Kako sam preživio ustašku strahovladu i NDH (prvi dio)

(Opaska uredništva: Ovim tekstom našega kolumniste Borivoja Dovnikovića Borde započinjemo prisjećanje na užase koje su počele prije 75 godina proglašenjem tzv. Nezavisne Države Hrvatske).

Sve gušći oblaci približavali su se iz Evrope. Novine su bile pune katastrofičnih naslova, ljudi pričaju o ratu. Abesinija… Maginotova linija… Sudeti… Hitler… Chemberlain… Anschluss… Politika se bistri na svakom koraku. Koliki su izgledi da i Jugoslavija bude uvučena u sukobe? Pokoriti se Silama osovine (Njemačka-Italija-Japan) ili se izjasniti protiv njih?

Rano proljeće 1941. Drugo polugodište četvrtog razreda. Uskoro ću završiti osnovnu školu. I mi klinci razgovaramo o ratu. Vele, kad je rat, onda nema hleba. Meni to ne ide u glavu. Kad trebam hleba, odem u pekaru! Iako sam bio u jedanaestoj godini, nisam bio u stanju shvaćati mogućnosti promjene dotadašnjih životnih uslova. I sve je to tako bilo do marta kad je vlada Stojadinović/Maček potpisala pakt sa Njemačkom, a nekoliko dana kasnije, 27. marta, u Beogradu izvršen državni udar i širom zemlje organizirane demonstracije pod geslom Bolje rat nego pakt!

Rano proljeće 1941. Drugo polugodište četvrtog razreda. Uskoro ću završiti osnovnu školu. I mi klinci razgovaramo o ratu. Vele, kad je rat, onda nema hleba. Meni to ne ide u glavu. Kad trebam hleba, odem u pekaru! Iako sam bio u jedanaestoj godini, nisam bio u stanju shvaćati mogućnosti promjene dotadašnjih životnih uslova. I sve je to tako bilo do marta kad je vlada Stojadinović/Maček potpisala pakt sa Njemačkom, a nekoliko dana kasnije, 27. marta, u Beogradu izvršen državni udar i širom zemlje organizirane demonstracije pod geslom Bolje rat nego pakt!

Na čelo države stupa general Simović, a nepunoljetnog kralja Petra dovode na prijestolje kao simbol narodnog jedinstva. Novine su pune velikih i sudbonosnih naslova. Nekako tih dana na naslovnim stranicama čitamo vijest da je Nikola Tesla odlučio svoj još nepoznati izum pokloniti domovini Jugoslaviji za odbranu zemlje. Radilo se o nevidljvom električnom zidu koji ne mogu probiti neprijateljski avioni. Mnogi su, među njima i ja, prihvatili to kao odlučujući spas. Nitko nam ne može ništa dok je Tesla s nama!

Bojim se da još ni tada nisam bio dovoljno svjestan da čitav jugoslavenski narod ne misli kao ja i moja okolina, da svi nisu protiv “Švaba koji nas opet hoće pokoriti”, da jedva čekaju da se Jugoslavija sruši. A zastrašujuće su djelovali grafiti po zgradama i ogradama u gradu: ŽAP, ŽAP, ŽAP (Živio Ante Pavelić) i nacistički kukasti krstovi.

6. april. Lijepo sunčano dopodne. Vozim se biciklom od tatinog stana u Aninoj ulici teti Maci u Donji grad. U Gundulićevoj ulici, prekoputa Tvornice šibica, pored otvorenog prozora prizemnice sakupljene komšije i slučajni prolaznici. Zaustavljam se i ja. Iznutra dramatičan glas radio-spikera:

“Jutros u šest sati njemački su avioni, bez objave rata, napali bombama naš glavni grad!”

Od tog trenutka više nisam bio dječak iz proteklih deset godina. Šestog aprila 1941. godine počeo sam brže stariti.

Ne mogu danas pouzdano bilježiti tačan razvoj događaja koji su se tada svom silinom obrušavali na nas. Vjerovatno je školska nastava privremeno prekinuta, ali je činjenica da sam završetak osnovne škole dočekao u školi u Jägerovoj ulici, u novoj državi, NDH, sa njemačkim trupama u gradu.

U nekoliko dana bezvlašća našao sam se kod djeda i bake na selu.

Na glavnoj ulici, na kraju našeg sokaka, nalazio se park pravoslavne crkve, gdje smo se mi klinci okupili među odbačenim vojnim stvarima jugoslavenske vojske u raspadu. Bilo je uzbudljivo stavljati na glavu prave pravcate vojne šlemove, skupljati puščane metke, čeprkati po kazanima, alatima, ruksacima (oružja nije bilo). U jednom trenutku začuli smo povike s ulice.

