Vladan Perišić: Teolog ne smije taktizirati

Teolog ne smije oklijevati da svoje stavove izražava javno kako bi narod Božiji podsjećao na njegov pravi smjer. A taj narod, koji je prihvatio Isusa kao svog mesiju, uputio se ka Carstvu Nebeskom, te ga nikakva ideologija koja nekritički veliča tradiciju, naciju i ostale idole ne smije skrenuti sa tog puta. Jer sve su to zlatna telad kojom vješti demagozi (a njih ima ne samo u državnoj nego i u crkvenoj ”eliti”) odvraćaju od onog doduše uskog, ali jedino ispravnog puta koji kroz Hrista vodi Ocu nebeskom.

Vladan Perišić je umirovljeni profesor filozofije, teološke epistemologije, ontologije i patrologije na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu (Srbija). Također bivši profesor srednjovjekovne i moderne filozofije na Filozofskom fakultetu istog sveučilišta. Bio je glavni urednik časopisa Filozofske studije i Teologija. Bio je dekan Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta i predstojnik Katedre za patrologiju. Dugi niz godina predstavljao je svoju Crkvu u Svjetskom vijeću crkava. Protojerej-stavrofor je Srpske pravoslavne crkve i član ”Pravoslavno-katoličke radne skupine sv. Irenej”. Također je i parohijski svećenik Pravoslavne parohije u Dubrovniku. Njegove publikacije uključuju više knjiga, od kojih izdvajamo ”Raskršća: studije o jelinskoj i hrišćanskoj filosofiji” (1996), ”I vera i razum” (2009), ”Sa teološke tačke gledišta” (2010), ”Ignjatije Antiohijski: episkop – mučenik – bogonosac” (2012), ”Theological Disambiguations: An Unconventional Handbook of Orthodox Theology” (2012). ”Laste trećega jata: ogledi o protestantskoj teologiji” (2019), ”Teološke studije” (2020), ”Licemeri, milost hoću a ne žrtvoprinošenje: Tumačenje jevanđelskih perikopa” (2019) (= ”Dubrovačke besjede”, 2023). ”So zemlji i svjetlost svijetu: Tumačenje jevanđelskih perikopa” (2024).

U tijeku Mediteranskih teoloških susreta u Lovranu (od 13. do 19. srpnja 2025., tema ovogodišnjeg susreta bila je ”Od dogme do dijaloga: teologija pred suvremenim izazovima”), profesor Perišić za Polis odgovara na pitanja o značenju ovog događaja, posebno za mlade teologe zbog kojih se i organizira, o nužnom autonomnom položaju teologa u odnosu na crkvenu vlast, o zadaći kršćanskih teologa da budu vjerni Evanđelju i doprinose ujedinjenju svih kršćana, o njihovom društvenom angažmanu…

***

Svake godine dolazite na Mediteranske teološke susrete u Lovran, a ove godine održali ste i predavanje. Najprije, možete li nešto reći što za Vas znače ovi susreti i koliko su oni važni za naša društva na ovim područjima?

Mediteranski teološki susreti, koje je, ne bez nadahnute vizije, osmislio nadbiskup Mate Uzinić, mnogo su važniji za naše područje nego što to na prvi pogled može da izgleda. U svojoj jedinstvenosti oni okupljaju ne samo ugledne teološke profesore iz Evrope pa i svijeta, nego, što je još važnije, i zbog čega oni i postoje, na desetine mladih ljudi, magistranata i doktoranada (katolika, protestanata, pravoslavaca pa i muslimana) iz država okruženja.

Upravo neposredni susreti tih ljudi koji o izuzetno važnim savremenim problemima društva i Crkve razgovaraju potpuno slobodno i rekao bih sa sve rastućim međusobnim povjerenjem, čine najveću dragocjenost ovih susreta. Njihovo oficijelno i naročito vanoficijelno druženje i razmjena misli je nešto što će na svakom od njih ostaviti neizbrisiv pozitivan pečat. A to je zato što se jedino u neposrednim susretima, gdje ovi mladi ljudi razmjenjuju misli, ali i dijele slobodno vrijeme (jedu, piju, pjevaju, plivaju itd.) razbijaju predrasude koje mi svi sobom nosimo a da ih nismo podvrgli kritičkom mišljenju i empirijskom opitu. Zato su ovakvi susreti nemjerljivo dragocjeni za izgradnju jedne bolje i ljepše zajedničke budućnosti.

U predavanju koje ste održali na ovogodišnjim susretima govorili ste o autonomiji teologa i teologije s obzirom na crkveni autoritet kroz povijest. Zašto je važno da teolog bude autonoman u svom razmišljanju i istraživanju? Što o tome možemo naučiti iz povijesti kršćanskih crkava?

Izuzetno je važno da teolog bude autonoman i u svojim stavovima nezavisan (ne od Boga nego od institucionalne, službene Crkve) dok promišlja o problemima koje život stavlja pred nas. Jer njegova uloga nije da kao papagaj samo nepromišljeno ponavlja neka stara i neodgovarajuća rješenja za potpuno neadekvate nove društvene i crkvene izazove. Niti da se ponaša kao ”čuvar neke okoštale i nedodirljive i u našoj imaginaciji i neznanju savršene” crkvene tradicije tzv. ”starih dobrih vremena”, jer takva nikada nisu postojala. Njegov zadatak je da nas objektivno suoči sa novonastalim problemima i da na njih pokuša da pruži rešenja što utemeljenija u jevanđelju i u riječi samoga Isusa Hrista. A da li će se njegov odgovor svidjeti crkvenim vlastima, on o tome ne treba da brine, sve dok je vođen svojom savješću i odgovornim stavom prema Bogu (a ne prema njima).

Govorili ste o odnosu između biblijskog shvaćanja događaja Crkve i institucionalnog, hijerarhijskog i često birokratskog strukturiranja Crkve i crkvenog autoriteta? Koliko su ta dva aspekta u Crkvi kompatibilna?

Nikada do kraja. Ali uvijek manje ili više. A željeli bismo da budu više. A biće više onda kada vrh Crkve sam shvati ili bude primoran da shvati, da kriterijum te kompatibilnosti već imamo dat u Novom Zavjetu u riječima samoga Hrista koji nas opominje da će oni koji su izvan crkve razabrati da smo mi crkva samo na jedan način: ako budemo imali ljubavi među sobom, tj. samo ako se budemo međusobno slagali i voljeli. I nikako drukčije. Dakle, da se ne preuzvisujemo jedni nad druge, da pomažemo jedni drugima nositi teret (i fizički i psihički), da ne tražimo samo svoje, nego da se zauzimamo i za drugog kao za samoga sebe itd, itd. Dakle da damo sve od sebe da odnosi koji među nama vladaju što više zaliče na one koje opisuje apostol Pavle u svojoj himni ljubavi (možda jedinom novozavjetnom tekstu izvan jevanđelja koji je ravan jevanđelju).

U kojoj mjeri se današnje razlike između crkvenog autoriteta i kritičkog teološkog mišljenja odražavaju na odnose u Crkvi, odnosno koje je mjesto i uloga teologa u Crkvi?

Uloga teologa u Crkvi danas je u biti proročka, tj. da moćnicima (i u državi i u Crkvi) govori istinu i da se stavi na njenu stranu svidjelo se to nekome ili ne. Teolog mora smjelo raskrinkavati svako zastranjenje vrha crkve od jevanđelja i temeljnih hrišćanskih načela i ne smije oklijevati da svoje stavove izražava javno kako bi narod Božiji podsjećao na njegov pravi smjer. A taj narod, koji je prihvatio Isusa kao svog mesiju, uputio se ka Carstvu Nebeskom, te ga nikakva ideologija koja nekritički veliča tradiciju, naciju i ostale idole ne smije skrenuti sa tog puta. Jer sve su to zlatna telad kojom vješti demagozi (a njih ima ne samo u državnoj nego i u crkvenoj ”eliti”) odvraćaju od onog doduše uskog, ali jedino ispravnog puta koji kroz Hrista vodi Ocu nebeskom. Puta samilosti prema drugom, razumijevanja drugog upravo kao drugog, njegovog prihvatanja i pomaganja, empatije prema njemu i svega onoga što Isus od nas traži da učinimo kako bi nas na kraju prepoznao kao svoje. Ako se to slaže sa onim čemu nas podučava i vrh Crkve – onda još bolje. No ako se ne slaže, teolog je taj koji treba da hrabro i jasno istupi i objasni da se treba pokoravati Bogu a ne ljudima, makar se oni okitili titulama biskupa, kardinala, pa ponekad i samoga pape. Jer istina (a Isus za sebe veli: ”Ja sam istina”) nema i ne smije imati alternativu.

A koja je uloga teologa u ekumenskim odnosima među kršćanskim crkvama i međureligijskom dijalogu?

Teolog ne smije da taktizira, da govori ”politički korektnim” iliti diplomatskim jezikom (i da pri tom ništa ne kaže). Nego da se u ekumenskim odnosima argumentima zalaže za što bolje međusobno razumijevanje, uzajamno poštovanje i na kraju za ponovno jedinstvo crkve Hristove (jer nije normalno da crkva bude podijeljena, ma koliko ta podjela dugo trajala). I da podsjeća da se niko drugi nego sam Isus, i to neposredno pred svoje stradanje, kad je znao da će biti žrtvovan, molio Bogu Ocu da svi mi koji idemo za njim (i zato se i zovemo hrišćani) budemo jedno – jedna sveta, saborna i apostolska crkva, a ne dvije, tri ili ne znam koliko.

Teolog se mora truditi da onima koji o tome odlučuju pruži valjane argumente koji će ih uvjeriti da uprkos tome što to često izgleda teško ostvarljivo i (zbog ljudski slabosti i pogotovo nedostatka dobre volje) gotovo nemoguće, Bogu je sve moguće. Jer ono što nas danas tako uporno dijeli nisu više dogmatske razlike nego prosti nedostatak dobre volje.

Osnovno pitanje današnjih podijeljenih hrišćana je: da li mi zaista želimo da ponovo budemo jedna crkva (čemu je Isus težio, Bogu se za to molio i čemu bi se obradovao) ili ne (čemu se može radovati jedino satana sa onima koje je uspio da pridobije na svoju mračnu stranu). Dakle, iako ne jedino ipak najvažnije pitanje je: da li mi to hoćemo ili nećemo. Аkо nećemo, onda nastavljamo da izmišljamo razloge za dalje podjele i uzroke zbog kojih je jedinstvo crkve nemoguće. Ali ako hoćemo, onda vršimo argumentovani pritisak na one koji to mogu učiniti (a to je vrh crkve) da to neizostavno i učine, kako bismo ponovo osjetili blagodat međusobne ljubavi. One koju nam je predao sam Isus i zbog koje je i život svoj dao da bismo mi mogli živjeti njome sjedinjeni.

Moramo se dotaknuti i aktualne političke situacije u Srbiji i studentske proteste. Smatrate li da teolog ima obavezu svojim glasom i prisutnošću svjedočiti istinu i podržati one koji traže pravdu, ili treba da ostanu ”neutralni” i suzdržani radi institucionalnog mira?

Teolog može a i treba ostati ”neutralan” kada su u pitanju međustranačka trvenja i čisto političke borbe. No kada su u pitanju osnovne demokratske, štaviše ljudske vrijednosti, onda on niti može niti smije ostati po strani. Kada oni koji su u jednoj državi na vlasti poništavaju vrijednosti na kojima treba da počiva svako normalno društvo, kako teolog može ostati neangažovan? Pa on, kao i cjelokupna Crkva, ne postoji van tog društva. Ako se u tom društvu uništava pravda (kompromitovanjem pravosudnog sistema) onda je neće biti ni za hrišćane, ako se u njemu promoviše korupcija, ona neće zaobići ni crkvu.

Ako vlast organizovano i sistematski uništava obrazovni sistem, onda će i hrišćani u tom društvu ostati polupismeni i time podložni najgorem ideološkom ispiranju mozga i fanatizovanju protiv neistomišljenika. Jednom riječju, ako cjelokupno društvo klizi u propast, i to ne samo od sebe, nego organizovanim nastojanjem kriminalizovane vlasti, dužnost je teologa (kao i svakog intelektualca i iole svjesnog čovjeka) da pokuša da tome stane na put.

I ako su se u Srbiji protiv takve korumpirane i kriminalizovane vlasti konačno podigli studenti i umjesto nje traže vladavinu prava, funkcionalne institucije, slobodne medije, odgovornost za zločin i sl. teolog to mora podržati, makar se vrh Crkve (iz samo njemu znanih razloga) stavio u službu jedne takve nedostojne vlasti. Jer teolog nije u službi Crkve (kako se to obično kaže), nego je u službi istine i pravde (koje vrh Crkve, kada je onakav kakav treba da bude, može zagovarati, ali kada nije onda i ne mora). To, međutim ne smije spriječiti teologa da u takvom slučaju on to čini u ime crkve, kao savjest i korektiv njenog posrnulog vrha.

Je li Crkva u službi politike ili neke ideologije koja je protivna evanđelju, konkretno, kakvu ulogu bi Crkva kao zajednica i kao institucija trebala imati u trenucima kada mladi izlaze na ulice u potrazi za istinom, dostojanstvom i pravdom?

Ne bi bilo prvi put u istoriji da je Crkva u službi vladajuće ideologije koja je suprotna jevanđelju. No, upravo u tome je uloga slobodnomislećih teologa, da proročki hrabro, ne obazirući se na moguće posledice, podsjećaju Crkvu da je njeno mjesto ne na strani korumpirane vlasti, nego na strani obespravljenog naroda i njegovog najboljeg i najperspektivnijeg dijela – akademske omladine.

Sa kim će Crkva biti i koga će podržati ako ne one (studente ali i građane) koji traže pravedno društvo, poštene (= nenamještene) izbore, vladavinu prava, odgovornost za učinjeno i propušteno, medije koji informišu a ne dezinformišu u ime kriminalnog kartela koji je zarobio državu i paralisao društvo.

Ne bih rekao da je taj izbor baš toliko težak da teolog mora da podseća vrh Crkve šta mu je zadatak i čiju stranu treba da podrži? I ne pomaže tu nikakva demagogija da Crkva ne treba da dijeli narod nego da su njoj svi isti. Niti su niti joj mogu biti isti lopov i pokradeni, ubica i ubijeni, onaj koji prosvjetljuje i onaj koji zamračuje, istinoljubivi i lažljivi, onaj koji oslobađa i onaj koji porobljuje, dobronamjerni i zlonamjerni itd, itd. Izbor je isuviše lak da bi se Crkva pretvarala da ga ne razumije ili da je iznad njega. No u ovako lakim slučajevima i neutralnost je i te kako svrstavanje. Ovog puta nažalost nedostojno.

(Prenosimo s portala Polis.ba).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mate Uzinić: Dijalog nas ne ugrožava nego oslobađa
    •  Mate Uzinić: Bez bratstva među narodima nema budućnosti
    •  Sunovrat Bosne Srebrene: Čovićevi fratri

> Svi tekstovi ovog autora