Zagrepčani, vaši i naši, svoj grad ljube zauvijek

U životu svakoga grada, i sa svakim gradom, postoje oni momenti kad se njegovo lice mijenja i preobražava, kad polako nestaju oni toponimi koji su nas vezivali za mladost, drage ljude i nadahnjujuće razgovore.

Kako bivamo stariji, tako se neminovno susrećemo, ne samo s promijenjenim vizurama, nego i s odlaskom ljudi s kojima smo se susretali na zajedničkim kotama, i s kojima smo mogli i na novim mjestima oživljavati svoja sjećanja i stara mjesta susreta.

Iako samo mijena jest stalna, ipak i svaki ljubavni odnos, pa tako i onaj s voljenim gradom, mora rasti kroz promjene i gubitke, taj rast nikad ne ide glatko i uvijek se susrećemo sa svojom težnjom da stvari ostanu kakve ih pamtimo, uz neka dobrodošla nova rješenja.

No često su promjene bolne, često moramo godinama gledati nedostatak vizije i strategije o gradu, koji postaje nesređen i zapušten, slušati nove stanovnike kako primjećuju njegove slabe točke i kritiziraju ih, nemajući one emocionalne kote koje imamo mi, pa tako lako upadamo u kritizerstvo prema ”dojdekima”, mnogima oni postaju glavni krivci zašto Zagreb nije kakav je nekad bio i kakvog ga pamte.

U postpotresnom Zagrebu, koji je desetljećima prije toga gubio svoju razvojnu viziju i urbanu strategiju, u kojem je došlo do smjene vlasti nenadanim utjecajem bioloških faktora, i koji je postao poprište političke bitke ljevice i desnice oko zbrinjavanja otpada, i ja osjećam potrebu za vlastitim memorabilijama, za uranjanjem u misli njegovih kroničara, primarno Zvonimira Milčeca i Rikarda Jorgovanića, kako bih vrelo svoje ljubavi prema rodnom gradu održala bistrim i pitkim.

Kao u svakom ljubavnom odnosu, i u ovome s rodnim gradom neminovno dolazi do gubitka starih emotivnih sidrišta i toponima, do oseka u kojima se čini da je svih drugih, koji Zagreb ne vole i nemaju nikad namjeru postati Zagrepčani (nebitno je li dalmatinski, hercegovački, slavonski ili čak kineski ili pakistanski Zagrepčani) zaljubiti se u njegovu kulturu, vizure i običaje, kad na društvenim mrežama vidimo sve više urbanog (a i ne samo urbanog) rasizma, a političke borbe oko otpada bjesne, valja posegnuti za štivom koje će nas podsjetiti da je i prije deset i petnaest godina slika izgledala tako, a čak i prije 130 godina počela je podjela na purgere i dojdeke.

Zato mi je, u ovim jesenskim elegijama, sjajno leglo ponavljanje Milčecovih crtica, objedinjenih u knjizi ”Zagrepčani vaši i naši”, razvedrilo mi ljubavno nebo i vratilo srce u onu pravu, zagrebačku benevolentnost i otvorenost prema svakome koji u moj rodni grad dolazi živjeti i raditi.

S knjigom u ruci, otputovala sam prvo sa Zvonkecom i njegovom unukom Janom zagorskim cugom na kupanac u Stubake i ručak u kupališnom restoranu, poslijepodne u kojem on zaključuje kako se sve promijenilo, pa sada umjesto cuga kojeg je vukla parnjača, a s kojim je on u svom djetinjstvu putoval u Stubake, sada plavi zagorski cug juri tik do bazena i trubi u znak pozdrava.

(Dobro, Zvonkec je dovoljno dugo živel u dvijetisućitima da vidi postupno urušavanje Hrvatskih željeznica, pa se danas vjerojatno ne bi čudil kaj Zagorjem već nekoliko godina cug ne juri nego mili, čak sporije nego stara parnjača.)

U toj kolumni naslovljenoj ”Kupanac u Stubakima sa zagrebačkim Kineskinjama”, Zvonko se osvrće na prelazak iz socijalističke, državne i planske ekonomije zatvorenog tipa, koja nakon uspjeha u industrijalizaciji i stanogradnji ipak nije bila toliko uspješna u tržišnom funkcioniranju i opskrbi pa su nas pratile nestašice i redukcije, a ni izlozi nisu bili tako bogati i šareni kao u kapitalizmu liberalnog i globalnog tipa, a upravo smo u te izloge gledali s velikom čežnjom, gubeći iz vida kako sve, pa i globalni protok roba, informacija i novca, ima svoje prednosti i nedostatke.

Do bazena je paslo jato divljih pataka, i njegova bi ih Jana krenula hraniti kruhom, da nije bilo digitalizacije i dostupnih informacija o epidemiji ptičje gripe koja je krenula iz daleke Kine.

Srećom, Kina je daleko, pomisli on, i tek zagazivši u toplu vodu, ugleda u bazenu dvije Kineskinje, majku i kći, koje su se odmah Jani krenule široko i prijateljski osmjehivati i pozdravljati. Susjede sa zagrebačke kajzerice, tzv. China towna, zaključi on, prepuštajući se toploj vodi ne više zagorskog nego globalnog bazena.

U knjizi ”Zagrepčani vaši i naši”, u svojim se crticama Milčec dotiče i starih antagonizama između sjevera i juga, Zagreba i Splita, kojeg nisu pošteđene ni druge države, donoseći nam zapis naslovljen ”Zagrebački arhitekti kontra splitske rive!?” i podsjetnik na jednu TV anketu u kojoj se splitska javnost predvođena udovom Smoje, pobunila protiv arhitekata koji su trebali projektirati splitsku rivu, a razlog je bio ”Gospe moja, tili bi splitsku rivu projektirat baš zagrebački arhitekti, ka da nima lipega i nadarenoga svita i kod nas u Splitu”.

I tako, čuo se Milčec s Lepom i pita ona njega: ”Ča ima novega gore u taj vaš purgeraj?”.

Zvonko, zafrkant veli: ”Hajde da Vam velim – baš sam potpisal peticiju za rušenje Zdenca života! Dosta je bilo te dalmatinske torture, pa ne budu nam valjda blitvari gradili spomenike? Zato sam, kad smo već kod Kazališnog trga predložil da se iz HNK makne Bukovčev zastor, jer i on je Dalmoš. Doduše iz Cavtata. Pa dvadeset metara dalje kninski kipar Frane Cota koji je zastupljen u spomeniku nikom drugom nego ‘začasnom građaninu Zagreba’ Gjuri Deželiću. Isti arhitekt projektirao je i kapitalnu zgradu Hrvatskog liječničkog doma u Šubićevoj. Da puno lipega i nadarenoga svita Split ima! Pa ko veli, lipa moja Lepa, da ih nema?” pita Milčec, spominjući se odmah u Zagrebu vrlo renomiranih arhitekata Nevena Šegvića, Splićanina i Bernarda Bernardija, Korčulanina.

Kaže Zvonko Lepoj, kako šećući po svojoj zagrebačkoj rivi, istodobno gušta u fotomonografiji Ive Pervana, fetivog Splićanina, koji je Zagrebu podario jednu od najljepših fotomonografija uopće.

A onda, nije bilo zgorega, udovu Smoje podsjetiti kako je baš Smoje, dobivši novinarski premještaj krajem četrdesetih, i u Vjesniku postao urednikom upravo gradske rubrike. Nije Smoje kriv, veli Zvonko kaj je Ona (kako je Lepu zvao u svojim kolumnama) danas tak nabrijana kontra Zagreba grada.

