Unatoč fašističkoj sitneži, Zemlja opet postaje okrugla

Podivljala je nacionalistička i fašistička sitnež na moj prošlotjedni tekst o Aleksandri Zec. Ali, uz sve vrlo osobne uvrede na moj račun i najbliže mi familije, uputili su mi i neočekivani kompliment: neka se taj pofuk (koji, kažu, ne zaslužuje veliko slovo) drži muzike koju razumije i o kojoj dobro piše, a ostavi se politike. Pa, pomislih, hajde da jednom i njih usrećim. Ionako mi je baš na pameti Béla Bartók.

Veliki mađarski skladatelj, jedan od najvećih umjetnika 20. stoljeća, radio je 1938. godine na jednom od svojih remek-djela, svom Drugom koncertu za violinu i orkestar.

U to vrijeme, Bartók u pismu prijatelju u Švicarsku piše: “Ono što mi je najgadljivije jest vrlo stvarna opasnost da će se i Mađarska prepustiti tom sistemu razbojnika i ubojica… Mađarska, u kojoj je “obrazovani” kršćanski narod nažalost gotovo isključivo odan idejama nacizma. Uistinu se sramim što dolazim iz te klase”.

Toliko o glazbi bez politike.

U to vrijeme Bartók je već bio prekinuo sve umjetničke veze s Njemačkom, tamošnjim izdavačima i izvođačima, zabranivši da se ijedna njegova nota odsvira u Hitlerovom Reichu. Svoj Violinski koncert završio je 1939., kada ga je, 24. travnja, praizveo njegov sunarodnjak, veliki virtuoz Zoltán Székely, u Amsterdamu, uz tamošnji Orkestar Concertgebouwa.

Godinu kasnije, nakon što je već na Zapad poslao sve svoje spise i note, Bartók će emigrirati u Ameriku, gdje će i umrijeti 1945., od leukemije. Svoju gorčinu i razočaranje svijetom koji napušta stigao je pretočiti u još nekoliko glazbenih remek-djela.

Bartók u pismu prijatelju u Švicarsku piše: “Ono što mi je najgadljivije jest vrlo stvarna opasnost da će se i Mađarska prepustiti tom sistemu razbojnika i ubojica… Mađarska, u kojoj je “obrazovani” kršćanski narod nažalost gotovo isključivo odan idejama nacizma. Uistinu se sramim što dolazim iz te klase”

Upravo taj spomenuti Violinski koncert bio je na programu koncerta koji je prije tjedan dana u Zagrebu održan u ciklusu Lisinski subotom.

Bio je to koncert godine i večer koju ćemo svi mi, koji smo tamo bili, pamtiti dok smo živi. Gostovao je Budimpeštanski festivalski orkestar pod ravnanjem svog utemeljitelja, koji mu je već preko trideset godina na čelu, maestra Ivána Fischera.

S njima je u Zagreb stigao i genijalni grčki violinist Leonidas Kavakos. Svirali su upravo taj mračni i veličanstveni, a violinisti kažu i za sviranje jedan od najtežih ikada napisanih violinskih koncerata.

Bartók je dobar dio svog života posvetio prikupljanju folklornog blaga, ponajprije mađarskog. Ali, propješačio je i proputovao i čitav Balkan, a uz to i Tursku, slušajući i zapisujući narodnu glazbu, na kojoj se temelji najveći dio njegova opusa.

Bio je folklorist, ali ne i glazbeni nacionalist. Majstorski obrađeno, narodno blago postalo je u njegovim skladbama dio univerzalne svjetske kulturne baštine.

Bio je zaljubljen u narodno glazbeno blago, ali nije slijedio zablude i stranputice na koje je taj narod znao biti zaveden i odveden u katastrofu.

Ali, upravo zbog tih prepoznatljivih i specifičnih ritmova i melodija, mađarski glazbenici ovog orkestra, koji spada među deset najboljih na svijetu, tako savršeno sviraju Bartóka, a itekako ga razumije i Grk Kavakos, koji nam je, kao drugi dodatak, podario i jedan nebeski stavak iz pera Johanna Sebastiana Bacha, ukrasivši tu malu slatku Gavottu iz Treće partite za violinu solo ukrasima kojih u notama nema, nižući na žicama svoje violine tonove poput niske bisera.

