Ustašizacija – dosljedno ili sa zadrškom?

Pomoćni biskup Mijo Gorski ne slaže se s promjenom naziva zagrebačke Ulice Ivana Ev. Šarića (nadbiskupa sarajevskog 1922.-1945./1960.). Naime, pomoćni biskup Gorski smatra da je nadbiskup Šarić dovoljno zaslužan zbog njegovih prijevoda dijelova Staroga i Novog zavjeta iz hebrejskih i grčkih predložaka na hrvatski jezik te da bi mu se s obzirom na to (ovo biskup nije rekao, ali ja zaključejm) moglo oprostiti njegovo očijukanje s ustaškim režimom i njegovo kontroverzno ponašanje od 1941. do 1945. godine.

Prijevod je bio hvaljen u prevoditeljskim krugovima, i zbog jezičnog izraza kao i zbog egzegetske kvalitete. Vijest da se ovom crkvenom dostojanstveniku oduzme počasno mjesto u zagrebačkoj topografiji, odjeknula je i u medijima u BiH, poglavito kad su neki biskupi i crkveni mediji digli glas protiv te odluke. Je li osuda opravdana, je li ocjena nad pokojnim nadbiskupom pravedna?

Godine 1941. kada je Bosna i Hercegovina postala dio Nezavisne Države Hrvatske (NDH), Šarić je otvoreno iskazivao oduševljenje ustaškim vodstvom. To je učinio i prije tog događaja, kad je posjećivao ustaški ustrojene Hrvate u inozemstvu. Mjesec dana nakon uspostave NDH – kad su se dogodila već prva ubojstva, obezvlašćivanja, pljačkanje srpske i židovske imovine te hapšenja i zatvaranja (Kerestinec!), nadbiskup Šarić objavio je tekst u kojem je hvalio ustaše kao ”dobre, požrtvovne vjernike, bogoljubne i rodoljubne ljude” te opisivao kako se molio da Svemogući ”vodi i štiti Antu Pavelića za oslobođenje Hrvatske”.

Pregršt suludih iskaza mogu se pročitati na Wikipediji  (pristupljeno 26. listopada 2025.).

Da je nadbiskup Šarić spadao u niz imena istaknutih članova ustaškog pokreta, prešutjeli su svi dosadašnji dokumentarni tekstovi objavljeni u crkveno-povijesnim zbornicima, dok je nadbiskupovo crkveno djelovanje razrađeno sve u tančine, potvrđuje crkveni povjesničar, o. Petar Jeleč OFM iz Sarajeva.

Nije mi bila dostupna nadbiskupova biografija koju je 2007. godine objavio, kao dio zbornika, profesor na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji dr. Pavo Jurišić (”Ivan Šarić, vrhbosanski nadbiskup”). Zato sam se pozabavila disertacijom Petra Jeleča ”Katolička Crkva u BiH i Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945)” (Rim, 2006.) i tekstom ”Odnos nadbiskupa Ivana Šarića prema ustaškoj vlasti” na https://prilozi.iis.unsa.ba/wp-content/uploads/2023/05/41-prilozi_-ClanciiRasprave-PetarJelez.pdf (pristupljeno 26. listopada 2025.)

Petar Jeleč ističe u citiranom članku, za razliku od drugih hrvatskih biskupa, da Šarić nije nikada kritizirao tadašnju vlast. Bilo je glasova protiv nadbiskupova prebliskog odnosa prema ustaškim vlastima u tadašnjoj Bosni, i poziva iz inozemstva kleru, da se ogradi od nadbiskupova držanja, u ime čovječnosti i pravednosti, a ne da se samo diskretno distanciraju, nego da glasno prosvjeduju.

Ni nadbiskupovi biografi ni povjesničari crkvene povijesti iz BiH nisu nikada kritički proučavali ovo razdoblje nadbiskupova djelovanja[i]. Dovoljno je Šarićevim apologetima, ”što se nadbiskupu nikada nije dokazalo neko zlodjelo… krimen mu je očito što je hrvatski mislio, svoj narod i Crkvu volio”, branio ga je njegov nasljednik na biskupskom prijestolju u Sarajevu, kardinal Vinko Puljić.

Jedini do sada glas iz klera koji potvrđuje da nadbiskup Šarić nikad nije digao glas u zaštitu progonjenih, imao je ”obrazloženje” za nadbiskupovu šutnju. ”Ne zna se je li on bio informiran, jer je živio dosta izolirano, samo predan prevođenju Biblije” (smatrao je bivši generalni vikar Mato Zovkić, prema zapisu Petra Jeleča). ”Nadbiskup nije bio dorastao izazovima toga vremena, nije se nikad zalagao za ljude u nevolji”, zaključio je Petar Jeleč na kraju objavljenog eseja.

Wikipedia u referentnom članku citira niz povijesnih svjedočanstava o tome da se nadbiskup ni u drugim kritičnim okolnostima nije znao nositi sa svojim duhovnim poslanjem i dužnošću. Poticao je protusrpske ispade poslije atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda, a podržavao je protusrpske nerede u Sarajevu nakon atentata 28. lipnja 1914. godine, kad je u svojim stihovima Srbe opisivao kao ”guje” i ”vukove grabljivce”.

S druge strane, on je napisao i odu kralju Aleksandru Karađorđeviću, kao što je odama hvalio i hrvatske političare – Stjepana Radića, žrtvu srpske politike. Kako ocijeniti takvo proturječno ponašanje, nego kao dokaz političke nepismenosti, naivnosti ili pak oportunizmom ”onih koji urlaju s vukovima”.

Međutim, izgleda da se iz današnje crkvene perspektive ovo ponašanje treba tretirati kao lako oprostive pogreške jednog nacionalno previše osviještenog pastira (nobody is perfect).

Koautor ”Bibliografije Ivana Šarića” (izdanje Vrhbosanske nadbiskupije, 2010.) Franjo Marić ocjenjuje da ”se nadbiskup Šarić nije najbolje snalazio u vrtlogu Drugog svjetskog rata”, što međutim ”ne umanjuje njegov dotadašnji uspjeh, rad i zauzetost” te dodaje ”…iako je bilo propusta i zalijetanja, zločinac jamačno nije bio – što su mu neki zlonamjernici, huškači i režimski ljudi kasnije htjeli pripisati”.

U travnju 1945. godine nadbiskup Šarić napušta Sarajevo i odlazi u Zagreb, zatim u egzil u Klagenfurt (Celovec). Nije se suočio s optužbama za ratne zločine, nego je, s ljubljanskim biskupom Gregorijem Rožmanom, pobjegao. Iz Celovca u Salzburg, zatim u Švicarsku u cistercitsku opatiju Haute Rive kod Fribourga.

U usporedbi s njim nadbiskup Alojzije Stepinac, koji je stao pred sud, makar pred nepravedni sud, i snosio gorku posljedicu osude, zatvorske kazne i kućni pritvor, pravi je junak odgovornosti za svoje problematično ponašanje.

Nadbiskup Šarić 1948. godine stiže u Madrid, gdje je uz pomoć Katoličke Crkve dovršio prijevod Novoga zavjeta na hrvatski jezik. Ondje u samostanu sestara Božjega milosrđa živio je do smrti, 16. srpnja 1960. godine.

Australski povjesničari Marc Aarons i John Lutfus otkrili su da su u Švicarskoj ortaci brinuli o financiranju boravka dvojice biskupa i drugih pribjeglica, pokrivajući njihove troškove iz bankovnih uloga u koje su ustaše položili opljačkanu državnu blagajnu NDH i imovinu ukradenu od židovskih i srpskih žrtava. Ukupna vrijednost hrvatskih novaca iznosila je 1945. godine, prema navodu dvojice Australaca, oko 150 milijuna švicarskih franaka. Spomenuta dvojica povjesničara pozivaju se na vlastito istraživanje švicarskih banaka, zahvaljujući kojem su ušli u trag načinu i izvorima financiranja ustaških ”velikana” u Švicarskoj[ii].

Nadbiskup Šarić pokopan je u Madridu. Njegovi zemni ostaci preneseni su 26. travnja 1997. godine te položeni u grobnicu u kripti crkve sv. Josipa na Marindvoru.

Izuzev značajnog dijela prevođenja Biblije na hrvatski jezik, Ivan Evanđelista Šarić je i inače bio plodan pisac. Između ostalog pisao je pjesme i posvećivao ih raznim političkim osobama toga vremena, primjerice, Anti Paveliću i kralju Aleksandru Karađorđeviću.

Dovoljno je, dakle, ne učiniti zlodjelo, pa si već rehabilitiran. Pogotovo za takvo zaslužno djelo poput prijevoda biblijskih tekstova. To je bila strategija pranja i obrane od sumnje u krivicu. Ljudima je bilo dosta da se sami nisu ogriješili, tada bi se ogradili ”nismo bili za njih”. Osim toga vrijedilo je i vrijedi geslo ”o mrtvima samo dobro” (De defunctis nil nisi bene).

Historijska znanost ne može se držati takvih životnih mudrosti, jer bi to bio kraj svake historiografije, svakog poznavanja vlastitih korijena i nasljeđa, svakog poznavanja samoga sebe.

Trebalo je proći tridesetak godina i dočekati nove generacije. Mladi krajem šezdesetih godina krenuli su sa spoznajom da je 80 posto njihovih predaka bilo ”za” nacistički režim, makar ”samo” kao glasači, apolitički građani, takozvani by-standersi… Teško je znati što crkvenog dostojanstvenika motivira za to da piše ode političaru koji je dospio na položaj zahvaljujući nacističkom okupatoru? Strah ne može biti posrijedi, a ni položaj. Ni ovdje kao ni u drugim zemljama mladima se nije tumačilo kako se i zašto tko opredijelio, što su ljudi znali i zašto su ostali privrženi režimu, kad su već znali za zločinački karakter. Danas jedan biskup benevolentno gleda na takvu zaslijepljenost svoga pokojnog subrata, iako biskup Gorski jamačno ne poznaje ili ignorira i druge moralno i politički upitne poteze.

Možemo zaključiti da otkrivati grijehe svojih predaka, raskrinkati zlodjela odgovornih – nezaobilazan je dug prema nama samima i našem poznavanju samoga sebe. Premda ne snosimo krivicu za grijehe naših predaka, obavezuje nas odgovornost za sadašnjost i budućnost.

Uz svu kršćansku obavezu praštanja, treba raščistiti s krivicom i ukazati na nju, kad to već sam počinitelj više ne može. Svijet ima pravo na to da se zločinačko ponašanje naziva ”zločinačkim ponašanjem”. To je dug prema povijesnoj istini. Krivicu ne umanjuju zasluge, zasluge ne poništavaju nedostojanstveno ponašanje i izbjegavanje odgovornosti.

_________________________________

[i]Petar Jeleč, Odnos nadbiskupa Ivana Šarića prema ustaškoj vlasti. https://prilozi.iis.unsa.ba/wp-content/uploads/2023/05/41-prilozi_-ClanciiRasprave-PetarJelez.pdf

[ii] Marc Aarons, John Lutfus, ”Unholy Trinity. The Vatican, the Nazis, and the Swisse Banks”. Rew and revised Edition. St. Martin’s Griffin, New York, 1. ed. 1993., str. 298.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mnoštvo teologa u društvu ipak nisu ''inflacija''
    •  Dag Hammarskjöld nas uči kako živjeti vrijedan život
    •  Potpomognuto samoubojstvo - Nema utješnih rješenja
    •  Novi sveci – zaštitnici mladeži, no ne bez ozbiljne mane
    •  Kako govoriti o mirovnoj etici u prijelomnim vremenima? 
    •  Usamljenost – sve veći problem osoba starije životne dobi
    •  Upozoravanje na opasnosti od rata nije huškanje na rat
    •  Slažem se s pobornicima služenja obveznog vojnog roka
    •  Prozor života spasonosno je rješenje za neželjene bebe 
    •  Antunovski hod: podilaženje ukusu masa nije franjevaštvo

> Svi tekstovi ovog autora