U crtici ”Hercegovačka priča o šalici zagrebačke kave”, Milčec nas uvodi u povijest, u vrijeme pisanja kolumne (2006.) punih 114 godina ”Francka”, uz čije su se kave sklapali državnički poslovi, mijenjali režimi, vlade pa i države, kave uz koje su se razbuđivali tek vjenčani, i koje su bile nezaobilazne na karminama.

Generacije su prošle, i države, kroz povijest ”Francka” i upravo je ta tvrtka, izbjegla poslijeratnu tajkunizaciju koja je upropastila mnoge do tada uspješne firme, zahvaljujući činjenici da su je otkupili njeni radnici i menadžeri.

Tu posebno apostrofira Milana Artukovića, u vrijeme pisanja Milčecove kolumne, predsjednika uprave kojemu je upravo tih dana iz Bruxellesa stiglo priznanje, kao najuspješnijem menadžeru.

Milan je u Zagreb stigao na studij ekonomije iz rodnih Klobuka u Hercegovini, a podstanarsku je sobu dijelio s kajkavcem i kasnije kumom, Podravcem Ivicom Bujanom, odličan student i marljiv i samoprijegoran radnik, nikad se nije zadovoljavao jeftinim domoljubnim kičem, svjestan da domovinu imamo samim rođenjem, a dom stvaramo sami na mjestu koje smo izabrali, odmah je počeo stvarati, odredivši Zagreb za svoj dom, oženivši kasnije Zagrepčanku Seku, s kojom je kroz odgoj djece i unuka uspostavio sjajnu simbiozu međusobnih sličnosti, ali i razlikama u tradiciji, odgoju i kulturi između Hercegovine i Zagreba.

Jedno od najimpresivnijih imena u poslovnom leksikonu Zagreba, hercegovački Zagrepčanin koji je to dušom i srcem postao, svoj uspjeh i uspjeh ”Francka” duguje osim, svom marljivom samoprijegornom radu i kolegijalnosti, i činjenici da se nikada nije dao upregnuti u kola dnevne politike.

Ovom crticom Zvonko rastvara krinku još jednog, nakon rata i poraća rasplamsalog antagonizma – onog između Zagrepčana i Hercegovaca.

Povlači, dalje, paralelu između dvaju Milana gradonačelnika, kojih dijeli ravno sto godina – Slavonca Milana Amruša i Hercegovca Milana Bandića, ne propuštajući u usporedbi naglasiti razlike između njih, Amruša, koji je gradio palače i zavode javne namjene i Bandića koji je gradio šoping centre i fontane.

Spominjući se Holdinga, neizostavno se zapiknul u tadašnjeg čelnog čovjeka nadimkom Kikaš, upravo po ”Prosjacima i sinovima” i ulozi koju je sjajno utjelovio pokojni Fabijan Šovagović, kao primjera kojem nadimak stoji kao saliven, jer Zagrepčaninom nikad nije mogao, ni htio postati.

Okrećući stranice Milčecove knjige, osjećam kako se moje unutarnje vrelo ljubavi prema rodnom gradu bistri. Mijene su neminovne, pa i nestajanje dragih toponima, dolazak novih stanovnika, pa i drugih rasa s kojima ćemo se skupa točati u zagorskom bazenu, i one nam nikad ne padaju lako.

No biti Zagrepčaninom, kako je rekel Zvonko, nije stvar geografije nego stvar srca. I zahvalna sam mnogim dalmatinskim, hercegovačkim, češkim, slavonskim, njemačkim, židovskim Zagrepčanima koji su Zagreb učinili ovakvim kakav danas jest i u njemu našli svoj dom.

Zato, velika je šansa da će i među ovim novim stanovnicima koji sada dolaze, biti još mnogo takvih. Bit će, neminovno i onih drugih. No to me ne smije ljutiti. Zajedno sa svima koji biraju Zagreb za svoj dom, gradit ću ljubav prema njemu uvijek iznova, iz prašine i pepela, ako treba.

Zagrepčani, vaši i naši, svoj grad ljube zauvijek.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora