novinarstvo s potpisom
Vrag će ga znati je li tog ”olujnog“ jutra prije negoli je doletjela u Knin, uz jutarnju kavu, croissant s marelicom i sok svježe iscijeđene naranče, predsjednica jedine nam Hrvatske na ”Otvorenom“, ”Anteni“ ili nekom drugom od formatiranih radija slušala Gibonnija i njegovu ”Oprosti“, no koji sat kasnije u Kninu se dogodilo čudo zvano ”I’m sorry“.
Jer Kolinda Grabar-Kitarović je usred Knina kazala i sljedeće: ”Slaveći danas ovu veliku povijesnu pobjedu, svjesni smo da nas ona i moralno i politički obvezuje na oprost i pomirenje.
Dijeleći s vama ove trenutke radosti i ponosa, kada s najvećim poštovanjem obnavljamo sjećanje na sve koji su u godinama Domovinskoga rata i tijekom ‘Oluje’ pali za slobodu i neovisnost Hrvatske, želim kao predsjednica Republike, ali i kao Hrvatica, građanka i majka izraziti žaljenje i zbog svih stradalih Srba“.
Lijepa, pametna i pristojna gesta koja bi – baš kao i ona svojedobna Sanaderova ”Hristos se rodi“ – za hrvatsku politiku mogla imati jako simbolično značenje, ali i možda i dalekosežan pozitivan politički učinak, više je no dobrodošla u vrijeme kad se – ne samo zbog obilježavanja obljetnice ”Oluje“ – iznova zakuhavaju uvijek turbulentni odnosi između Srbije i Hrvatske.
Doduše, žaljenje zbog stradanja Srba ”light“ je varijanta isprike zbog ratnog zločina nad civilnim srpskim žrtvama počinjenih tokom i poslije ”Oluje“.
No, s druge strane, njezina je specifična težina poprilična.
Baš kao i rizik da se ”žaljenje“ ne shvati kao izravna potpora Inicijativi mladih za ljudska prava i kampanji ”Isprika“ kojom se, podsjetimo, traži od Vlade Republike Hrvatske da uputi službenu ispriku svim žrtvama i obiteljima žrtava ratnih zločina i kršenja ljudskih prava koji su počinjeni za vrijeme i neposredno nakon vojno-redarstvene operacije ”Oluja“.
A javna podrška Inicijativi ili iskazano suosjećanje sa ”stradanjima Srba“ – pa čak i kad je zapakirana u deset slojeva debelog celofana – jebeno je opasna stvar.
Zapravo, rabota koja vas u hipu pretvara u jugokomunističkog zaplotnjaka, velikosrpskog jataka, veleizdajnika ili, najkraće rečeno, u smeće koje ne zaslužuje živjeti u Hrvatskoj.
Ili preciznije, u đubre izdajničko kojeg se valja riješiti – kad se već ne smiju rabiti metode ”Maksovih mesara“ usavršene u Jasenovcu i Gradiški Staroj – paljbom streljačkog stroja.
Budući da je predsjednica Republike Hrvatske štićena osoba, baš me zanima hoće li tokom vrućih kolovoških dana nadležne službe posjetiti njezinog stranačkog kolegu koji je, jedva koji dan prije kninske ”sympathy for the devils“, u domoljubnoj ognjici, svim zagovarateljima isprike Srbima ili srbo-sućutnicima, jasno poručio: ”Stoko yugokomunistička (…) da smo demokratska država sudili bi vam za veleizdaju i streljali bi vas. A vjerojatno i hoće uskoro!“.
Ako ovo veleizdaja i strijeljati te zaključno ”i hoće uskoro“ nije izravna prijetnja upućena i samoj predsjednici Republike Hrvatske, jebiga, nema nam druge nego rasformirati i tajne službe i sve zadužene za brigu o visokim državnim dužnosnicima.
Kvragu, ako je i benigna zajebancija sitneži s dna kace objavljena na Facebooku na račun nižerangiranih političara znala biti poziv na uzbunu, privođenja i sankcioniranja, nije li smještanje predsjednice u krug veleizdajnika kojima valja pred streljačkim strojem doći glave, pravi pravcati ”crveni alarm“?
Nakon kojeg se pale rotirke, privodi na obavijesne razgovore i poduzimaju sve propisane mjere protiv potencijalnog atentatora.
Ili, prevratnika koji bi metodom pistoljeros-pučista ili prijekih sudova, kuglama iz automatskog oružja presudio ”verbalnim delinkventima“.
Možda i samoj predsjednici.
Stoga će baš biti zanimljivo gledati rasplet novonastale situacije. Pa vidjeti hoće li bistrookog splitskog HDZ-ovca stranka samo očinski ukoriti jer, kako je to lijepo pojasnio Dragan Markovina, on ”predstavlja tek jedan od vidljivih simptoma dominantnog stanja svijesti, kako vladajuće stranke, tako i nacionalističkog doživljavanja društva“.
Ili će ga možda označiti crvenom zastavicom pa svaki put kad u Split dođe predsjednica preventivno – kao nekad kad je dolazio Tito – smjestiti u bajbok. Možda baš u za te prigode reaktivirane ćelije Katalinića briga. Čime bi se, naravno, lijepo zatvorio jedan povijesni ciklus.
Jer, u službenoj biografiji – odnosno hagiografiji tako tipičnoj za skorojevićke selebove ili egocentrike – splitskog HDZ-ovca piše: ”Nakon deset godina borbe s raznim neokomunističkim strukturama vlasti u Splitu, 30. ožujka 2016. god. na uporno inzistiranje i pregovaranje H.M. kao gradskog vijećnika grada Splita, gradsko vijeće donosi odluku o imenovanju ulice Prilaz Žrtava Komunizma (kao memento žrtvama i uznicima u ‘komunističkom kazamatu’ na Katalinića brigu – op. Z.G.)“.
A možda je baš došlo vrijeme i za novo preimenovanje. Recimo, u Prilaz žrtava verbalnog delikta Hrvoja Marušića.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).