novinarstvo s potpisom
Vitomil Legenda, napisao je jedan od njegovih brojnih obožavatelja na FB-u (Facebook-u), a mi, naravno, znamo kako misli na pisca Vitomila Zupana, jednog jedinog, kojeg ovih dana u Sloveniji u povodu stote obljetnice rođenja, naveliko slavimo. Legenda, koji je u gradivu za svoj životopis nabrojao sedamnaest djelatnosti od kojih je živio prije no što su ga 1948. godine zatvorili zbog, navodno, seksualnih delikata i amoralnog ponašanja. Ovako je nabrojio čime se sve bavio: “Mornar, brodski ložač, soboslikar u Francuskoj, profesionalni boksač, učitelj skijanja itd. Mnogo je putovao, naučio jezika…”
I cijelo je vrijeme pisao i pisao. Romane, novele, literaturu za djecu i mladež, drame i scenarije za film i televiziju, reklamne slogane, a u zatvoru bezbrojne pjesme koje je, požrtvovna čuvarica sjećanja na njega, pjesnikinja Ifigenija Simonović 1), prije nekoliko godina pretipkala s izblijedjelih stranica četrnaest svezaka prošvercanih iz zatvora. Napisanih kistom, napravljenim od raznih dlaka, namočenim u smećkastoj vodi, koja je kapala iz pokvarene zatvorske vodovodne instalacije, pomiješanom s pepelom, a možda ponekad i s krvlju, te izdala čak sedam opsežnih knjiga Pjesme iz zatvora.
Kulturni prostori bivše Jugoslavije poznaju Vitomila Zupana nadasve po romanu Levitan2), te po romanu i znamenitom filmu Žike Pavlovića Doviđenja u sljedećem ratu3). Neki ga također poznaju, bit ću neskromna, po mojem intervjuu s njim, objavljenim u beogradskoj Književnoj reči, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a poslije i drugdje.
S Legendom sam se družila sve do njegove smrti. Pročitala sam sve što je bilo objavljeno, a kao popisivačica njegove ostavštine i mnogo onoga što nije bilo objavljeno. I učinila da javnost zavoli Legendu u svoj njegovoj manje ili potpuno nepoznatoj opsežnosti.
Za mene je dječja priča, u zatvoru napisana za Zupanova mlađeg sina, kasnije oca jedne od mojih dviju kćeri, Putovanje u tisućite gradove 4) njegovo najljepše djelo. Zato što se u njemu ne vrti oko svojeg Ja, nego sinu poklanja maštu i snažne etičke poruke za uspravan, hrabar i moralan život.
Knjiga želi djetetu približiti istinu svijeta i našeg bivanja: “Na svijetu mnogo dobroga nastane iz lošega, i mnogo lošeg iz dobrog, ali te je stvari teško znati. Grozno je kada se dobro pokvari. I lijepo kada se loše popravi. (…) Dobro je poput dobra konja: ako je kočijaš loš, a cesta zaleđena, konj padne i slomi nogu. I najljepšeg konja uzme živoder i mora ga ubiti.” Ovaj je svijet takav da su na njemu uvijek dan i noć, sreća i nesreća, radost i žalost, strah i hrabrost… i smrt, koja je ”strašna i čudesna. Tko na nju misli, ne pati od dosade i nadmenosti. (…) Klas umire i daje zrnje, zrnje umire i daje brašno, brašno umire i daje kruh, kruh umire i daje snagu čovjeku – i čovjek umre – a od njega ne nastane ništa.”
Vitomil Legenda je, dok je sinu pisao priču, preko svojih likova napisao svojevrstan etički kodeks: treba biti pošten i istinoljubiv, laž je odurna. Nužno je držati riječ, a ne figu iza leđa. Hrabrost je prava, a u posla se treba upuštati s nadom. Prijateljstvo se vrednuje najviše i prijatelja nikada u nevolji ne smiješ napustiti. Misli na druge i djeluj za druge, ne bavi se hvatanjem vlastita repa. Vrlo je važno svoj posao raditi radosno. Najgori su dosada, nadmenost i neprijateljstvo. A nema ničeg boljeg nego “biti svijetao i čist.”
Mladinska knjiga, prigodom stogodišnjice rođenja Legende, izdala je impresivnu monografiju Važno je priti na grič. U njoj je objavljeno i moje pismo, kojim sam željela upozoriti na njegovu duhovnu dimenziju; o njoj još nitko nije pisao, a najvjerojatnije još dugo ni neće. Kao što je Vitomil napisao: ”Tko nije vidio, ne umije. / Tko je vidio, / svejedno je govori li ili ne.”
Neka na ovom izvrsnom portalu, autograf.hr, zablistaju odlomci nekih pjesama, koje govore o mističnim zatvorskim Legendinim doživljajima i prebliskim spoznajama, koje je zapisao u priči za svog sina: Nema boljega nego biti svijetao i čist.
Nisam u potpunosti razumjela zbog čega mi je u intervjuu rekao: “U svakom je slučaju (zatvor) bio i svojevrsna korisna akademija. Usprkos zabrani olovke i papira uspio sam prošvercati na kile rukopisa. Mnogo sam i čitao. Tamničari su ložili knjigama, pa sam došao do vrlo zanimljivih djela: kompleta Platona, Aristotela, Tome Akvinskog. Dakle, nisam samo ja kriv zbog svoje izobraženosti.” I nadodao je: “Došao je čas da sam za zatvorom osjetio pravu nostalgiju… S one strane zida čovjek može biti jasan, lagan i stvarno slobodan…”
Da, biti svijetao i čist. Kao što je Legenda u pjesmi napisao: ”Slobodan čovjek, snažan i svijetao, / pobjeđuje i posljednju bojazan.”
Kada smo se upoznali, autor se Vražjeg repa i Komedije ljudskog tkiva zaklinjao da “stvari treba postaviti tamo gdje im je i mjesto. U meso i krv.” Osjećati tijelom, osjetiti kolanje krvi i buđenje “mesa”, činilo se stanjem uvijek ozbiljnog i prirodnog čovjeka. Legenda je mrzio malograđanski moral, kulturne šablone, automatizirani život bez stvarnih iskustava pravog živoga. Zato je slavio erotiku, a njegov je penis postao piščevim alatom.
U zatvoru se bavio i drukčijom praksom, o čemu govore njegove pjesme. Sustavno je studirao budizam i daoizam5) i pisao si bilješke te prakticirao vježbe sada popularne meditativne prakse (engleski mindfulness), o čemu govore njegovi poetski zapisi o svijesti i spoznaji. Što li je ovo doli meditacija: “U predstavi sam jasnoj klizao / za zastor sviju predstava / gdje umine misao?” Odlična definicija usredotočene svijesti, koja je smirila um!
Ili: “Ti misliš da sam utonuo / na dno najcrnje nesreće. / Ali ovdje su još uvijek trenuci / u kojima duša može otpočinuti, / u blagu šutnju večeri / duša se poput rijeke razlije, / (…) u osjetilnosti milost se razlije, / ne peku više rane, / tijelo bešćutnim postane / a mir utješi maštu.” I: ” Minuli su trenuci zablistali / u velikom suncu -/ a ja sam ih / pasivno ostavljao minuti.” (kurzivom naglasila M.K.)
Kada je Vitomil, prilikom njezina posljednjeg posjeta, razgovarao s mumijom, ona mu je predala spoznaju: “Robovanje razumu i sočnost strastima – / dakle, u čemu je razlika? / Čovjek nije plamen, ni hladan kamen, / sve je to samo oblik…” Da, vidjeti i znati da je sve samo oblik koji je prolazan, i donosi unutrašnji mir i slobodu. Kao što mu je mumija rekla: “Sretan, u lance okovan muž, / pridobio si svu slobodu, / Jer sloboda je samo jedna: unutrašnja, u glavi i drobu” (kurzivom naglasila M. K.).
Čini se da je Vitomil Legenda u zatvoru imao mističnih doživljaja. Pjesma Trenuci velike jasnoće kao da je opis doživljaja nadnaravnosti, svevidnosti:
Istinitosti i njenim spoznanjima pobjeći se ne
može. Pobjegni u zimski san, ukoči se,
provuci se kroz teške sate, poput penjača
na stijeni kroz opasna mjesta – svejedno će doći trenutak
prisilne jasnoće, da, svevidnosti, sveosjećajnost,
sveznanja; tada čovjek plaća omamom,
za bijeg, za opterećivanje sebe samog.
U rano jutro čovjek odlazi iz kraja,
u kome se zlatom premazao, možda
iz ljetovališta, na tren se zaustavi, u duhu okrene:
pred njim sve stoji, kao okamenjena šuma,
sada ugleda sve stvari, ljude i trenutke –
samog sebe u nemilosrdnoj istinitosti, u pravoj
vrijednosti, pravoj boji.
(…)
… … U toj jasnoći
nema nikakve tugaljive vječnosti, nikakva napeta
sadržaja, same smiješne stvari, jedna pored druge.
Ta je jasnoća među posljednjim tajnama,
Ostavljena onima koji su na svijet donijeli ključ
za nju. U obranu od nje svijet se ogradio
zidom neznanja i gorljivosti.
Ovdje je svako objašnjenje suvišno, svako tumačenje
neplodno. Tko ne vidi, ne umije. Tko je vidio,
svejedno je govori li ili ne.” (kurzivom naglasila M.K.)
O mističnom doživljaju govore i stihovi: “Bio (sam) tamo, gdje čovjek se bogovima približava / i u bijedi neka mi vrag smrt priušti, / U duši sam našao tvrđu najskriveniju, / (…) sada krila ima duša prosvijetljena” (kurzivom naglasila M.K.). Kao da je iz Svetog pisma spoznaja: “Tko vrata je otvorio svim vjetrovima,/ i prepao se nije mogućeg propuha, / tko zaključavao nije škrinju s počastima, novcem, / taj je, bez uzdaha, sve izgubio – sve dobio” (kurzivom naglasila M.K.). Njegova jasna misao sjenu nema. Nema sjenu, nema dualnosti, sve je jedno!
Vitomil je u zatvoru, mršav, ispijen tuberkulozom, pomišljao na smrt. Nije ju se bojao, jer je u trenutku spoznaje shvatio da smo energija, a energija je neuništiva. Napisao je: “Zato je smrt promjena, a ne uništenje. Važna promjena, jer “tek u crnom, predsmrtnom trenu / shvatili smo neke stvari.”
Ponekad se šalimo kako su Legendu prerano pustili iz zatvora. Da su ga zadržali punih osamnaest godina, na koliko je bio osuđen, postao bi prosvjetljenijim, he, he. Tada bi znao “tko ili što” kroz nas govori. A ispričao, najvjerojatnije, ne bi, kao što nije ispričao koješta što je “dobio bez uzdaha”.
Sada je Vitomil Legenda što već jest. Za što je trpio, psovao, disao, duboko disao.. Disao u mir i odlučno gledao svojim smjerom: “Samo svijest o smjeru vlastitog puta / nemilosrdno očisti sve prostore, / tek se čvrsta nada svakog smeća prihvaća, / samo hrabrost za svaku je prljavštinu spremna.”
Samo savjest.
__________________________
1) Ifigenija Zagorčnik Simonović (pravo ime Eva Batić) slovenska književnica, profesorica slavistike, esejistica, keramičarka…
2) Levitan, Zupanov roman pisan u prvom licu, objavljen 1982. godine.
3) Izvorni naslov Zupanova romana je Menuet za kitaro (Menuet za gitaru) objavljen je 1975. godine, a film je Pavlović snimio 1980.
4)Dječji roman-priča, izvorni naslov Potovanje v tisočera mesta, prvo izdanje 1956. godine, odonda izdan još nekoliko puta, a posljednje izdanje doživio 2012. godine
5) Daoizam, nekada nazivan taoizmom, sustav kineske filozofije i vjerovanja.