Visoka odlikovanja u kulturi još uvijek su presedan, a ne pravilo

Još kao dijete od svoje sam bake Hercegovke naučio što znači turska riječ muštuluk. Izgovara je glasnik najavljujući dobru vijest za koju mu slijedi i nagrada.

Za tu riječ i običaj zna i akademik Nikola Bašić koji mi je ovih dana napisao “muštuluk je zajamčen”, nakon što sam ga razveselio viješću o dodjeli visokog državnog odlikovanja.

Kao što smo neki dan objavili, Predsjednica Grabar-Kitarović potpisala je još 20. lipnja ove godine odluku o dodjeli Reda kneza Branimira s ogrlicom akademiku Nikoli Bašiću “za osobite i višegodišnje zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda Republike Hrvatske u području arhitekture u Republici Hrvatskoj i u svijetu”.

Reakcija akademika Bašića, poslana u sljedećem mailu, negdje s jadranske pučine, bila je ova: “Propitujući svoje zasluge za ovako visoko priznanje, pitam se: što bi mogao biti moj arhitektonski doprinos Hrvatskoj vrijedan ovakvog odličja? Želio bih da odgovor na to pitanje glasi otprilike ovako: odlikovan je arhitekt koji, u svojim ustrajnim nastojanjima, ponekad uspije ostvariti komunikaciju, kontekstualnost i kontinuitet onoga što smatramo autentičnim vrijednostima hrvatske kulture”.

Arhitektura ne mora, ali itekako može biti i umjetnost. To dokazuje i opus akademika Bašića u kojem se, barem što se tiče mene laika, posebno ističe sasvim osobito umjetničko djelo: zadarske Morske orgulje (…) Često sam tamo očaran sjedio gledajući ljude kako dolaze, slušaju i odlaze radosni i zadivljeni. Siguran sam da upravo ta glazba mora i kamena većini njih ostaje najdomljivija uspomena iz Hrvatske

Arhitektura ne mora, ali itekako može biti i umjetnost. To dokazuje i opus akademika Bašića u kojem se, barem što se tiče mene laika, posebno ističe sasvim osobito umjetničko djelo: zadarske Morske orgulje.

“Promicanje međunarodnog položaja i ugleda Republike Hrvatske” suhoparni je izraz iz rječnika državnih protokola koji ne može dostojno opisati ljepotu Bašićeva instrumenta ugrađenog u zadarsku rivu, u čije svirale zrak upuhuje bibanje mora.

Često sam tamo očaran sjedio gledajući ljude kako dolaze, slušaju i odlaze radosni i zadivljeni. Siguran sam da upravo ta glazba mora i kamena većini njih ostaje najdomljivija uspomena iz Hrvatske.

Za političke implikacije međunarodnog položaja ne znam, ali ugledu Hrvatske to je uistinu vrlo lijep doprinos u kojem je akademik Bašić ostvario u potpunosti željeno trojstvo: “komunikaciju, kontekstualnost i kontinuitet”.

U zakonom propisanom važnosnom slijedu odlikovanja Republike Hrvatske, Red kneza Branimira s ogrlicom na visokom je šestom mjestu. Predsjednica je u lipnju potpisala još tri odluke o dodjeli tog odličja ljudima od umjetnosti i kulture.

“Za osobite i višegodišnje zasluge… u području glazbene umjetnosti u Republici Hrvatskoj i u svijetu, a u prigodi 40. obljetnice umjetničkog rada i djelovanje”, odlikovan je Ivo Pogorelić, “…u području književnosti u Republici Hrvatskoj i u svijetu” Miro Gavran, a “…u području očuvanja i zaštite hrvatske kulturne baštine” Miljenko Domjan.

Po mom dubokom uvjerenju, potvrđenom i nedavnim koncertom na Dubrovačkim ljetnim igrama, Ivo Pogorelić nije samo najveći hrvatski, nego i jedan od najgenijalnijih svjetskih pijanista današnice.

Miljenko Domjan nije samo čuvar, nego istinski anđeo čuvar hrvatske kulturne baštine, o čemu svjedoči način na koji ga sa zahvalnošću spominju ljudi s terena, posvuda po Hrvatskoj, kojima je pomogao u obnovi i zaštiti vrijednih objekata i spomenika kulturne baštine.

Po mom dubokom uvjerenju, potvrđenom i nedavnim koncertom na Dubrovačkim ljetnim igrama, Ivo Pogorelić nije samo najveći hrvatski, nego i jedan od najgenijalnijih svjetskih pijanista današnice

Miro Gavran početkom ove godine dobio je u Bratislavi Srebrnu medalju slovačkog ministarstva vanjskih i europskih poslova u povodu predstavljanja njegova romana Poncije Pilat u prijevodu Alice Kulihove na slovački, a njegovi komadi, do sada prevedeni na 38 jezika, imali su po svijetu već preko tristo premijera. Samo prošle godine 25, od Los Angelesa, preko Praga i Moskve, do Mumbaija.

Kao i kod akademika Bašića, tako sam i u slučaju maestra Pogorelića i gospode Domjana i Gavrana zaradio muštuluk. U odgovoru na čestitku i traženje izjave, Miro Gavran me je čak upitao “…da li ste Vi sigurni da sam ja nešto dobio u Hrvatskoj?”.

Otkud ja kao glasnik s Pantovčaka? Otud što su spomenute odluke 10. kolovoza, kako je i propisano, objavljene u Narodnim novinama, a ja, srećom, u obitelji imam temeljitu čitateljicu državnoga glasila koja me upozorila na spomenute dokumente.

Službena obavijest je valjda u međuvremenu poslana. Kako god bilo, sporoj administraciji i čitateljici Narodnih novina srdačno zahvaljujem na prilici da tako zaslužnim i vrijednim ljudima prenesem tako dobru i lijepu vijest.

Ipak, treba prigodu iskoristiti i za pitanje: zašto se zasluge u kulturi i umjetnosti tako rijetko vrednuju i nagrađuju odlikovanjima koja bi, ruku na srce, mogla biti i višeg reda?

Redovito odlikovanje koje je zakonom propisano upravo za postignuća i zasluge na polju kulture i umjetnosti, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, u važnosnom je slijedu hrvatskih državnih odlikovanja tek na trinaestom mjestu i dijeli se šakom i kapom.

Miljenko Domjan nije samo čuvar, nego istinski anđeo čuvar hrvatske kulturne baštine, o čemu svjedoči način na koji ga sa zahvalnošću spominju ljudi s terena, posvuda po Hrvatskoj, kojima je pomogao u obnovi i zaštiti vrijednih objekata i spomenika kulturne baštine

Prema nejasnim i potpuno neujednačenim kriterijima dobivaju je i vrhunski hrvatski umjetnici i ljudi čija su imena potpuno nepoznata čak i upućenijem dijelu kulturne javnosti. Također, na ovu četvoricu, i još nekolicinu zaslužnih umjetnika i kulturnih djelatnika koji su, od 1995. do danas, dobili odlikovanje višeg reda, dolazi čitava četa državnih dužnosnika i službenika. I to ispod ministarske razine.

Naime, kada bi neki ministar dobio Red kneza Branimira imao bi pravo uvrijediti se što ga se trpa u isti koš s tamo nekim Pogorelićem, Gavranom, Domjanom i Bašićem. Zakon ministrima izrijekom propisuje za jedan stupanj više odličje, Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom.

Doduše, Tuđmanovi nasljednici baš se i nisu naodlikovali hrvatskih ministara, ali je odličje višeg reda od onog Pogorelićevog, Gavranovog, Domjanovog i Bašićevog, ove godine, primjerice, dobio biskup Jezerinac.

A o tome kojih sve hrvatskih umjetnika i književnika na popisu dobitnika hrvatskih odlikovanja nema, bolje da i ne počinjem.

Srećom, svijet kulture i umjetnosti sam je po sebi višega reda od politike. No, baš zato vjerujem da bi Hrvatska bila bolja i pametnija zemlja kada bi odlikovanja višeg reda za izvrsnost u umjetnosti i kulturi bile pravilo, a ne iznimke.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora