autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Upozoravanje na opasnosti od rata nije huškanje na rat

AUTOR: Anna Maria Grünfelder / 01.08.2025.

Anna Maria Grünfelder

Nakon impozantnoga mimohoda kojim politička Hrvatska podsjeća na uspješnu vojnu akciju povrata područja pod kontrolom srpskih paravojnih snaga pod hrvatsku suverenost, osjećam se ”razapetom” između kontroverznih stavova.

S jedne strane: Hrvatska se skoro samo vlastitim snagama razvijala u respektabilnu silu koja zna čuvati svoju teritorijalnu cjelovitost i nezavisnost, a spremna je pomagati napadnutoj Ukrajini svojim iskustvima u vojnim akcijama za uspostavu pune suverenosti na svome teritoriju.

S druge strane: javljaju se glasovi koji prosvjeduju protiv manifestacije taštine u zemlji, u kojoj umirovljenici kopaju po kontejnerima i beskućnici nemaju mnogo za očekivati od socijalnih službi. Kritičare socijalne situacije u zemlji nemoguće je demantirati – predobro je svima poznat problem malih mirovina, nedostupno skupog stambenog kvadrata, zdravstva u sijaset problema itd.

Nipošto ne bih željela zanemariti i potisnuti ove kritike socijalno osviještenih sugrađana, no meni se čini da oni stvaraju dilemu, gdje dileme ne bi smjelo biti. Lažna, pogrešna alternativa: vojna spremnost i opremljenost na leđima civilnih građanki i građana u nevoljama. Mislim da je to toliko demagoška koliko i pogrešna, lažna dilema.

Sigurnost zemlje tiče se nas sviju, i ljudi u financijskim brigama, i ulaganje u sigurnost moralo bi prethoditi svakoj drugoj politici. Obrana i socijalna politika nisu jedina dva zadatka vlade, koja bi morala birati između te Scile i Haribde.

Resursi za socijalu i za obranu moraju se odvajati u svim resorima. Brinuti o sigurnosti zemlje, iz iskustva s nepredvidivim tijekovima suvremene politike, osvijestiti potencijalne izvore i neprijateljske opasnosti, nije ratno huškanje niti državna taština i imperijalističko šepurenje.

”Za život je potreban mir, a ne oružje”, čuje se na prosvjednim skupovima u europskim gradovima, otkad se Europska unija teškom mukom odlučila reagirati na ”prekooceanske” prijetnje poslijeratnom svjetskom poretku vladavine prava i međudržavne solidarnosti.

Naoružavanje diljem Europske unije nije panična reakcija na američke prijetnje, nego zrcalo trenutačne stvarnost diljem Europe. Svaka zemlja članica EU-a razvija svoj program obrane od sada vrlo realno mogućeg ratnog scenarija.

U srednjoj i zapadnoj Europi jača svijest da se Europa mora vojno aktivno braniti; u istočnoj i sjevernoj Europi ne demonstrira se nego se djeluje. Ondje se ne dvoji da se Europa brani u Ukrajini i na granicama s Rusijom. Toliko jasno i izravno se o oružju u Europi nije govorilo svih ovih 35 godina od pada željezne zavjese, kao sada.

Iako tko malo bolje proučava povijest nakon (prividnog) prestanka Hladnoga rata, vidjet će da ratovi 1989. godine nisu prestali; jedino je zapadna Europa doživjela utopijsko razdoblje (zbog kojeg je Francis Fukuyama proglasio ”kraj povijesti”).

Sve u svemu – svijet nije postao miroljubivijim, a čovjek nije postao pametnijim, pa nije usvojio spoznaju da je dijalog bolji od rata. Mirovni pokreti pak nisu naučili lekciju da je dijalog učinkovit, ako je zemlja koja ga vodi, dobro opremljena i za slučaj neuspjeha.

Dvojica političara svijet su prisilili da se vrati politici odabira između velesila iz 19. stoljeća, među kojima vlada zakon jačega. Europu nisu pitali, Europa se mora tek prilagoditi novoj situaciji i uskladiti svoju politiku s tim novim uvjetima i to Europa u cijelosti i svaka europska zemlja ponaosob.

”Za život je potreban mir (a ne oružje)”, poručili su Ljubljančani krajem ožujka ove godine svojem državnom vrhu. I u Hrvatskoj se čuju glasovi neslaganja s naoružavanjem. Kao da ne slušaju, ne gledaju vijesti ili kao da te vijesti ne prodiru do njihove svijesti.

I u mojoj domovini, u Austriji, moji se zemljaci drže ”vječne neutralnosti”, kao da je ona cjepivo koje će štititi zemlje i ljude od ratne opasnosti. Političari, kukavice i zabrinuti samo za ishod narednih izbora i vlastitog rejtinga, zaziru od svakog pokušaja da osvijeste ljude. Dokle će se držati politike nojevog guranja glave u pijesak, pitaju se drugi, mi zabrinuti, ”zečevi” i oni koji vole oslikati đavola na zidu.

Ali, ”dijalog” ima svoje granice, nenasilje u doba realne opasnosti pokazuje se kontraproduktivnim. U aktualnoj situaciji ignorirati te granice, ne samo što je neučinkovito, čak je i neodgovorno – pomaže nasilniku, a izdaje žrtvu.

Ponovno se obistinila mudrost starih Rimljana: Si vis pacem, para bellum. Naoružavanje! Onda pričaj o miru!

Ili upozoriti na mogućnost rata je predostrožnost, a ne huškanje na rat. Diskurs o ljudima koji kopaju po kontejnerima jest demagogija.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: