Za Trumpa je sve to jedan veliki “reality-show”

U prosincu 2017. bio sam u Beogradu na prvom koncertu što ga je Ivo Pogorelić tamo održao nakon tri desetljeća odsutnosti iz grada u kojem se rodio i u kojem je započeo svoje glazbeno školovanje. U poduljoj reportaži objavljenoj u Večernjem listu nastojao sam opisati veliko uzbuđenje koje je u beogradskoj kulturnoj i glazbeničkoj javnosti izazvao nastup velikog hrvatskog i svjetskog umjetnika na pozornici Kolarca.

Meni osobito dirljivo bilo je uzbuđenje mladih ljudi i glazbenika koji nikada nisu imali priliku gledati i slušati Ivu Pogorelića uživo, a koji su o njegovoj posebnosti i genijalnosti slušali priče svojih roditelja, pa čak i baka i djedova.

Bila je to reportaža o koncertnoj dvorani nabijenoj osobitim emocijama i o ovacijama ushićene publike na nogama koju je maestro Pogorelić nagradio na rijedak način tako što je kao dodatak ponovio čitav drugi stavak Chopinova Koncerta za klavir i orkestar u f-molu koji je te večeri svirao uz Simfonijski orkestar RTS-a pod ravnanjem maestra Bojana Suđića.

U čitavom tom velikom tekstu dopustio sam si tek jednu jedinu glazbeno-kritičarsku rečenicu o interpretaciji Chopinove skladbe. Ta je rečenica glasila: “U usporedbi s izvedbom prije dva tjedna u Zagrebu, ova je interpretacija bila osebujnija, s osobito nježno i pažljivo izrađenim perlama ukrasa drugog stavka koji je Pogorelić pred beogradskom publikom odsvirao dva puta”.

Treba pokušati razumjeti ljude koji svuda oko sebe vide opasne neprijatelje (…) Kada mu predsjednička emisija završi i bude skinuta s programa, on će već naći načina izliječiti svoj povrijeđeni monumentalni ego. Ali, njegovi sljedbenici nastavit će živjeti s vrlo stvarnim osjećajima tjeskobe, straha, poniženosti, ogorčenosti i mržnje

Utoliko me je više prenerazio način na koji je tu jednu moju rečenicu razumjela, doživjela i u svom komentaru ispod članka na internetskim stranicama Večernjeg lista opisala jedna čitateljica koja se predstavila samo nadimkom Istranka.

Citiravši moju rečenicu, anonimna čitateljica, ili možda anonimni čitatelj dvostruko skriven iza ženskog nadimka, napisala je: “Branimir Pofuk ne može izdržati a da ne odašalje svoju otrovnu strelicu prema Hrvatskoj i Hrvatima! Komotno je mogao bez usporedbe, ali ne on mora izraziti svoju mržnju prema Hrvatskoj u svakoj prigodi koja mu se pruži.”

Sjetio sam se tog komentara ovih dana dok sam razmišljao o sljedbenicima i poklonicima Donalda Trumpa i pokušao zamisliti kako se oni osjećaju ovih neizvjesnih dana i noći kada se ostanak njihovog političkog vođe u Bijeloj kući još četiri godine čini sve teže ostvarivom tlapnjom.

Doista želim razumjeti tjeskobu, zabrinutost, uvrijeđenost i osjećaj ugroženosti koji prožima te ljude suočene s mogućim porazom njihovog kandidata u demokratskom izbornom natjecanju. (op. Autografa: kolumna je napisana prošlog četvrtka, a objavljena je u subotu u Večernjem listu)

Citirani komentar mog teksta nipošto nije rijetka pojava i fenomen, a ja sam samo jedan od mnogih novinara kojem se, ma o čemu god i što god pisao, pripisuje ta famozna mržnja prema Hrvatskoj i Hrvatima.

Sve ljude koji tako osjećaju i misle netko je naveo na takvo razmišljanje i usadio im tu vrstu osjećaja.

To je posljedica desetljeća vođenja politike i stvaranja političke javnosti na način da se svako drugačije mišljenje i svaka kritika proglašava neprijateljstvom, “pljuvanjem po svetinjama”, mržnjom “prema svemu hrvatskom”.

To je ona politika koja je dovela do dubokih podjela i do radikalizacije društva, politika od koje Andrej Plenković kao predsjednik HDZ-a ovih dana pere ruke nastojeći sve to pripisati bilo kome drugom, samo ne stranci kojoj je na čelu.

U nedavnoj kolumni u Novostima Viktor Ivančić je sjajno istaknuo kako se Plenković žali da mu javnost dovoljno ne honorira i ne prepoznaje “vrišteću transformaciju” koja se pod njegovim vodstvom dogodila u HDZ-u, a da istovremeno u prošlosti stranke ne vidi ništa loše. Čemu onda uopće transformacija ako je i ono do sada bilo sve pozitivno i dobro?

Širenje takvih sentimenata i izazivanje takvih podjela i antagonizama u američkoj politici i društvu nije Trumpov izum, ali to je bila jedna od glavnih značajki i ostat će jedna od najdubljih posljedica njegova predsjedničkog mandata.

Svoje političke protivnike i kritičare on je mjesecima i godinama doslovno nazivao neprijateljima koji mrze Sjedinjene Američke Države, vrijednosti na kojima je zemlja utemeljena i američki način života.

Citiravši moju rečenicu, anonimna čitateljica, ili možda anonimni čitatelj dvostruko skriven iza ženskog nadimka, napisala je: “Branimir Pofuk ne može izdržati a da ne odašalje svoju otrovnu strelicu prema Hrvatskoj i Hrvatima! Komotno je mogao bez usporedbe, ali ne on mora izraziti svoju mržnju prema Hrvatskoj u svakoj prigodi koja mu se pruži”

Nazivao ih je trovačima koji mržnju prema vlastitoj domovini i prema njenoj cjelokupnoj prošlosti i tradiciji odmalena usađuju u nove naraštaje i šire je na svim razinama obrazovnog i školskog sustava.

Usput ih je proglasio i komunistima koji žele srušiti čitav kapitalistički sustav i uništiti ekonomiju vlastite države.

U samoj izbornoj noći predsjednik Trump je na način neupamćen u čitavoj povijesti SAD-a, bez ikakvih konkretnih dokaza, prije nego što je uopće pokrenut sasvim legitiman proces provjere vrlo tijesnih izbornih rezultata na sudovima, dodatno uznemirio svoje biračko tijelo narativom o velikoj krađi i prevari koju provode ne politički konkurenti, nego neprijatelji i izdajnici vlastitog naroda i države i same demokracije.

Ono što je u tim lažima najopakije je manipuliranje kod velikog broja ljudi itekako opravdanim osjećajem zapostavljenosti, nemoći, poniženosti i isključenosti iz “američkog sna”, za što odgovornost snosi i demokratska politička elita.

Sama pojava i uspon Donalda Trumpa na tržištu političkih ideja i emocija, a pogotovo njegova pobjeda na predsjedničkim izborima prije četiri godine, posljedice su neispunjenih obećanja, otuđenosti i zatvorenosti u bjelokosne kule moći prethodnih političkih garnitura na vlasti.

No, za Trumpa je sve to jedan veliki televizijski “reality-show”, područje na kojem je on u čitavoj svojoj poduzetničko-poslovnoj karijeri bio najuspješniji.

Kada mu predsjednička emisija završi i bude skinuta s programa, on će već naći načina izliječiti svoj povrijeđeni monumentalni ego. Ali, njegovi sljedbenici nastavit će živjeti s vrlo stvarnim osjećajima tjeskobe, straha, poniženosti, ogorčenosti i mržnje.

To se liječi desetljećima.

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Za Trumpa je sve to jedan veliki “reality-show”, ali ogorčenost i mržnja koju je posijao su stvarni).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora