Uz ovakvu politiku ja bih glasao za Andriju iz reklame

Htjeli – ne htjeli, morali ste početkom ove jeseni zapaziti jumbo-plakate sa sljedećom porukom: “Naša zemlja treba ljude koji vjeruju u sebe”. Možda je doista bilo ljudi koji su se pitali tko nam upućuje tu poruku. Ali, većina nas toliko je svakodnevno izložena oglasima da smo već u boji plakata i obliku slova prepoznali vizualni potpis oglašivača, jedne velike banke. Naravno, strane.

Ja sam se zato pitao koja je to “naša zemlja” koja treba ljude koji vjeruju u sebe? Hrvatska? Ili možda Austrija?

Austrijanci po svoj prilici ipak nemaju tolikih problema sa samopouzdanjem da bi k sebi na taj način pozivali Hrvate koji vjeruju u sebe. Poruka je, naravno, bila upućena građanima Hrvatske.

Ne potencijalnim biračima, nego potencijalnim klijentima banke koja je odlučila nešto svog novca upumpati u samopouzdanje građana Hrvatske.

Vrhunac kampanje bilo je objavljivanje spota u kojem se Andrija – luckasti, veseli, razbarušeni, simpatično feminizirani i prilično karikirani glavni lik njihovih prethodnih kampanja – odjednom uozbiljio i poveo silnu masu građana odlučnog koraka prema zagrebačkom Trgu bana Jelačića

Nije ništa novo, niti je prvi put da se neka velika međunarodna korporacija nastoji poistovjetiti sa zemljom u kojoj djeluje.

Vidjeli smo već kako se proizvodi i reklame multinacionalnih, odnosno, nadnacionalnih kompanija s lakoćom ukrašavaju nacionalnim bojama državnih zastava pojedinih tržišta, ili kako uskaču u nacionalne dresove kada je oglašavanje vezano uz velika sportska natjecanja. Svi oni tada navijaju upravo za “našu” reprezentaciju.

Nema veze što, čim pređete granicu, vidite da ista kompanija, kao za “svoju”, odnosno “našu”, tamo navija za “njihovu” reprezentaciju.

Međutim, Erste banka, o kojoj je ovdje riječ, svoju je posljednju oglašivačku kampanju uzdigla na višu i suptilniju razinu.

Vrhunac kampanje bilo je objavljivanje spota u kojem se Andrija – luckasti, veseli, razbarušeni, simpatično feminizirani i prilično karikirani glavni lik njihovih prethodnih kampanja – odjednom uozbiljio i poveo silnu masu građana odlučnog koraka prema zagrebačkom Trgu bana Jelačića.

Hodajući tako zagrebačkim ulicama, Andrija vrlo ozbiljno promišlja i glasno razmišlja o sadašnjosti i budućnosti “naše zemlje”, dakle Hrvatske:

“Svatko misli da zna što naša zemlja treba. A evo što ja mislim. Naša zemlja treba ljude koji vjeruju u sebe. Ali i u druge i drugačije ljude. Treba ljude koji vjeruju u znanost. Ravnopravnost. Umjetnost bez cenzure. Slobodu govora, bez govora mržnje. U odgovorno poduzetništvo. Koji vjeruju u ljubav. Treba ljude koji pokreću i stvaraju, koji se usude. Naša zemlja treba ljude koji vjeruju u sebe. I banku koja vjeruje u njih.”

To su riječi.

Slike su još snažnije.

To da banke, osim možda pokoje iznimke, već odavno nisu “naše”, jedna je od temeljnih činjenica o Hrvatskoj, kao i svim ostalim zemljama u toj famoznoj tranziciji, koja, pogotovo kod nas, nikako da završi. Ali, kada jedna takva banka o Hrvatskoj govori kao “našoj zemlji”, onda ja u tome vidim potpis stvarnih vlasnika Hrvatske koji su na ovaj način odlučili promovirati i određene društvene vrijednosti, podsjećajući nas da su one doista i naše, izvorne

Nakon nekoliko kadrova Zagreba iz zraka, kamera se spušta na ulicu, baš pokraj Meštrovićevog spomenika Nikoli Tesli. Izgovarajući svoj tekst Andrija prolazi pokraj odgovarajućih živih slika: tinejdžera na biciklima, studenata na hodniku nekog fakulteta, znanstvenika u laboratorijima, mlade urbane umjetničke gerile koja grafitima oslikava zidove neke zapuštene industrijske zgrade, povorke koja šarenim balonima podsjeća na Pride, umirovljenika koji u parku igraju šah. A prije nego se svi skupa pretvore u mnoštvo, tamo negdje uz spominjanje ljudi koji vjeruju u ljubav, u nizu kadrova vidimo mladu obitelj, ženu uz muškarca s djetetom na ramenima, potom dvojicu mladića koji hodaju držeći se za ruke, a malo kasnije, u jednoj sekundi, pojave se i vrlo izražajna lica dviju transrodnih osoba koje vas u prolazu odvažno i puni samopouzdanja pogledaju u oči.

U verbalnom sažetku ove kampanje koja ima naziv “Vjeruj u sebe”, banka na svojim internetskim stranicama ovako dodatno objašnjava svoju poruku: “…ističemo vrijednosti koje zagovaramo i koje živimo kao poduzeće – već gotovo 200 godina unutar grupacije, a i gotovo 20 godina u našoj zemlji – a temelje se na važnosti toga da svatko ima priliku ostvariti se kao pojedinac. Bez obzira na dob, spol ili etničku pripadnost. Bez obzira na vjeru, političku opredijeljenost i bračni status.”

U tom tekstu meni ponovo, baš kao i u onoj poruci kojom je počela kampanja, pažnju osobito privlače riječi “u našoj zemlji”. Hoće li itko nakon tih reklama početi o ovoj banci razmišljati kao o “našoj”, dakle hrvatskoj?

Ne vjerujem. Uostalom, kampanja i nema takav nemoguć i neostvariv cilj.

To da banke, osim možda pokoje iznimke, već odavno nisu “naše”, jedna je od temeljnih činjenica o Hrvatskoj, kao i svim ostalim zemljama u toj famoznoj tranziciji, koja, pogotovo kod nas, nikako da završi.

Ali, kada jedna takva banka o Hrvatskoj govori kao “našoj zemlji”, onda ja u tome vidim potpis stvarnih vlasnika Hrvatske koji su na ovaj način odlučili promovirati i određene društvene vrijednosti, podsjećajući nas da su one doista i naše, izvorne.

Poput pjesme koja čini onu treću, možda i najvažniju, glazbenu razinu ovog spota.

Kad već ne znamo sami, red je da nam zemlju uređuju njeni pravi vlasnici – banke (…) Nije ništa novo, niti je prvi put da se neka velika međunarodna korporacija nastoji poistovjetiti sa zemljom u kojoj djeluje

Već u prvom kadru svi ćemo, već u prvom taktu, i prije nego začujemo nezaboravni glas Vice Vukova, prepoznati predivnu pjesmu Drage Britvića i melodiju Alfija Kabilja “To je tvoja zemlja”.

Pričao mi je ovih dana maestro Kabiljo kako je te davne 1970. godine nastajala ta pjesma. Preko telefona. On bi Britviću preko telefona pjevušio melodiju, a ovaj bi mu uzvraćao stihovima. Nastala je predivna domoljubna i sanjarska pjesma, na čije nas ideale danas podsjeća jedna banka.

Kad već ne znamo sami, kada to već ne čine političke elite koje nas drže u glibu strančarenja, onda je lijepo da jedan od pravih vlasnika Hrvatske pokaže tu vrstu odgovornosti i brige i podsjeti nas, pjesmom i glasom Vice Vukova, “to je tvoja zemlja” i kakva bi ona mogla i trebala biti. Usput, pokazali su odličan glazbeni ukus.

Međutim, kada se u jednoj od prethodnih oglašivačkih kampanja iste banke prvi put pojavio simpatični Andrija, predstavljen je kao lik koji postoji samo u reklamama. Sada se naglo uozbiljio, kao da namjerava osnovati političku stranku.

S porukama koje izgovara, a uz današnju beznadnost i bezidejnost hrvatske političke scene, na sljedećim bi izborima sigurno postigao odličan rezultat.

Jedino se bojim da u Hrvatskoj ljudi koji vjeruju u sebe, a pogotovo oni koji još uvijek vjeruju u Andrijinu Hrvatsku, postoje još samo u reklamama i ponekoj lijepoj staroj pjesmi.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

 

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora