Umjetnički paviljon ili kakva sve može biti Hrvatska

Jednostavnije je, i na mapama povjesničara umjetnosti, da se slikovito izrazim, pratiti veliku rijeku i njezino porječje, nego ispitiviati ponornice koje sad izbiju na povrišnu, sad iščeznu u vrtačama i kraškim jamama.

Prethodnu je rečenicu ispisao Igor Zidić u uvodnom poglavlju svoje opsežne studije u katalogu izložbe “Emanuel Vidović, pasatist i modernist”, koje je još tjedan dana, do nedjelje 13. svibnja otvorena u Umjetničkom paviljonu. Požurite.

Doista su čudesne te naše periferne ponornice, nepredvidive i rastrzane u usporedbi sa širokim tokovima velikih umjetničkih pravaca velikih kulturnih nacija.

U našim uvjetima, svaka je velika izložba, poput ove Vidovićeve, poput rijeke ponornice koja odjednom izroni u vremenu i prostoru, bljesne eksplozijama boja, brzacima kista, naizmjence s utihama, smirajima i sutonima, sumaglicama izlazaka i zalazaka sunca, nečujnim odjecima zvona nad morem koji se osluškuju i upijaju očima.

Još samo tjedan dana može se vidjeti rijeka ponornica likova i boja Emanuela Vidovića (…) Jednostavnije je, i na mapama povjesničara umjetnosti, da se slikovito izrazim, pratiti veliku rijeku i njezino porječje, nego ispitiviati ponornice koje sad izbiju na povrišnu, sad iščeznu u vrtačama i kraškim jamama

Lijepo je Zidić i postavio izložbu, podijelivši je na dva krila, ne samo prema diktatu tlocrta prelijepe zgrade na Zrinjevcu, nego i kao odraz Vidovićeve slikarske biografije, počevši od mladenačkog razdbolja u kojem se opijao sjenama i igrama svjetla u mletačkoj laguni, kao venecijanski student, a potom prizorima tog istog, samo našeg, svjetlijeg, temperametnijeg i nešto južnijeg mora.

Tamo je i taj famozni “Angelus”, slika za koju biste se, bez sugestije naslova, lako mogli okladiti da je čista apstrakcija, slika od koje 1906. godine, kada je nastala, nije u hrvatskoj likovnoj umjetnosti bilo ničeg modernijeg i odvažnijeg.

Jedna je to od onih slika čiju reprodukciju možete vidjeti stotinu puta, da biste ostali osupnuti, začuđeni i zadivljeni pred originalom tog zgusnutog večernjeg crvenila, koje je nemoguće vjerno uhvatiti i otisnuti osim najpreciznijim objektivom ljudskog oka i unutarnje ploče koja sliku prima i ponovo sastavljenu utiskuje u mozak gledatelja.

Laički neopterećen stručnim ocjenama o modernosti ili nemodernosti Emanuela Vidića, te o njihovoj opravdanosti i neopravdanosti, o čemu je u pojedinim razdobljima ovisila slikareva sudbina i egzistencija, mene je za neko vrijeme pred sobom prikovao i njegov skoro pa sasvim tradicionalan, a opet tako čudesan veliki diptih “Mali svijet” iz 1904. godine, jedan od najljepših prikaza kamenih kuća i crkvice na kamenom kršu, s planinom u pozadini nalik Velebitu, pod nježnim zrakama svjetla koje od sunca na samom zapadu oblijevaju još samo uspravne predmete na zemlji.

Ne znam što je tu čudesnije, obasjani mali kampane ili sjene ispred, ispod i iza njega. A još ako volite i imalo poznajete te divne naše zagore i zaleđa, onda će vam slika i zamirisati.

S druge strane, u desnom krilu Umjetničkog paviljona, isti slikar, a sasvim drugi svijet i druga perspektiva. Bilo je razloga i umjetničkih, i životnih i političkih za povlačenje zrelijeg i sve starijeg Emanuela Vidovića, tada već oca osmero odrasle djece, u atelje, u interijer, gdje je slikao mrtve prirode, predmete koji su ga svakodnevno okruživali i s kojih nikada nije dao obrisati prašinu, a kad bi i naslikao nešto vanjsko, onda su to bili pejsaži i mjesta oživljena i prerađena slikarevim sjećanjem, osjenčana uspomenama.

U našim uvjetima, svaka je velika izložba, poput ove Vidovićeve, poput rijeke ponornice koja odjednom izroni u vremenu i prostoru, bljesne eksplozijama boja, brzacima kista, naizmjence s utihama, smirajima i sutonima, sumaglicama izlazaka i zalazaka sunca, nečujnim odjecima zvona nad morem koji se osluškuju i upijaju očima

Na toj, tamnijoj i prigušenijoj strani Vidovićeva života i djela, premda ga je i u mladosti češće krasila, a možda koji put i sputavala prirođena mu, valjda, uzdržanost i suzdržanost, nalazi se i ciklus interijera crkava u koje je zalazio u doba kada nikog drugog doma, upijajući i prenoseći na svoja platna mir s onim zaostalim mirisom tamjana, a ponekad i vonja blagdanske gomile.

Emanuel Vidović rođen je 1870. u Splitu, gdje je i umro 1953. Pa vi sad zbrajajte ratove, režime, ideje i države koji su prohujali oko njega i kroz njega.

Zgodna je rodoljubno-plemenita priča o tome kako se za vrijeme talijanske okupacije usprotivio slanju svojih slika na Venecijanski biennale, nakon čega su slike ipak, mimo njegove volje tamo otišle, a on za kaznu, s čitavom velikom obitelji i svim svojim slikarskim alatom, započetim i dovršenim platnima, deložiran u manju i nepodesniju kuću.

Može se i to tumačiti kao razlog njegova svojevoljnog egzila u intimu interijera, a njegov neizlazak na pučine i stijene kao protest. Odnosno, moglo bi se, da to njegovo okretanje drugoj, unutarnjoj strani svijeta nije počelo već ranije i bez političkog utjecaja.

Opus Emanuela Vidovića govori sam za sebe i o sebi. A u isto vrijeme, jer i takva je prava umjetnost, o neprolaznoj istini o svijetu oko sebe i njegovim mijenama.

Kolosalna je to izložba, za kakve se Umjetnički paviljon posljednjih godina specijalizirao. Pravedno je i lijepo što će tu 121 sliku moći vidjeti i Vidovićev Split, jer i ostvarena je u suradnji s Galerijom Emanuel Vidović Muzeja grada Splita, a opremljena je i raskošnim dvojezičnim, hrvatsko-talijanskim katologom, na neko izgledno i zasluženo putovanje u Italiju.

Za umjetnike poput Vidovića znamo reći, i to s pravom, eh da je bio Francuz, Talijan, Englez ili Nijemac, čitav bi svijet znao za njega. Ali, ništa nam to ne vrijedi i ne znači ako mi ne znamo za njega. Ništa nam to ne vrijedi u vremenu koje samo sebi laže o samom sebi, a još više o prošlostima o kojima ionako ne zna gotovo ništa.

Za umjetnike poput Vidovića znamo reći, i to s pravom, eh da je bio Francuz, Talijan, Englez ili Nijemac, čitav bi svijet znao za njega. Ali, ništa nam to ne vrijedi i ne znači ako mi ne znamo za njega. Ništa nam to ne vrijedi u vremenu koje samo sebi laže o samom sebi, a još više o prošlostima o kojima ionako ne zna gotovo ništa

Već stodvadeset godina Umjetnički paviljon priča čudesnu priču o tome kakva sve Hrvatska može biti, kakva je ponekad i bila i kakva će možda, jednom, opet biti.

Zamislite tu godinu 1898. kada je na Zrinjevac sletjela ta prelijepa zgrada sa svojom kupolom, ponajviše zaslugom Vlahe Bukovca.

Zamislite vrijeme u kojem je njena konstrukcija najprije bila podignuta u Budimpešti, u svrhu velikog predstavljanja hrvatske umjetnosti, pa onda rastavljena i ponovno sastavljena i dograđena u Zagrebu.

Lijepo je i potrebno podsjetiti se na takvu Hrvatsku u ovom vremenu opsjenarstva bez vizije u kojem ovakvi kulturni i umjetnički pothvati barem govore kakvi smo bili.

Ako ništa drugo, imamo se čega sjećati, ovo malo vremena što će nas još uopće biti.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora