Verbalno državno nasilje perfidno se distribuira među narod

Bilo je to sedamdesetih godina, kad je u Rusiji borba revolucionara protiv vlade dostigla vrhunac. Tom rečenicom počinje pripovijetka “Božansko i ljudsko” Lava Tolstoja. Pronašao sam je u depou zagrebačke Knjižnice Božidara Adžije.

Stara je to knjiga, peta iz ciklusa “Lav Tolstoj: Pripovedačka dela u osam knjiga”, izdana u Beogradu, a tiskana u Zagrebu, na ćirilici, 1934. godine, u prijevodu Milete Jakšića i Nikole Nikolajevića. (Bilježim za sebe podsjetnik da nabavim knjigu “Sudari Milete Jakšića” objavljenu 2005. u Novom Sadu koja donosi korespondenciju ovog srpskog pjesnika i prevoditelja, među ostalima i s njegovim kolegom prevoditeljem Nikolajevićem, ali i čitavom plejadom velikih suvremenika, od Laze Kostića i Alekse Šantića, do Julija Benešića, Ive Andrića i Matoša.)

Stare knjige nude razne zanimljivosti i uzbuđenja, među kojima znaju biti i tragovi prethodnih čitatelja, poput tiskane “Opomene pred tužbu” poslane poštom “drugu G. I.” na adresu Studentskog doma Nina Maraković, koju je on vratio u knjižnicu skupa s knjigom. Tajim mu identitet samo zbog onih budala kojima je danas sumnjiv svatko tko je ikada išta čitao, a kamoli usred Zagreba Tolstoja na ćirilici.

Davanje ostavke u nas je postalo plemenit čin najveće žrtve, još samo nedostaju odlikovanja (…) Stradaju djeca, stradaju žene, ubija se socijalne radnike, koljemo se međusobno, a vlasti ne pada ni vlas s glave. Državno nasilje je verbalno i perfidno se distribuira odozgo među narod, s krajnjim prezirom i omalovažavanjem

Zbog ovakvih knjiga ponekad knjižnicama ponudim nagodbu: ja njima nekoliko novih, a oni meni u trajno vlasništvo ovu staru koju inače nitko više ne posuđuje.

U ovom slučaju to neću učiniti zbog prethodnog čitatelja koji je knjigu, prema listiću s datumima posudbi, lani posudio nakon što je trideset godina mirovala na polici. Možda za koje desetljeće Hrvatska televizija opet prikaže genijalni film braće Taviani “Sveti Mihovil je imao pijetla”, pa netko opet poželi pročitati Tolstojevu pripovjetku prema kojoj je napisan scenarij. Neka mu se nađe.

Dakle, idite u knjižnice gdje ćete sresti likove poput Anatolija Svetloguba, mladog vlastelina iz Tolstojeve priče kojem je tih revolucionarnih sedamdesetih godina 19. stoljeća proradila savjest pa je najprije osuđen na smrt vješanjem, a onda ipak pomilovan i bačen na dugogodišnju robiju.

Naime, kako piše Tolstoj u prijevodu Jakšića ili Nikolajevića, “još od svoga detinjstva on je, kao bogat čovek, nesvesno osećao neistinitost svoga isključivog položaja, mada se trudio da uguši u sebi tu svest. Kad bi došao u dodir sa bedom prostoga naroda, pa čak i kad je bio veoma veseo i raspoložen, njega bi često obuzimala grižnja savesti zbog tih ljudi, zbog tih seljaka, staraca, žena i dece, što su se rodili, odrasli i umirali, a nisu poznali sve one radosti koje je u tolikoj meri uživao, pa ih ipak nije cenio.

Ali, oni se nisu oslobodili svoga mučnog rada i svoje nevolje ni onda kad je svršio univerzitet i pokušao da se oslobodi grižnje savesti, pa je u svome selu osnovao primernu školu, zadrugu za nabavku namirnica na veliko i utočište za nemoćne starice i starce. (…) Osećao je da mu život i rad nisu ispravni, i da u njegovu životu i radu ima nečega što je loše i što je u moralnom pogledu nepristojno.”

Tolstojev junak posvetio je zato život i imetak poučavanju i prosvjetljivanju seljaka ne bi li u njima probudio svijest o vlastitoj vrijednosti i pravima, te volju da se za njih bore.

Međutim, u tom je nastojanju naišao na dvije neočekivane prepreke. Prva je bila ravnodušnost “većine prostog naroda” prema njegovim proglasima. Ali, na tu prvu prepreku, narodnu ravnodušnost, “Svetlogub se slabo obazirao, jer ga je suviše uzbuđivala druga: besmisleni i oštri progoni od strane vlasti”

Međutim, u tom je nastojanju naišao na dvije neočekivane prepreke. Prva je bila ravnodušnost “većine prostog naroda” prema njegovim proglasima. Ali, na tu prvu prepreku, narodnu ravnodušnost, “Svetlogub se slabo obazirao, jer ga je suviše uzbuđivala druga: besmisleni i oštri progoni od strane vlasti”.

Fascinantna je daljnja sudbina Tolstojeva Anatolija Svetloguba, odnosno Giulija Manierija braće Taviani. Preporučam vam i knjigu i film i vraćam se u naše vrijeme s konstatacijom da je povijest prevagnula na stranu vlasti koja ovdje kod nas više ne poseže za “besmislenim i oštrim progonima” jer je mnogo uspješnija u postavljanju one prve prepreke pred svakog bundžiju i revolucionara.

Ravnodušnost “većine prostog naroda” čini se da je još dublja od one među kmetovima carske Rusije. Ne boji se ova vlast baš nimalo da bi bilo koji njen postupak mogao izazvati iole ozbiljniji gnjev naroda. Doduše, u tom narodu svako malo negdje provali nasilje, ali jednih prema drugima.

Stradaju djeca, stradaju žene, ubija se socijalne radnike, koljemo se međusobno, a vlasti ne pada ni vlas s glave. Državno nasilje je verbalno i perfidno se distribuira odozgo među narod, s krajnjim prezirom i omalovažavanjem.

Tako hrvatska predsjednica ovih dana reče švicarskoj televiziji da je izvjesna količina nasilja potrebna i nužna u odvraćanju ilegalnih migranata koji nasrću preko granica Hrvatske i Europske unije. Pokušala je u svoje obrazloženje uplesti i Švicarsku, ali švicarski novinar nije bio impresioniran.

Prilog s njenim izjavama završio je hladnom rečenicom, ne komentarom, nego činjenicom: “Prema svim međunarodnim zakonima tjeranje ilegalnih migranata natrag u drugu zemlju preko granice bez ikakvog postupka je ilegalno i zabranjeno”.

Hrvatska predsjednica ovih dana reče švicarskoj televiziji da je izvjesna količina nasilja potrebna i nužna u odvraćanju ilegalnih migranata koji nasrću preko granica Hrvatske i Europske unije. Pokušala je u svoje obrazloženje uplesti i Švicarsku, ali švicarski novinar nije bio impresioniran

Od pomisli građana da im je vlastita država najveći neprijatelj, većina se država brani upravo tako da im ponudi neke druge neprijatelje.

Predsjednica nudi ilegalne migrante, a ministar Kuščević ljevičarske i općenito političke aktiviste, feministice koje bi izbacile vjeronauk iz škole, Sorosa, političku opoziciju kao takvu i sve medije koji su im sredstvo.

Premijer mu je dao za pravo prihvaćajući njegovu ostavku na državnu i stranačku funkciju ne kao poniznu ispriku javnosti, nego zato da silno sposobnog ministra,

Vladu i čitav HDZ zaštiti od štete koju upravo svima njima čini ta javnost. Nema među njima nijednog koji bi osjetio “da u njegovu životu i radu ima nečega što je loše i što je u moralnom pogledu nepristojno”.

Davanje ostavke pretvorili su u plemenit čin samožrtvavanja. Još samo nedostaje da se svečani ispraćaj s jedne funkcije na drugu obilježi i ponekim visokim odlikovanjem.

Vlasti više ne treba represija, umjesto nje jedni druge sami progonimo i ubijamo, sve dalje od spoznaje tko nam je jedini stvarni neprijatelj.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora