Umrli su kapucini…

Pišem ovaj tekst iz ćelije… Malena je, svega možda nekih šest kvadratnih metara, zidova od grube cigle i od kamenom popločenog poda, u kojoj je smješten mali ležaj, vješalica, viseća polica, umivaonik s malim ogledalom, mala starinska stolica bez naslonjača koju koristim kao noćni ormarić, s pregrađenim zidom s vratima iza kojih se nalazi toalet u kojemu je wc školjka i nasuprot njoj ubačeni walk-in tuš.

Hladno je, iako je proljeće već odavno stiglo… S prozora drugoga kata gledam na zeleni parkić, a vidim i kravice u susjednom dvorištu. U noći čujem male šapice kako tapkaju negdje po cijevima, a obično s tapkanjem šapica dolazi i grickanje. Budim se, promuklim glasom tjeram nevidljivog cimera. Ništa čudno, za zgradu toliko okruženu prirodom. Čujem kašalj iz susjedne sobe, neumoljivi alarm koji budi sve osim onoga tko ga je nadobudno stavio za buđenje u pet ujutro…

Nalazim se u malenom nizozemskom selu Biezenmortel od svega 1.500 stanovnika, smještenom nekako na pola puta između Hertogenboscha i Tilburga. Čudilo me je kako nitko od mojih nizozemskih prijatelja nije znao gdje se nalazi Biezenmortel kad sam im rekao gdje ću boraviti u Nizozemskoj, sve dok nisam doputovao. Sad mi je puno jasnije…

Pohađam ovdje međunarodnu konferenciju organizacije International Network for Christian Higher Education (INCHE) koja je okupila preko 150 sudionika iz više od 20 zemalja svijeta, mreže koja je aktivna već više od 50 godina, a koje je član i naše Evanđeosko teološko veleučilište iz Osijeka. Prisutni su se okupili na temu ”Finding God’s Light in the Twilight”, a organizatori su odlučili konferenciju smjestiti u bivši kapucinski samostan Beukenhof u već spomenutom Biezenmortelu.

Vjerujem da braća kapucini ne bi imali ništa protiv ugostiti ovakvu konferenciju i ovakve sudionike u svojoj kući u kojoj ima mnogo stanova, ili bolje reći skromnih redovničkih ćelija, koje su vjerojatno bile još i skromnije kad je samostan imao svoju primarnu svrhu.

Ne znam puno o mjestu, pokušavam saznati pretraživanjem Interneta, pitam sudionike konferencije, domaćine Nizozemce, i zapanjujuće je da mi nitko ne može puno reći, osim da je to bivši kapucinski samostan. Zašto je bivši? Od kada je bio, i kada, i zašto je prestao biti? Nitko mi ne zna reći, osim da je doživio sudbinu i nekih drugih samostana i mnogih crkava u Nizozemskoj koje su ostale prazne jer ih više nije imao tko koristiti. Sekularizacija je odradila svoje i nemilosrdno posvjetovila mnoge sakralne objekte u zemlji.

Ne mirim se sa sudbinom samostana, ne želim prihvatiti njegovu novu stvarnost, ne mirim se s time da je nekadašnja kapelica postala konferencijskom dvoranom, a bivša crkva višenamjenskom prostorijom za predavanja, domjenke, pa čak i za proslave i ples.

Jasno su vidljive konture crkve, vitraji, kor s kojeg je sigurno nekada mise animirao zbor, a čak su i orgulje ostale kao dekor. No tu su sada i slike Fride Kahlo, moderne umjetnosti, nečega što podsjeća na Warhola, brutalističkih industrijalnih arhitektonskih dodataka koji bodu u oči čak i nekoga estetski hendikepiranog poput mene.

Novi vlasnici, tko god oni bili, oglašavaju mjesto kao mjesto za poslovne sastanke i događanja, mjesto za vikend odmor za obitelj ili prijatelje, mjesto za partyje i evente, mjesto za glazbena događanja gdje posebno ističu dobru akustiku, pa čak i kao mjesto za ”duhovne grupe” jer ”samostan još uvijek odiše atmosferom promišljanja i molitve”. Hajde, barem je komadić duše samostana preživio.

Svakodnevno hodam ovim labirintskim samostanskim hodnicima i uvijek se čudim sam sebi kako odem na krivu stranu od one na koju trebam ići ili se iznenadim kada pronađem još jedan mogući put do svoje sobe. Nedostaje mi neki stanar kapucin kojemu bih to ispričao i koji bi mi se srdačno smijao zbog toga, koji bi me proveo kroz hodnike, prostorije, možda i neke tajne odaje, vrtove i parkove u okolici samostana. No, jedine kapucine koje pronalazim su oni na jednoj staroj minijaturnoj crnobijeloj fotografiji na zidu jednoga od hodnika.

Na fotografiji je desetak bradatih muškaraca, nasmijani su, zagrljeni, izgledaju sretno. Kao da je fotografirano jučer, a vjerojatno prije više desetljeća. Čini se da je fotografirano negdje vani, u prirodi, možda u samostanskom vrtu koji su taj dan obrađivali, imali nekakvu radnu akciju jednoga ugodnog proljetnog dana, ili možda baš neobično hladnoga kao ovoga danas.

Nema ih više, svi do jednoga napustili su ovaj svijet i pridružili se Gospodinu kojeg su do kraja života služili. No, njihova tijela moraju negdje počivati.

Razmišljam si kako u okolici ovakvoga samostana mora negdje postojati i groblje na kojem su pokapali ove redovnike, hodam okolo po vrtu, parkovima, tražim tragove ove pobožne braće, ali nema im traga. U vrtu nailazim na kip, štoviše nabasao sam na njega, čak se malo i uplašio. Pitam se tko je to, vidim da je neki svetac, rekao bih Franjo Asiški.

Napravljen je od gline, grubih, ali izražajnih detalja, vidim tragove prstiju umjetnika, vjerojatno još jednog od redovnika, prolazim svojim prstima po njima i kao da svojim jagodicama prstiju dodirujem njegove. Pitam se kada i tko ga je napravio, što ga je inspiriralo taj dan, koliko dana ga je izrađivao.

Dolazim do ruba ograđenog imanja, tabla na ogradi me oštro upozorava na nizozemskom uz simbol munje, pa iako ne razumijem nizozemski pretpostavljam da mi nije pametno dodirivati ogradu, i ne pronalazim posljednje počivalište dragih kapucina.

Jednoga dana otišao sam u šetnju selom, da ga malo vidim, upoznam, sprijateljim se s njime. Preko puta samostana dječje je igralište, dječji vrtić rekao bih, djeca veselo kliču na ljuljačkama, u utrkivanju, igranju loptom. Oko mene prolaze iritantno nečujna električna vozila, jure cestom, idu negdje svojim putem i samo vam se nekako odjednom pomalo zlurado došuljaju iza leđa.

Nadam se sresti nekoga mještana dobroćudnog lica i upitati ga o samostanu, o nestalim kapucinima, groblju koje tražim, ali ne nailazim na ikoga, svi su u svojim vozilima, prate svoju putanju prema odredištu, valjda znajući kamo idu. I onda, u povratku iz jedne takve šetnje slučajno pogledam s lijeve strane i ugledam ogradu, koja je mogla biti ograda bilo kojeg dvorišta, ali ovo je bila ograda vječnoga dvorišta, seoskoga groblja. Moram ući, moram vidjeti, jer sva groblja pričaju onoliko priča koliko vječnih počivatelja udomljavaju.

Odmah vidim da je groblje maleno, možda kao 2/3 nogometnog igrališta, uredno, čisto, prilično jednoobraznih grobova i spomenika. Vidim odmah grob dječaka od deset godina, jedan od najmlađih počivatelja, pitam se što li se samo dogodilo, je li možda jednoga dana neoprezno istrčao iz škole na ulicu i nastradao pod kotačima nesretnog bešumnog automobila, ili je možda teška bolest tragično skratila njegov život. Potpuno životno apsurdno, nedaleko od njega s lijeve strane, grob čovjeka od 102 godine, iznenadim se i pomalo nasmijem u sebi i ne razmišljam toliko o njemu koliko o grobu onog dječaka.

Na groblju sam samo ja i još dva moja prijatelja, nema nikoga od domaćih kojemu bih mogao postaviti poneko pitanje. Nailazimo na grobove šest mladića pripadnika Royal Canadian Air Force, jednakih spomenika s obilježjem kanadskih zračnih snaga, koji su izgubili život istoga dana, za njih kobnoga 17. lipnja 1944. Pitamo se što li je samo bilo toga dana u vihoru rata, zašto i kako su ovi hrabri momci koji su iz Kanade došli braniti Europu od različitih ideoloških ”izama” smrti pronašli svoju smrt na kontinentu na kojem vjerojatno nikada do tada nisu niti bili, a pitanje je koliko su uopće proveli vremena na europskom kontinentu do trenutka svoje smrti.

Različite su im avionske funkcije, piše im na bijelim spomenicima, pretpostavljam posada aviona koji je nekako okončao svoj let u Biezenmortelu čije im je tlo postalo mjestom vječnoga počinka.

Odlazim dalje i obzirom da je groblje maleno ugledam jedan od križeva na kojem piše ”KAPUCIN”, pa još jedan pored njega, i još jedan pored njega… Pronašao sam ih, braću kapucine, uistinu nedaleko od samostana, van današnjeg samostanskog perimetra. No, nemoguće je da su tu samo tri groba, zalazim s lijeve strane i pronalazim cijelu jednu obiteljsku grobnicu s velikim križem na kojemu na nizozemskom piše: ”Ovdje počivaju kapucini koji su na ovo mjesto premješteni iz samostanske crkve, svibanj 1994.”

Najstariji grob, vjerojatno na cijelom groblju, posmrtni ostaci nekoga tko se zvao Marcellianus Pardo, rođen oko 1580., a umro 29. 11. 1639., dok je sljedeće ime već gotovo 300 godina kasnije, s godinom smrti 1914. Posljednji navedeni nadgrobni datum je 20. 9. 1975.

Previše novih pitanja se otvara, a na koje nemam odgovore. Tko je bio Marcellianus, i zašto je prošlo toliko godina između njegove smrti i smrti sljedećeg kapucina, i gdje je umro posljednji kapucin te 1975. godine? Je li to ujedno i godina kada je samostan zatvoren? Nekako me smrt i iščeznuće kapucina podsjetilo na pjesmu Đanija Maršana koja kaže: ”Umrli su kapitani, ko će teška jidra dizat; umrli su kapitani, nema više ko navigat…”. Umrli su kapucini, tko će sada nastaviti njihovo djelo…

Vraćam se u samostan, kip Franje Asiškoga na pročelju i dalje je tamo, sada više kao dekor nego kao svetinja. Kroz prozor gledam u malo dvorište gdje je postavljen stol i stolice u krug i ugledam kip Isusa na križu, izgleda mi kao najtužniji Isus kojeg sam ikada vidio, klonuo je pod teretom naših grijeha, nagnuo je glavu u stranu, kao da tuguje za braćom kapucinima kojih već odavna nema ovdje. Svega se od tada nagledao, vjerojatno i onoga što nije primjerno za ove nekada njemu posvećene prostore.

Zamišljam svoju lokalnu evanđeosku pentekostnu crkvu u Našicama, iz koje sam potekao, u kojoj sam doživio svoje obraćenje, u kojoj sam se zaljubio u Gospodina, u kojoj sam godinama duhovno rastao, toliko puno blagoslova primio, i koliko bi me boljelo da za 10 ili 20 ili 30 godina bude pretvorena u nekakvo skladište, restoran, kazalište ili diskoteku.

Upravo to se događa u Nizozemskoj, Belgiji, Njemačkoj, Engleskoj i nekim drugim svjetskim zemljama, pa se nemojmo zavaravati da je kršćanstvo u Hrvatskoj otpornije i čvršće od onoga tamo.

Kad kršćanstvo prestane biti autentično i transformativno, a postane nominalno i kulturološko, bez evangelizacijskog žara, nasmrt otrovano ultra-liberalnom sve-tolerancijom, biva lako zahvaćeno relativizacijom i sekularizacijom koja ga kao takvog vrlo brzo pretvara u nekakav artefakt i smješta u muzej.

Simptom je to i opasnost sadašnjeg vremena, i ozbiljno upozorenje nama kršćanima u Hrvatskoj da razmislimo o tome koliko smo sami autentični u svojem kršćanstvu, i ako nas ne boli sama pomisao na to da nam crkvena zgrada u kojoj smo kršteni, vjenčani ili koju smo pohađali ili pohađamo, sutra postane diskotekom, trebamo se vjerojatno zapitati kakvo je zapravo onda to naše kršćanstvo i nešto poduzeti u vezi toga.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Bog nije digao ruke od Europe
    •  Smije li Amerikanac biti Papa?
    •  Treba li nam (još uvijek) promjena uma?

> Svi tekstovi ovog autora