Na koncertima se, dakako, ne drže govori. Ali tako savršena svirana glazba, i onima koji ništa ne moraju znati o Bartókovoj biografiji i njegovom odnosu prema zlu nacizma, pa čak i onda kada se, kao te večeri, svira i čitavo stoljeće i pol starija glazba Franza Schuberta, govori o ljudskosti, o najljepšim dometima za koje su ljudi sposobni kada svoje znanje i vještinu udruže u tako plemenitom zajedništvu.

Na koncertima se, dakako, ne drže govori. Ali tako savršena svirana glazba, i onima koji ništa ne moraju znati o Bartókovoj biografiji i njegovom odnosu prema zlu nacizma, pa čak i onda kada se, kao te večeri, svira i čitavo stoljeće i pol starija glazba Franza Schuberta, govori o ljudskosti, o najljepšim dometima za koje su ljudi sposobni kada svoje znanje i vještinu udruže u tako plemenitom zajedništvu

Ipak, ne samo sviranjem, maestro Iván Fischer sa svojim orkestrom svjedoči svoj stav o životu i svijetu, predstavlja svoju domovinu Mađarsku u jednom sasvim drugačijem svjetlu od aktualne vladajuće mađarske politike.

Fischerov orkestar tako, osim na najvećim svjetskim pozornicama, svira i po mađarskim romskim naseljima, umirovljeničkim domovima, zatvorima, a poseban projekt je niz koncerata u mađarskim sinagogama, odnosno onom što je od njih ostalo nakon Holokausta.

Uz to, Fischerov orkestar i predivno pjeva. Kada je, nakon predivno odsvirane Schubertove Pete simfonije, skladane u duhu najljepših Mozartovih djela te vrste, došlo vrijeme za orkestralni bis, maestro Fischer je napamet savršeno pažljivo i točno na hrvatskom najavio Schubertov Zbor anđela, zborski motet na tekst iz Goetheova Fausta. Čudo od orkestra, umjetnika i ljudi!

Dok sam slušao taj savršeni koncert, glazba mi se u mislima preplitala s knjigom koju sam upravo čitao, golemim romanom “Ispovijedam” katalonskog pisca Jaumea Cabréa. Jer, i ta je knjiga puna glazbe, a jednu od važnih dionica u majstorskom pripovijednju na 750 stranica, u kojem se ni na jedan trenutak nećete izgubiti, svira i jedna violina.

I ta knjiga, koju nam je podarila izdavačka kuća Fraktura, jedno je čudo, koje ne bismo nikada mogli doživjeti i iskusiti da ga u hrvatskom jeziku, majstorstvom koje jednostavno mora biti na razini autorove genijalnosti, nije riječ po riječ, rečenicu po rečenicu fantastično ponovo izgradio mladi poliglot i diplomat, a tek u slobodno vrijeme prevoditelj Boris Dumančić.

Nisam u životu čitao ljepše napisan i preveden roman. Savršen upravo za ovo naše vrijeme, kada nam se, s obzirom kakve nam se ideje ponovo nameću, čovjeku često učini da Zemlja opet postaje ravna ploča. Ovaj koncert i ova knjiga čuda su od kojih svijet opet postaje jedno, a Zemlja, ipak, okrugla

I Cabréova priča, koja pokriva čitavo dvadeseto, ali i šest prethodećih mu stoljeća, sve tamo do španjolske inkvizicije, tiče se itekako i naše sadašnjosti. Pa i politike.

Glavni lik, koji pripovijeda svoju i sve ostale sa svojim životom isprepletene priče, stanje ljudske svijesti i civilizacije u pojedinim razdobljima mjeri time koliko je ljudima Zemlja okrugla, a koliko ravna ploča maglovitih rubova preko kojih se strovaljuju i nestaju ljudi i brodovi.

Nisam u životu čitao ljepše napisan i preveden roman. Savršen upravo za ovo naše vrijeme, kada nam se, s obzirom kakve nam se ideje ponovo nameću, čovjeku često učini da Zemlja opet postaje ravna ploča. Ovaj koncert i ova knjiga čuda su od kojih svijet opet postaje jedno, a Zemlja, ipak, okrugla.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora