oni, rekli su upravo to), zašto se jedna doživljajna, iskus­tvena industrija ne bi pozvala na te vrijednosti? Poezija neće biti odgovor na potrebe turizma, nego smjer i duh u kojem se treba razviti.

Svakom tko i u primisli ima seoski turizam, ili pak uviđa da se svaka vrijed­nost može slaviti, obilježiti i ponuditi kao dio gostoprimstva domaćem i stra­nom korisniku (sve izbjegavajući nedostižna rješenja), valjalo bi preporučiti sl­jedeće:

Mnogima u našoj skromnoj zemlji treba poručiti: ako postignete razinu osnov­nog komfora, ako ponuda i oblikovanje budu dio lokalnog identiteta, ako ste korektni i organizirani, ako je u vašoj ponudi (i njezinom kontekstu) čistoća, red i živa tradicija, ako su vaše vrijednosti i specifičnosti stručno obilježene, in­terpretirane i prezentirane, vrijedit će bar koliko i bombastične institucije, kri­stal, mramor, mjed i brojne menadžerske mistifikacije, a koštat će manje i da­vati više

1. prepoznajte vrijednost koju imate (kuća, zemljište, brod, gospodarski ob­jekt, mlin, staja, štagalj …);
2. sačuvajte tu vrijednost i održavajte je;
3. smislite logičnu i časnu ideju korištenja;
4. obnovite vrijednost poštujući pravila onog tko je bio prvi graditelj
5. dogradite što je potrebno i moguće da posluži novoj svrsi, a ostane sebi vjerna;
6. organizirajte posao;
7. osigurate čistoću i red prije svega;
8. poljepšajte i učinite je udobnom prema dobrom ukusu vremena u kojem jeste (radite to prema propisima struke, platite /najčešće jeftin/ strukovni savjet i nastojte zaobići improvizacije i amaterizam);
9. primite pohvale, privatne i javne, za svoju poslovnu hrabrost i kreativ­nost;
10. prebrojite novac (i da, platite porez; država je potrebna kao mehanizam općeg dobra).

Bez živih predaka u sebi, protagonisti tradicijske, uglavnom ruralne kulture, u situaciji su da oponašanjem oficijelne kulture od sebe naprave grotesku. To i jest stanje nove arhitekture na selu, stanje duha, stanje organizacije prostora i, sve više, stanje kulture izvan nestajućih središnjih elita.

Poružnjivanje planeta je izraz koji je odavno označio neke od posljedica razvoja, čijim izazovima ni­smo dorasli. Mnogim tranzicijskim zemljama, iza kojih je traumatska i siroma­šna prošlost, izvjesno rezignirano siromaštvo zajednički je problem.

Uz ceste i pruge Hrvatske nalazi se galerija ružnoće i zapuštenosti, a ne samo siromaštva (koje, samo po sebi, nije grijeh). Za razliku od pogleda na ruralne sredine i gra­diće kakvi se pred očima putnika pokazuju u Engleskoj, Švedskoj, Danskoj, Bas­kiji, Španjolskoj, Francuskoj itd., Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija i slične zemlje nude jedno mučno vizualno iskustvo, utisak sasvim suprotan svemu što bismo rado proizveli i za domaće, a kamo li za strane goste.

Ne nižu se skromne, obijeljene kuće pokrivene šindrom, slamom ili crijepom, drvene, zi­dane, žbukane, tradicijske, makar stare i skromne, ali čiste i dostojanstvene u svojim urednim dvorištima, okružene skromnim tradicijskim gospodarskim zgradama, s orahom, lipom ili tisom ispred te voćnjacima i povrtnjacima uo­kolo.

Upravo suprotno! Kao da tu žive ljudi koji su u siromaštvu odlučili postu­piti najgore kako su mogli: kuće su građene bez tradicijske ili neke nove mud­rosti, ružne, sumorne i zapuštene, daju utisak propadanja, bez živadi i stoke po livadama izmedju kuća i među selima. Seljaci kao da su ostavljeni i od predaka.

Nekad razvučeni između tvornica i zapuštene poljoprivrede, danas više nigdje, kulturno nigdje, bez ikoga na svojoj strani, s društvenom savješću pohranje­nom u daleku sigurnost etnografskih muzeja. Seljaci i sela većinom su tužan i ra­zočaravajući prizor u Hrvatskoj i sličnim zemljama.

U tom se kontekstu rijetke oaze tradicije doslovno muzealiziraju stvarajući otoke koreografirane memo­rije i privid da nije sve izgubljeno.

Pa, nikad i nije, ali smo desetljećima uništava­nja seoske kulture taj golemi, dostojanstveni potencijal upropastili za svaku am­bicioznu projekciju ruralnog turizma. Nekoliko tradicionalnih festivala folklora uspijevaju održati sad već privide bolje prošlosti. Blistavi primjeri oživljenih tradicijskih gospodarstava i pojedine spašene cjeline ostatci su koji ohrabruju optimiste.

Ako su ružnoća, zapuštenost i prljavština kontekst u kojem treba postojati neka oaza ruralnog turizma, onima koji se trude i znaju što treba raditi zadatak je tim teži. Ono što je autentični muzejski predmet u muzeju, to je istinsko isku­stvo lokalne seoske kulture u ruralnom turizmu: dobro je ako je pravo i nepa­tvoreno!

Seosko stanovništvo bez samopouzdanja, samoprepoznavanja i samo­povjerenja nastoji imitacijom i uz sufliranje turističke industrije stvoriti pri­vid nečeg što samo više ne pozna, ne poštuje i ne živi. Gdjegod je obrnuto, sve su šanse na broju.

Najmanje smo, čini se, napravili na onoj vrsti ponude koja stvara od turista redovne posje­titelje i kongresne turiste. Jednako tako, najčešća je zabluda da će kristal i mra­mor u vrhunskom dizajnu biti jedini pravi izbor. Svatko će rado pomisliti da postoji uljuđen građanski sloj mogućih vjernih gostiju koji ima ukusa i iskustva te koji će cijeniti i rado platiti drugačiji izbor

Bolest kulture o kojoj govorimo zapravo je stanje dekadencije, propadanja i rasapa, ili jednim optimističnijim terminom – kič. Kič je prepoznatljiv kao plitka imitacija, pogrešna interpretacija, nemarna proizvodnja ili, naprosto, kao manjak znanja, kriterija i poštovanja kulture. On je u osnovi površnost i nera­zumijevanje, nesposobnost da se vidi i djeluje u korist stvaralačkog čina.

Nije to velika utjeha nepismenom seljaku, ali, bojim se, takvog sudionika ak­tiv­ne stvarnosti, kao samostalnog aktera i vlasnika vlastite sudbine, opis našeg vremena ne predviđa.

Ponekad, kad je poznavanja tradicijske kulture premalo, paradoksalno – siromaštvo i izolacija predstavljaju dobru okolnost da se stigne do osviještenog, građanskog znanja, kojim je moguće intervencijom vratiti iz­gubljenu ili zaboravljenu kulturu. Primjera takvih uspješnih intervencija ima i od njih se dade naučiti.

Ako i nije lako proći kroz ovu listu savjeta za seoski turizam, valja otići razni­ma koji znaju ili bi mogli znati nešto od potrebnog znanja i mudrosti, bilo među konzervatorima ili muzealcima, ili u Ministarstvu turizma, ili u Ministarstvu kulture, ili pak kod lokalnih predstavnika HTZ-a ili Gospodarske komore.

Mrzovoljan i ne­stručan službenik, zaposlen ”po vezi”, najgora je legitimacija sustava i, kakvo je zatečeno stanje, samo će oni s velikom upornošću iskamčiti neko mjesto ili ime gdje će dobiti bar dobar savjet.

Bilo bi, dakako, idealno kad biste mogli nazvati Agenciju Hrvatska baština i dobiti pristup mreži profesionalca i volontera gdje, što po službenoj dužnosti, što po poslu koji nude tržištu, a što po sposob­nosti i entuzijazmu, postoje oni koji će pružiti uslugu.

(6. poglavlje – u nastavcima – knjige prof. Tomislava Šole, ”Javno pamćenje – Čuvanje različitosti i mogući projekti”, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, veljača 2014.).

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (1)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (2)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (1)
    •  Dobro je znati u čije ime govorimo
    •  Važno je znati gdje smo
    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa
    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
    •  Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda
    •  Posrnuli svijet ili zanijekano, dezavuirano društvo
    •  Važnost dobro izabranog uvida

> Svi tekstovi ovog autora