Umro je Sir Neville Marriner, dirigent zbog kojeg smo bolji ljudi

Čovjek je kao trava, okreneš se, osuši se i već ga nema. Ova jednostavna biblijska i univerzalna žalobna konstatacija o ljudskoj prolaznosti, tako divno uglazbljena u Brahmsovom Njemačkom requiemu, vrijedi za većinu nas smrtnika.

Ali, ima ljudi čiji životi i djela ostaju, stoje, svijetle i ne pretvaraju se tek tako u slamu i prah. Te rijetke ljude upravo zato i zovemo besmrtnicima.

Takav je čovjek bio Neville Marriner za kojim ovih dana žali i tuguje čitav kulturni svijet. Ali, žalovanje je obasjano radošću koju je Sir Neville zračio oko sebe za života i koja će, dokle god ih bude bilo, sjećanja na njega ispunjavati toplinom.

Kako i priliči, svi nekrolozi opširno prepričavaju životopis i nabrajaju postignuća velikog umjetnika, s mnogo hvale, divljenja i poštovanja. Ali, upada u oči nešto što je i u takvim posmrtnim prisjećanjima uistinu rijetko: zahvalnost što je sve nas sretnike širom svijeta, koji smo bili dotaknuti njegovom umjetnošću i osobnošću, maestro Marriner učinio barem malo boljim ljudima.

Veliki umjetnik ne mora nužno biti i velik, a pogotovo ne dobar čovjek. Nađe se među njima mizantropa, moralnih ništarija i pokvarenjaka. Ipak, na temelju vlastitog iskustva, a ono baš i nije malo, usuđujem se reći da su takvi neznatna manjina, statistička pogreška. Kao da se tamo gore, na mjestu gdje se dijele umjetnički talenti ponekad odluče pokazati kako to nema veze s ljudskim zaslugama. Da se nadareni ljudi ne bi uzoholili.

Kako i priliči, svi nekrolozi opširno prepričavaju životopis i nabrajaju postignuća velikog umjetnika, s mnogo hvale, divljenja i poštovanja. Ali, upada u oči nešto što je i u takvim posmrtnim prisjećanjima uistinu rijetko: zahvalnost što je sve nas sretnike širom svijeta, koji smo bili dotaknuti njegovom umjetnošću i osobnošću, maestro Marriner učinio barem malo boljim ljudima

Prisjetite se genijalnog filma “Amadeus”. Tamo je s jedne strane marljiv, pobožan, prema vlasti uslužan, licemjeran i zavidan Salieri, a s druge vječno dijete, neotesan, neuglađen, prkosan i raskalašen Mozart s onim svojim neobuzdanim smijehom.

Smisao za humor i spremnost na zadirkivanje i šalu bile su i Marrinerove osobine, a upravo on je snimio Mozartovu glazbu za poznati film i bio glavni umjetnički savjetnik redatelju Milošu Formanu.

Sada mi se čini da je upravo engleski dirigent, radničko dijete koje je do plemićke titule došlo glazbom, itekako ostavio traga na Formanovom Mozartu i mimo glazbe koju je svirao sa svojim glasovitim ansamblom Academy of St. Martin in the Fields.

No, rad na Amadeusu, bez obzira što mu je donio dodatnu globalnu popularnost, tek je jedan kamenčić u mozaiku velikog života i djela maestra Marrinera.

Lako je tuđom smrću po violini guditi, ali Marrinerov odlazak usuđujem se nazvati sretnom i lijepom smrću na kakvu bi se većina nas, kada bismo mogli, rado pretplatili. U travnju ove godine proslavio je 92. rođendan, a još je putovao svijetom i dirigirao kao da mu je pedeset.

U četvrtak, 29. rujna, nastupio je u Padovi s ansamblom Orchestra di Padova i Veneto. Dirigirao je tri posljednje Mozartove simfonije. Na fotografijama koje je objavio orkestar može ga se vidjeti sretnog i raspoloženog nakon koncerta, u druženju s glazbenicima i publikom, s čašom crnog vina u ruci.

U petak se vratio u svoj engleski dom usred velikog vrta kojem je s radošću posvećivao svoja ljeta. U noći sa subote na nedjelju, 2 listopada 2016., umro je u snu. Orkestar St. Martin in the Fields u Njemačku je ovaj tjedan morao otputovati bez njega.

Nije ga uvijek mazila ruka koja ga je obdarila glazbenim darom i životnim veseljem. Bio je ratni veteran, ranjen na obali Normandije pred koju je, u opasnoj izviđačkoj misiji, bio poslan nekoliko dana prije iskrcavanja saveznika 1944. godine

Nije ga uvijek mazila ruka koja ga je obdarila glazbenim darom i životnim veseljem. Bio je ratni veteran, ranjen na obali Normandije pred koju je, u opasnoj izviđačkoj misiji, bio poslan nekoliko dana prije iskrcavanja saveznika 1944. godine.

Nije se time hvalio. Kako svjedoči njegov prijatelj, engleski glazbeni pisac i novinar Norman Lebrecht, Marriner mu je to jednom ispričao onako usput, uz bocu crnog vina. Važniji dio priče za Marrinera je bio višemjesečni oporavak, krevet do kreveta, uz Thurstona Darta, čembalista i dirigenta koji mu je prenosio svoja glazbenička i muzikološka uvjerenja o tome zašto glazbu starijih epoha treba svirati na onaj način i na onakvim glazbalima kako se to činilo u doba Purcella, Vivaldija, Händela i Bacha.

Statistike kažu da je među dirigentima klasične glazbe samo Karajan prodao više ploča nego Marriner.

Glazbeničku karijeru Marriner je počeo kao violinist. Svirao je svojedobno drugu violinu u Londonskom simfonijskom orkestru. I volio je zbijati šale i priređivati psine dirigentima. “Jadan Georg Solti, jadan Antal Dorati, što smo im radili”, pričao mi je, također uz čašu crnog vina, Marriner u Zagrebu. I dodao: “Jedini koje smo poštedjeli bili su Monteux i Karajan, prvog zato što je već bio jako star, a drugog zato što mu se na licu odmah vidjelo da nema ama baš nimalo smisla za humor”. Toliko o razlici između Karajana i Marrinera.

Sir Neville Marriner gostovao je u novije vrijeme tri puta za dirigentskim pultom Zagrebačke filharmonije. Prvi put, 2009., skupa s orkestrom i publikom, imao je peh. Iz zidova Lisinskog uklanjao se azbest i koncert je bio prebačen u potpuno neadekvatnu dvoranu jednog bankarskog centra.

Nije se žalio. U nemogućim uvjetima izvukao je najbolje što je mogao iz Prve simfonije Gustava Mahlera.

I došao je ponovo. Tadašnji filharmonijski ravnatelj Miljenko Puljić učinio je 2011. lijepu gestu stavivši, u znak isprike, ponovo na program Mahlerovu Prvu. Kako je taj finale veličanstveno zvonio tada u Lisinskom!

Trebalo je vidjeti Marrinera s koliko je žara i bez traga umora nakon jednog pokusa čitav sat i pol uzbuđeno pričao o glazbi zagrebačkim srednjoškolcima, oduševljen njihovom znatiželjom, pažnjom i znanjem engleskog jezika

Treći put, 2013., Marriner nam je donio glazbeni raritet, suitu iz glazbe što ju je William Walton skladao za slavnu ekranizaciju Henrika V, što ju je 1944.  producirao, režirao i u njoj glumio Laurence Olivier. Glazbu su pratili inserti iz fima na velikom platnu Lisinskog, a između stavaka monologe iz Shakespeareove drame govorio je Rade Šerbedžija.

No, trebalo je vidjeti Marrinera s koliko je žara i bez traga umora nakon jednog pokusa čitav sat i pol uzbuđeno pričao o glazbi zagrebačkim srednjoškolcima, oduševljen njihovom znatiželjom, pažnjom i znanjem engleskog jezika.

Sir Neville Marriner nikada se nije uzoholio. Bio je dar s neba zbog kojeg smo i mi, u Hrvatskoj, postali malo bolji ljudi, pa neka i iz Hrvatske na njegov odar bude položeno barem nekoliko slova zahvalnosti.

https://www.youtube.com/watch?v=p6O8ob4YDX0

 

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora