autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Vukovar poste restante

AUTOR: Ivan Zidarević / 17.11.2025.

Godine 1995. u takozvanoj ”Trećoj Jugoslaviji” premijerno je prikazan film ”Vukovar: jedna priča”. Radnja filma započinje padom Berlinskog zida 1989. godine i prati dugogodišnju romansu etnički mešovitog para, Hrvatice Ane i Srbina Tome, koji se naknadno venčavaju usred ratnog ludila.

Njihov život, kao i stotine hiljada sličnih sudbina, zahvatio je dijabolični bratoubilački rat koji ih je odveo na različite strane, u zavisnosti od toga ko je kome tada ”pripadao”. Tako akter Toma odlazi u Jugoslovensku narodnu armiju, dok njegova porodica napušta Vukovar. Anina porodica je i dalje verovala u mirno razrešenje nametnutog sukoba i ostaje u gradu.

Danas je 2025. godina i upravo 18. novembra obeležavamo još jednu godišnjicu stradanja ljudi i čitavog jednog grada, kao ”Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje”. U slamanju odbrane Vukovara poginulo je oko 1.000 civila, 1.600 branitelja, a ranjeno je preko 2.500 osoba. Uz to je u srpske koncentracione logore odvedeno oko 7.000 zarobljenih branitelja i civila, dok je iz grada prognano oko 22.000 ljudi.

Na dan 18. novembra važno je da se setimo i ubistva 43 hrvatska civila u Škabrnji, koje su istog dana 1991. godine počinili pripadnici JNA, srpskih paravojnih snaga SAO Krajine i dobrovoljačkih grupa iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Po završetku napada Škabrnja je spaljena i uništena, a ceo je kraj miniran.

I to je ona realnost koju ovih dana posebno svi pamtimo, neki od stradalih i nestalih članova porodica jedva sve ove godine preživljavaju, jer nikome pri zdravoj pameti nije jasno kako je moguće da je neko takve stvari, jučerašnjim prijateljima, ljubavnicima i kolegama, učinio. Šta je to u ljudskoj prirodi da biva tako masovno i s namerom destruktivno i kako je moguće da su se takvi zločini činili nad onima koji su međusobno najsličniji.

Posle toliko godina od rata, mi sada živimo u miru, glavno je pitanje kako nastaviti komemoraciju onih koji su nevino stradali, odnosno kako ispoštovati patnju njihovih živih članova porodice, a nastaviti ka tako očekivanom i nužnom pomirenju?! Na koji način prebroditi emocionalnu traumu, kolektivnu i transgeneracijsku, te krenuti ka sutrašnjici bez mržnje za tuđe počinjene zločine.

Izgradnja mira i pomirenja, kao ultimativni cilj, jeste proces koji traje i jedini je put kojem treba da stremimo. Svako drugačije postupanje i ponašanje jeste provođenje života u nakaznoj mržnji koja svima, pa i onome koji mrzi, skraćuje ograničeni život na Zemlji. Jer svako ko se rodio taj će i umreti i zato je važno da živimo život u kojem ima prostora za preispitivanje sadržaja kojim ispunjavamo naše postojanje i odnos sa drugima.

Naša politička elita, nažalost, ne može da dobaci do ovakvih visina, stalnim zagovaranjem pomirenja koje ne uključuje zaborav, jer aktivno profitiraju na tuđoj patnji, podeli na činioce ko je ko i ko bi šta trebalo da bude, a da se pritom ne zapitaju kakav će trag oni sami ostaviti u navedenom životu koji ima rok trajanja.

Dok nastaje ovaj tekst, hiljade ljudi prelaze zamišljene antropogene barijere u obliku granica, i to se odnosi i na granice između Hrvatske i Srbije. Ljudi se danas, u doba digitalnog otiska bez ikakve odgovornosti, bave nekim novim izazovima koji su jednako otežavajući Hrvatima i Srbima, katolicima i pravoslavcima, desnima i levima. Njima, mladima, nije fer ni ljudski nametati neke svoje istine, neku svoju patnju ili pokušaj dokazivanja nekog svog viđenja pravde.

Umetnici, naučnici i sportisti, sve su to osobe koje svojim talentom, snagom i umećem pripadaju svim ljudima na ovom svetu, čovečanstvu, i oni bi trebalo da budu naši najbolji ambasadori koji će prevazilaziti, a ne rušiti, prepreke koje smo sami sebi nametnuli i rođenjem delegirali. Jer se u heterogenosti, koja krasi svako razvijeno društvo, stvaraju najbolje stvari koje koriste svima bez obzira na poreklo koje niko rođenjem nije ni birao. Ništa manje bitna nisu ni lična, pojedinačna, pozitivna međunacionalna iskustva ljudi koji se vole bez obzira na nacionalnu pripadnost ili veru.

Na kraju treba razumeti da je jedinstvo u različitosti naša snaga i da niko ne može, niti sme, da bude opterećen tuđom prošlošću u ostvarivanju punine svojeg postojanja i realizovanja svih svojih mogućnosti u sadašnjosti. Niko nema pravo da drugome nameće neka svoja očekivanja i svi smo u obavezi, sami za sebe, da odgovaramo za ono što činimo ili ne činimo.

Dok se sećamo jedne od najtraumatičnijih crtica iz naše istorije, a kažu da je život upravo to – ona crtica između godine rođenja i godine života na nadgrobnom spomeniku – te time poštujemo pre svega stradale i nestale, ali i njihove žive članove porodica, probajmo da se aktivnije uključimo u inicijative koje zagovaraju mir, nenasilje i čovekoljublje.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: