Vladu sastavlja političko-ekonomski analfabet Božo Petrov

Kad sam prije dvije, tri godine prvi put pročitao knjigu “Kako nacije propadaju: Porijeklo moći, prosperiteta i siromaštva”, nisam pomislio da će to postati knjiga na koju ću se najviše puta pozivati u svojim kolumnama. Još manje sam mislio da će me tamo neki, Božo Petrov, golobradi provincijski političarčić sa snoviđenjima uzvišenog proročanskog samoposlanstva, ponukati da se ponovo pozovem na istraživački rad sjajnog znanstvenog dvojca; tursko-američkog ekonomista Darona Acemoglua s MIT-a i politologa Jamesa A. Robinsona s Harvarda.

No, s obzirom na to da je Božo Petrov uspio dokazati kako je ne samo obična truba (političko-ekonomski analfabet) već i opasna truba (političko-ekonomski analfabet koji poprilično uspješno krade pažnju javnosti guranjem užasno loših ideja), onemoćalo ipak moram priznati da ću još jednom docirati s poučkom “Kako nacije propadaju”. Isprika svima, ali nužno je.

Inzistiranje Bože Petrova na velikoj koaliciji svih ključnih političkih snaga najlošija je od svih ideja o kojima se na hrvatskoj političkoj sceni raspravljalo dulje od pet minuta.

Prema konceptu Bože Petrova, trebao bi biti stvoren kolektivni um sazdan od sljubljenih mozgova Mosta, SDP-a i HDZ-a, a koji će nam potom reći tko su to “pravi” stručnjaci i što su to “dobre ideje” koje treba provesti pa će nam svima biti bolje. Ta je zamisao spektakularno grozomorna

U osnovi se radi o ekstremno opasnom zatiranju demokracije; uništavanju konkurencije ideja i njihova političkog natjecanja. Prema konceptu Bože Petrova, trebao bi biti stvoren kolektivni um sazdan od sljubljenih mozgova Mosta, SDP-a i HDZ-a, a koji će nam potom reći tko su to “pravi” stručnjaci i što su to “dobre ideje” koje treba provesti pa će nam svima biti bolje. Ta je zamisao spektakularno grozomorna.

U stvarnom svijetu (ne onom zamišljenom u glavi Bože Petrova) to bi značilo da zapravo Milanović i Karamarko uzmu svaki po dvije godine vlasti uz Petrovljevo “stručno” popovanje sa strane, ostanu šefovi svojih stranaka, provedu isključivo populističke zamisli te da se zapravo ne dogodi niti jedna supstancijalna reforma.

Ukratko, Petrov pokušava spriječiti da se sljedeće godine dogodi čak i očigledno nužna politička transformacija strane koja je izgubila izbore tj. nije uspjela formirati vlast. Pa zar ne bi bilo logično da nakon konačnog poraza ili SDP ili HDZ prođu novu fazu korjenitih promjena; demokratizacije i novog kadrovskog profiliranja?

Ne. Petrov nam zapravo govori da i Milanović i Karamarko i njihova sljedba trebaju ostati točno tu gdje jesu ako se jedan s drugim dogovore tko je stručnjak kojem je mjesto na čelu Vlade, pa makar to bili Karamarko ili Milanović.

Kad pročitate ovu rečenicu, onda možete pomisliti da tako nešto može izgovoriti netko sumanut, ali Petrov, psihijatar, to izgovara svaki dan.

Što je zapravo njegova agenda; spriječiti da možda kojim slučajem unutarstranačke oporbe HDZ-a i SDP-a provedu ideju demokratizacije stranke i pokretanje procesa demokratske inkluzije na svim razinama društvenog života?

Zar Petrov zapravo želi spriječiti da propadnu HDZ ili SDP? U čemu je trik?

Ukratko, Petrov pokušava spriječiti da se sljedeće godine dogodi čak i očigledno nužna politička transformacija strane koja je izgubila izbore tj. nije uspjela formirati vlast. Pa zar ne bi bilo logično da nakon konačnog poraza ili SDP ili HDZ prođu novu fazu korjenitih promjena; demokratizacije i novog kadrovskog profiliranja?

No, zašto su nas Petrovljeve zamisli podsjetile na Acemoglua i Robinsona, na znanstvenike koji su zaključili da na (ne)uspješnost pojedinih zemlja nisu utjecali geografija, klima, kultura, religija ili specifične ekonomske politike?

Vrlo jednostavno: knjiga “Kako nacije propadaju“ govori o tome kako ekonomski prosperitet ovisi o demokratičnosti društava i inkluzivnosti ekonomskih i političkih institucija pojedinih zemalja.

Samo istinski demokratsko i pluralističko društvo uz čvrstu vladavinu zakona može kroz proces kreativne destrukcije eksploatirati sav potencijal ideja i talenata svoje populacije.

Ako izostaviš samo jedan element te priče, sigurno je da bi dobro mogle proći vladajuće elite, ali se gospodarski i socijalni prosperitet neće dogoditi – dobit ćete Sovjetski Savez ili Sjevernu Koreju, neuspješnu latinoameričku “demokraciju”, klijentelistički kapitalizam…

A naš Petrov bi, eto, izostavio kreativnu destrukciju, pomalo suspendirao demokraciju i uveo nas, vjerojatno, u neku novu eksperimentalnu tripartitnu diktaturu kvazieksperata gdje se odluke donose – konsenzusom. Vjeruje li netko zaista da bi trojna vlast (Petrov-Karamarko-Milanović) začinjena lošim ekonomskim idejama iz sva tri tabora (Lovrinović, Marić, Lalovac) najednom okuražila poduzetnike i građane na riskiranje; na investiranje i inoviranje?

Vrlo je ohrabrujuće da i na ljevici i na desnici postoje ljudi koji sve više pričaju o demokratizaciji političkih stranaka kao osnovi procesa jačanja institucija koji će u konačnici dovesti do više razine opće ekonomske i socijalne inkluzije.

U medijima se u prvi plan isticala Stierova analiza nužnosti demokratizacije političkih stranaka jer, naravno, intrigira njegov odnos prema Karamarku, ali je zapravo poanta njegova eseja upravo inkluzivnost kao konačni cilj, a ne neko stranačko rovarenje. Isto tako, skloni smo vjerovati da Aleksandra Kolarić nije samo žena oštrog jezika koja baš ne voli Zorana Milanovića, nego netko tko zaista vjeruje da samo bolji, demokratskiji SDP može iznjedriti bolje ozračje u Hrvatskoj.

Naš Petrov bi, eto, izostavio kreativnu destrukciju, pomalo suspendirao demokraciju i uveo nas, vjerojatno, u neku novu eksperimentalnu tripartitnu diktaturu kvazieksperata gdje se odluke donose – konsenzusom. Vjeruje li netko zaista da bi trojna vlast (Petrov-Karamarko-Milanović) začinjena lošim ekonomskim idejama iz sva tri tabora (Lovrinović, Marić, Lalovac) najednom okuražila poduzetnike i građane na riskiranje; na investiranje i inoviranje?

A sad bi, prema Petrovu, trebali zbog nekog navodnog izvanrednog stanja suspendirati višestranačje?

Zašto onda ne bismo odlučili da nam Vladu biraju generali obrazovani na West Pointu?

U čemu bi bila razlika, osim što bi ti generali bili bolje obrazovani za donošenje dobrih odluka u odnosu na prosjek zastupnika izabranih na posljednjim parlamentarnim izborima?

Neka stoga Božo Petrov prvo pročita Acemoglua i Robinsona, pokuša shvatiti zbog čega su gradići istog imena (Nogales u SAD-u i Nogales u Meksiku) potpuno različiti gradići, zbog čega je jedan iznimno uspješan, a drugi potpuno neuspješan.

Nakon toga nam, valjda, više neće dosađivati svojim idejama o Vladi stručnjaka.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

    •  Ne popustiti Mostu! Demokratsku kulturu nema ni Milanović
    •  Saborska blentava pitanja

> Svi tekstovi ovog autora