Sa zapada su se pojavila seljačka kola puna pušaka, sa vojnikom raskopčana šinjela na jednom od upregnutih konja. Dok su ga pripadnici Narodne zaštite (prethodnice ustaša) zaustavljali uperenim puškama, iz susjedne gostionice pritrčao je muškarac, iz kola zgrabio pušku i pojurio natrag.

Grupa je zapucala za njim, a on je odvratio iz gostionice. Meci su stali zviždati oko mene i mojih drugova, i, dok smo pretrčavali preko glavne ulice da bi se dokopali našeg sokaka, vidjeli smo kako jedan od Zaštite pada pogođen. Prvo poginulo ljudsko biće koje sam svojim očima vidio!

6. april. Lijepo sunčano dopodne. Vozim se biciklom od tatinog stana u Aninoj ulici teti Maci u Donji grad. U Gundulićevoj ulici, prekoputa Tvornice šibica, pored otvorenog prozora prizemnice sakupljene komšije i slučajni prolaznici. Zaustavljam se i ja. Iznutra dramatičan glas radio-spikera: “Jutros u šest sati njemački su avioni, bez objave rata, napali bombama naš glavni grad!” Od tog trenutka više nisam bio dječak iz proteklih deset godina. Šestog aprila 1941. godine počeo sam brže stariti

Čovjek s puškom nestao je u gostionici, a ”čuvari reda” povukli su se prema središtu sela. Bježeći najvećom brzinom kući, opazio sam s druge strane ženu kako zapomažući žuri u istom smjeru. Misleći da zapomaže od straha pred scenom koja nas je sve šokirala, i sam prestrašen, povikao sam da je umirim: ”Sve je u redu, prošlo je!”

A onda sam primijetio da rukom pridržava drugu koja, krvava, bespomoćno visi o zglobu, što znači da je ni kriva ni dužna bila upala u unakrsnu vatru na glavnoj ulici. Bio je to moj prvi susret s   r a t o m .

Tek poslije oslobođenja upoznao sam čovjeka koji je ugrabio pušku iz kola jugoslavenske vojske u raspadanju. Svetozar Bojanić je nakon te akcije pobjegao iz sela i, preobučen u ustašu, uspijevao se mjesec dana probijati kroz krajeve sa ustašama i Nijemcima, dok se nije prebacio u okupiranu Srbiju. Ubrzo se priključio prvim partizanskim jedinicama, s kojima je dočekao kraj rata. Pričao mi je poslije rata što je sve doživio u tom svom bijegu, o čemu bi se dala napisati krajnje uzbudljiva knjiga, no Svetozar je, čujem, već davno umro odnijevši sa sobom i nenapisanu knjigu.

Osijek su preplavile njemačke trupe. Na trgovima su bili nagomilani kamioni Wermachta s topovima i motociklima. A mi smo nastavili sa školskom nastavom.

Čovjek s puškom nestao je u gostionici, a ”čuvari reda” povukli su se prema središtu sela. Bježeći najvećom brzinom kući, opazio sam s druge strane ženu kako zapomažući žuri u istom smjeru. Misleći da zapomaže od straha pred scenom koja nas je sve šokirala, i sam prestrašen, povikao sam da je umirim: “Sve je u redu, prošlo je!” A onda sam primijetio da rukom pridržava drugu koja, krvava, bespomoćno visi o zglobu, što znači da je ni kriva ni dužna bila upala u unakrsnu vatru na glavnoj ulici. Bio je to moj prvi susret s   r a t o m

Na zidu učionice sliku kraja Petra u sokolskoj uniformi zamijenila je slika strogog Ante Pavelića s velikim ušima. Klinci su bili puni priča o novonastaloj situaciji. Jedan se hvalio kako je na trgu jednom njemačkom vojniku izglancao čizme i dobio bombona. Bolno mi je to bilo i zamisliti: moj školski drug kleči i čisti čizme okupatorskom vojniku! Nisam tada mogao ni zamisliti da za sve u gradu Wehrmacht nije bio neprijateljska vojska!

Strava je sve više rasla. Tetka Maca, kod koje sam u Donjem gradu stanovao dok sam završavao taj četvrti razred osnovne škole, rekla je kako joj je došla komšinica sa molbom da joj posudi nekakve hlače (od pokojnog supruga) jer je njen muž, šuster, postao član prijekog suda a nema šta dostojno obući. Tetka joj je vrlo ljubazno udovoljila molbi, jer tko bi se usudio tada, pogotovo ako je Srbin, da ne pomogne uvaženom članu prijekog suda.

Jednog dana u centru Osijeka, u Kapucinskoj ulici, načuo sam razgovor između starijeg bračnog para s poznanikom. ”Kuda, gospodine Kohn?” ”Pošao sam sa suprugom u Donji grad.” ”Zar nećete tramvajem?” ”Pa zar ne znate da je tramvaj zabranjen za nas?” Gospođa i gospodin Kohn imali su žute šesterokrake zvijezde na grudima, a na tramvaju koji je upravo prolazio pisalo je pored ulaznih vrata: ZA ŽIDOVE ZABRANJENO! FÜR JUDEN VERBOTEN!

Tih dana moj otac je pozvan u Policijsku upravu da preda pištolj i uniformu gradskog redara, jer je (kao Srbin) odmah bio otpušten iz službe. Imao je sreću da ga nisu zadržali, pa se on vratio roditeljima u Čepin, da se tamo ”skloni” i vidi šta će biti dalje. U isto vrijeme njegov brat, moj stric Milenko, pisar čepinske Općine, uhapšen je i, još s nekim nesretnicima iz sela, odveden u Osijek, gdje je zatvoren u Sokolski dom, zajedno s velikim brojem Srba nabijenih u veliku gimnastičku dvoranu.

Čim su ga odveli, djed je intervenirao kod ustaškog glavešine Štira, koji ga je umirio da je to privremeno i da će Milenka brzo pustiti. Štir je, naime, nekada stanovao u našem sokaku i, kao dijete, prije Prvog svjetskog rata, družio se s Milenkom i mojim ocem, a kako je bio iz siromašne porodice, vrlo često je objedovao u našoj kući, gotovo kao član familije. Zato su se moji nadali da će Štir zaštititi svog drugara Milenka. I zaista, jednog dana smo čuli u Osijeku da je stric Milenko pušten kući.

Mogao je tada pobjeći, kao mnogi drugi, ali je on naivno držao da je stvar riješena. No već nakon nekoliko dana došli su ponovo po njega – i to je bio kraj.

Nikad više nismo čuli gdje je završio nakon Sokolskog doma. Za sobom je ostavio ženu Sofiju (moju strinu Soku) i dva dječačića, Peru i Lazu. Ona je s djecom kod svekra i svekrve u zavičajnom Čepinu dočekala oslobođenje. Umrla je ranih sedamdesetih ne saznavši konačnu sudbinu muža. Sin Pero završio je u Osijeku zanat radiotehničara, oženio se i dobio sina.

Godine 1991. godine, nakon propasti Jugoslavije, nije se usudio da eventualno dočeka sudbinu svog oca – i s porodicom se sklonio u Sremskoj Kamenici kod Novog Sada, gdje je umro dvijehiljaditih, ne dočekavši da se vrati u zavičaj. Mlađi brat Lazo bio je završio studij mašinstva u Novom Sadu kao stipendist kompanije Kanal Dunav-Tisa-Dunav, te se sa suprugom i dvoje djece skrasio u Novom Sadu kao prof. dr. Nacrtne geometrije na novosadskom univerzitetu. Danas u penziji dovršava svoju naučnu knjigu života, daljnju razradu Descartesove geometrijske analitike.

Velika gimnastička dvorana ispunjena je muškarcima Srbima iz Osijeka i okoline. Ljudi jedva imaju mjesta da sjede, o ležanju nema ni govora. Povremeno, u gotovo jednakim vremenskim razmacima, upadaju ustaše držeći puške za cijevi i nemilosrdno kundacima mlate po glavama zatvorenika dok se ne umore. Da bi, žedni, došli do vode, zatvorenici moraju do bunara koji je na suprotnoj strani nogometnog igrališta. Od izlaza do bunara špalir je stražara-ustaša sa isukanim bajonetima. Zatvorenik je dužan proći špalir da bi stigao do vode, a stražari ga bodu bajonetima

Sudbina strica Milenka, oca Pere i Laze, zaslužila je poseban pasus u ovim uspomenama, jer je to primjer onoga što su Srbi u ustaškoj Hrvatskoj doživjeli ili osjetili za vrijeme Drugog svjetskog rata, a što je pedeset godina kasnije značajno obilježilo njihovo ponašanje i njihove osjećaje nakon nove propasti Jugoslavije 1991. godine.

Već prva posjeta Sofije Dovniković Sokolskom domu u Osijeku, kuda je nosila paket sa hranom zatvorenom mužu, pokazala je što se tamo događa. Ona nije prepoznala supruga (?!), kojeg su (sadistički) pustili da je vidi i preuzme paket: glava mu je bila natečena i izobličena od neprekidnih batina, i to mlada Sofija više do svoje smrti nije zaboravila.

Poslije nekog vremena iz tog pakla pustili su našeg komšiju Savu Radišića, jadnika koji je i prije bio invalid i kretao se uz pomoć štapa vukući noge, koji nikako nije mogao djelovati kao potencijalni neprijatelj. On je inače živio sam, pa su svi susjedi priskočili s hranom da mu pomognu i vide šta mu treba. I ja sam se, kao destogodišnjak, našao s njima i sada svjedočim iz prve ruke. Savo je pričao što se to dešava u Sokolskom domu u Osijeku.

Velika gimnastička dvorana ispunjena je muškarcima Srbima iz Osijeka i okoline. Ljudi jedva imaju mjesta da sjede, o ležanju nema ni govora. Povremeno, u gotovo jednakim vremenskim razmacima, upadaju ustaše držeći puške za cijevi i nemilosrdno kundacima mlate po glavama zatvorenika dok se ne umore. Da bi, žedni, došli do vode, zatvorenici moraju do bunara koji je na suprotnoj strani nogometnog igrališta. Od izlaza do bunara špalir je stražara-ustaša sa isukanim bajonetima. Zatvorenik je dužan proći špalir da bi stigao do vode, a stražari ga bodu bajonetima.

Ja, desetogodišnjak, koji je do tada živio u svijetu dječje literature, stripova i svojih crteža, nikako nije mogao shvatiti da su ljudi u stanju činiti takve stvari u ime nacije, u ime mržnje prema drugoj vjeri. Osim toga, nisam mogao shvatiti da nema pametnih, kulturnih ljudi koji će ustati protiv takvih zlodjela koje vrše njihovi primitivni sunarodnjaci

Mnogi se već na početku vraćaju u dvoranu, jer ne mogu izdržati, a voda je tako daleko. Savo, koji je to doživio, pokazuje nam leđa s brojnim zagnojenim ranama od ubodâ. Žene priskaču da mu pomognu. On jedva ima snage da nešto prezalogaji. Uglavnom pije vodu.

Ja, desetogodišnjak, koji je do tada živio u svijetu dječje literature, stripova i svojih crteža, nikako nije mogao shvatiti da su ljudi u stanju činiti takve stvari u ime nacije, u ime mržnje prema drugoj vjeri.

Osim toga, nisam mogao shvatiti da nema pametnih, kulturnih ljudi koji će ustati protiv takvih zlodjela koje vrše njihovi primitivni sunarodnjaci.

Uglavnom, o stricu Milenku više nikada nismo ništa čuli. Ili su ga dotukli u osječkom Sokolskom domu, ili je prebačen u logor Danicu, ili je završio u Jasenovcu ili Jadovnu, posljednjoj stanici ”remetilačkih elemenata” u NDH (Srba, Jevreja, cigana i nepoćudnih Hrvata). Iako hrom, Savo je kasnije dospio u partizane, u kojima je dočekao oslobođenje!

2011. godine, uoči ustanovljenja Spomen-područja Jadovno, obratio sam se članici Upravnog odbora Zorici Stipetić da pokuša pronaći na popisu žrtava Jadovna mog strica Milenka Dovnikovića. Već nakon nekoliko dana Zorica mi je javila: “Da, na popisu žrtava Jadovna nalazi se ime Milenka Dovnikovića”.

Tako smo poslije sedamdeset godina saznali za njegovu konačnu sudbinu. Javio sam to odmah njegovim sinovima u Novi Sad i Sremsku Kamenicu. I stariji sin, Pero, stigao je na komemoraciju u Jadovno. Moji bratići i njihove porodice sada znadu gdje počiva otac/djed Milenko, ali njegova supruga Sofija, mati Savka i otac Lazo to nikada nisu saznali (niti se, izgleda, nitko od tadašnjih vlasti nije time bavio!).

Hvala dragoj Zorici u ime porodice Dovniković!

(Nastavlja se)

    •  Petero žena na drvećima
    •  Milane, bravo majstore!
    •  Časni sude, kriv sam!
    •  Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
    •  Situacija
    •  Visoki turizam
    •  Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
    •  Khrzhanovski na Luzhnikiju
    •  Štima(c)?
    •  Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora