Vjerovali ili ne, i biskupi znaju biti normalni ljudi

Baš kao što sam napisao u naslovu: Vjerovali vi to ili ne, i biskupi znaju biti normalni ljudi. Nakon nacionalističkog budalašenja krčkog biskupa Petanjeka u Zrinu u subotu 10. rujna (uz asistenciju sisačkog biskupa Vlade Košića koji je tako imao alibi da se ne pojavi u Jasenovcu, gdje mu je bilo mjesto kraj patrijarha Bartolomeja), budalašenja koje je razočaralo dobre i humaniste, ali i sve one koji su nasjeli na priču o tome da je papa Franjo dao izvanrednog novog biskupa Hrvatskoj samo zato što je Petanjek franjevac kapucin, imamo priliku i obavezu nešto lijepo kazati o biskupima.

Ipak pojasnimo zašto prozivamo Petanjeka. Krčki biskup Ivica Petanjek u Zrinu, rodnom mjestu svojih roditelja, je rekao: ”Moramo se pitati, zbog zločina u Zrinu 1943., može li se suvremena Hrvatska graditi na tekovinama tzv. narodnooslobodilačke borbe? Ako je odgovor da, onda su u pravu svi oni koji su napustili ovu zemlju” (sic)! Mogao bih na dugo i na široko raspravljati o tome što je sve glupo i neodmjereno rekao Petanjek, ali ovo ovdje istaknuto će biti dovoljno za primjer.

A sada o dobromu.

Naime, u četvrtak 15. rujna se navršilo 20 godina otkako nas je napustio odista izvanredno dobar biskup, pastir šibenske biskupije o. Srećko Badurina, franjevac trećoredac. U župi i samostanu sv. Franje Asiškog na Pehlinu u Rijeci obilježena je toga dana na razini Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša 20. obljetnica smrti dr. fra Srećka Badurine, člana te Provincije.

Biskup Srećko nije se prihvatio biskupske službe sa željom da bude počašćen, nego naprotiv – prihvatio je tu službu iz čiste poslušnosti prema Crkvi kojoj je uvijek bio odan. Zato je uvijek ostao redovnički skroman i svakome pristupačan

On je niz godina bio profesor moralne teologije na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci, te je u to vrijeme bio utemeljitelj, poglavar i član samostana na Pehlinu.

Biskup Srećko rođen je na Lunu, u Krčkoj biskupiji, 12. svibnja 1930., u brojnoj vjerničkoj obitelji koja je dala još dva svećenika redovnika kao i dvije redovnice benediktinke i u tom ozračju osjetio je Božji poziv, zvanje da postane redovnik svećenik.

Biskup Srećko nije se prihvatio biskupske službe sa željom da bude počašćen, nego naprotiv – prihvatio je tu službu iz čiste poslušnosti prema Crkvi kojoj je uvijek bio odan. Zato je uvijek ostao redovnički skroman i svakome pristupačan.

Svoju je biskupsku službu obavljao u teško ratno vrijeme i na području zahvaćenom ratom, Domovinskim ratom, koji je baš tamo bio posebno težak.

Bio je u teškim prilikama pravi mirotvorac i miroljubac nastojeći prema svima širiti mir i dobro prema kršćanskim načelima po uzoru svetoga Franje.

Biskup Srećko je uistinu, kao sveti Franjo, bio svima pristupačan, nitko se nije trebao bojati njemu pristupiti. Njegovo je načelo i kriterij djelovanja uvijek bila besplatna ljubav baš prema svima.

Bio je potpun čovjek i kršćanin, ures biskupskoga reda. Krivo bi pak bilo smatrati biskupa Badurinu nekom naivnom dobričinom, rekao je umirovljeni krčki biskup Valter Župan na toj zadušnici.

On se svrstao u red onih kojih nema malo, ali su naročito kod nas malo spominjani i isticani; ubrojio se među one koji su svojim radom, ljubavlju, altruizmom obogatili ljude i vrijeme u kojem su živjeli.

Svoju je biskupsku službu obavljao u teško ratno vrijeme i na području zahvaćenom ratom, Domovinskim ratom, koji je baš tamo bio posebno težak. Bio je u teškim prilikama pravi mirotvorac i miroljubac nastojeći prema svima širiti mir i dobro prema kršćanskim načelima po uzoru svetoga Franje

Upravo zbog postojanja ljudi koji kao biskupi sramote Crkvu, najčešće nacionalističkim ispadima, potrebno je istaknuti lik biskupa Badurine.

Vjernici koji se utječu biskupu Srećku u Šibeniku, na Pehlinu i šire diljem domovine uvjereni su ”da je u svom životu ostvario ideal kršćanske savršenosti u stupnju koji nadmašuje krepost drugih dobrih vjernika iste kategorije” i zbog toga dio Crkve u Hrvatskoj vjeruje da je sazrelo vrijeme da se pokrene kauza za beatifikaciju Srećka Badurine.

Ja ću, neovisno o tome, izreći jedno meni važno svjedočanstvo jer sam dugo razgovarao s pokojnim biskupom i pratio njegov rad. Kada smo se pripremali za intervju koji sam objavio u tjedniku ”Globus” 1994. (razgovarali smo u samostanu na Glavotoku na otoku Krku) kao i kada smo razgovarali nakon što sam obišao, kao i on, oslobođeni teritorij nakon Oluje, rekao mi je, svojim riječima, ono što su mnogi znali tijekom rata, a to je da se u Šibeniku moglo taknuti Srbe, ali samo preko mrtvog Badurine.

Biskup je jamčio svojim životom za sugrađane srpske nacionalnosti i užasno ga je boljelo srce zbog razaranja i ratnih zločina kada su se Hrvati ponašali kao termiti.

Na misi zadušnici pak u subotu 17. rujna u katedrali svetog Jakova u Šibeniku, koju je predvodio generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić, jer je biskup Tomislav Rogić bio u Vatikanu (gdje se susreo s Papom) na tečaju formacije za novozaređene biskupe, kazano je da ima nešto uzvišeno i radosno u vjerničkom spominjanju onih koji su svoje živote dali iz ljubavi prema prijateljima.

Tu se zbilja kao istinska veličina izdiže biskup Srećko. Bio je čovjek nade i pouzdanja. Biskup Srećko je živio po Istini Božjoj. Bio je tumač istine i branitelj istine na svim frontama i bojištima.

Suosjećanje s vjernicima, kako to ističe Drugi vatikanski sabor, ”u njegovim tjeskobama i nevoljama” (GS,1) oznaka je biskupa Badurine za vrijeme ratnih nedaća posljednjih godina.

Ostaje u Šibeniku s vjernicima i upućuje putem radija svoju pastirsku riječ svim vjernicima, posebno u korizmi 1993., kada se narod skrivao po skloništima i nije se mogao sastajati na slavljenje euharistije u svojim crkvama.

Vjernici koji se utječu biskupu Srećku u Šibeniku, na Pehlinu i šire diljem domovine uvjereni su ”da je u svom životu ostvario ideal kršćanske savršenosti u stupnju koji nadmašuje krepost drugih dobrih vjernika iste kategorije” i zbog toga dio Crkve u Hrvatskoj vjeruje da je sazrelo vrijeme da se pokrene kauza za beatifikaciju Srećka Badurine

Biskup Srećko nam je, slobodno to možemo reći, svetački primjer kako se treba cijelim svojim bićem, sve do smrti, uporno i neustrašivo boriti za istinu, pravdu i mir.

Da, tako je, moramo se pitati što očekujemo od biskupa? Kakav ili kakvi oni moraju biti?

O tome je toga istoga dana papa Franjo održao govor pred više od 150 sadašnjih i bivših apostolskih nuncija okupljenih u Rimu na završnom susretu Jubileja Papinske diplomatske službe.

Na početku govora Papa je zahvalio nuncijima na pomoći, vjernosti i posvećenosti rekavši: ”Vi dotičete rukom tijelo Crkve, sjaj njene ljubavi, ali i rane potrebne oproštenja”.

Citirajući blaženog papu Pavla VI. i njegovo apostolsko pismo ”Sollicitudo omnium Ecclesiarum”, Papa je napomenuo da je zadaća nuncija (nunciji su biskupi, odnosno nadbiskupi) biti podrška i štit mjesnoj Crkvi.

Nuncij je pozvan “biti raspoložen za slušanje prije donošenja odluke, kadar učiniti prvi korak kako bi se otklonile napetosti, promicati razumijevanje i pomirenje”. Bez poniznosti nema ni služenja, ni plodova. A poniznost nuncija očituje se u ljubavi prema zemlji i Crkvi kojoj su pozvani služiti, rekao je Franjo.

Od nuncija se traži spremnost i raspoloživost – da borave s ljudima, biskupima, svećenicima, redovnicima, župnicima, kulturnim i društvenim ustanovama – jer se u tim prigodama stvaraju uvjeti za slušanje, učenje, upoznavanje s problemima. Nunciji su važni jer pomažu Papi u odabiru biskupa.

Podsjećajući na tekst iz Prve knjige o Samuelu o Davidovu pomazanju za kralja, Papa je kazao: ”Vi morate pretražiti polja kako biste pronašli male Davide: oni postoje, Bog za to brine”.

Milosrđe mora biti oznaka poslanja apostolskog nuncija: nitko nije nepovratno izgubljen i ni jedna situacija nije nepromjenjiva pred snagom Božje dobrote. Isto tako neka to bude glavni kriterij u odabiru biskupa: milosrđe.

Želio sam, na primjeru velikog Srećka Badurine koji je imao sluha za tadašnje aktivnosti organizacije za zaštitu ljudskih prava, u čemu sam se osobno uvjerio na susretu s predstavnicima HHO-a, kazati samo to da biskupi ne moraju brinuti za očuvanje sjećanja na zločina koliko na potrebu da srce bude spremno na praštanje, a um na nadu

”Ne bojte se s povjerenjem pristupiti osobama i institucijama. Budite sigurni da je posljednja riječ povijesti i života ne sukob – nego jedinstvo, kojem teži srce svakog čovjeka. To jedinstvo je postignuto u Križu, izvoru našeg mira, jer tamo je srušen zid podjele (Ef 2,14)”, istaknuo je Papa.

Biskupi poput pokojnog Srećka moraju crpiti iz tog duha, otvarati vrata, graditi mostove, stvarati prijateljstva, promicati jedinstvo. Biti ljudi molitve.

Želio sam na primjeru velikog Srećka Badurine koji je imao sluha za tadašnje aktivnosti organizacije za zaštitu ljudskih prava, u čemu sam se osobno uvjerio na susretu s predstavnicima HHO-a, kazati samo to da biskupi ne moraju brinuti za očuvanje sjećanja na zločina koliko na potrebu da srce bude spremno na praštanje, a um na nadu.

Da, zaista, vjerovali vi to ili ne, i biskupi mogu biti izuzetne osobe. Bio je to biskup Srećko, ništa različit od rimskog biskupa danas.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora