novinarstvo s potpisom
Ni antigay referendum, izmišljen kako bi se lansirao politički projekt Katoličke crkve u RH za konačno osvajanje vlasti bez toga nevaljalog i stupidnog podupiranja propalih komunista, nacionalističkih konvertita iz HDZ-a, ni antisrpski referendum nisu mogli postati tema (nisu se mogli prikupiti potrebni potpisi, drugo je pitanje hoće li do ovog drugog referenduma uopće doći) bez odlučnog angažmana biskupa i svećenika.
Situacija je bila toliko frenetična da je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić bezobrazno kršio elementarne pastoralne uzuse jer je na misama na kojima je dijelio krizmu – u žaru agitiranja za politički projekt Željke Markić a u ime ”triju bogatih obitelji”, kakti protiv agresivne politike ”komunjara iz Banskih dvora” (kako su to voljeli naglasiti biskupi na izletima od Buenos Airesa do Mirogoja) – posve zaboravio na krizmanike, kumove i rodbinu.
”Sada već počinje histerično ponašanje sve većeg broja svećenika – po župama. Očito poduprti svojim nadređenima, na misama za pokojnike uopće ne spominju pokojnika, nego drže političke propovijedi protiv uvođenja ćirilice. Rodbina ostane u šoku!”, svjedoči gospođa na mojem Facebook-zidu.
Uopće ne pretjerujem. Biskupi su dali sve od sebe kako bi se prikupili potrebni potpisi za ovaj novi ”antivladin” referendum. Navodim, kao primjer, pismo sisačkoga biskupa Vlade Košića svojim župnicima:
”SVIM ŽUPNICIMA/UPRAVITELJIMA ŽUPA I SAMOSTALNIH KAPELA, SVIM SAMOSTANIMA U SISAČKOJ BISKUPIJI
Poštovani!
Ovih dana započinje prikupljanje potpisa za referendum o Vukovaru, kao gradu posebnog pijeteta. Stoga, ako Vas zamole hrvatski branitelji da dopustite da se poslije nedjeljnih misa potpisuje ta peticija, učinite to – neka se skupljaju potpisi u crkvenim dvorištima pred crkvama, ali ne u samoj crkvi niti u pastoralnom centru.
Vi možete, ako Vam se obrate branitelji koji će prikupljati potpise, najaviti to na kraju mise i pozvati vjernike da sudjeluju, koji žele, u toj peticiji. Ta akcija će trajati od 17. studenog do 1. prosinca ove godine.
S poštovanjem, mons. Vlado Košić, biskup sisački, Broj: 492/2013., Sisak, 16. studenoga 2013.”
Reći ćete da je to ”suzdržani angažman”. Međutim, analize pokazuju da se golem broj potpisa prikupio i u samim crkvenim, to jest župnim i samostanskim prostorijama”. Stvarala se i atmosfera intimidacije, iznude, prozivke, srama, nelagode, straha.
O tome je svjedočio kolega Miljenko Jergović u osvrtu koji smo objavili 4. studenoga: ”Sugestivnim dječjim crtežima sretne i ‘normalne’ obitelji u školskim učionicama u kojima se održavao referendum uplašenim je građanima sugerirano što će zaokružiti.
Četiri, pet metara od ulaza na glasačko mjesto je pult na kojem sakupljaju potpise ‘Za hrvatski Vukovar’, ustvari za referendum kojim se zabranjuje svaka javna upotreba ćirilice u Hrvatskoj. Dvojica kršnijih muškaraca prikupljaju potpise, umirovljenici stoje u redu, a nekoliko njih, susjedi iz naselja, provjeravaju tko ulazi i izlazi, i prozivaju ljude po imenu da dođu i potpišu se.
Neke dozivaju samo strogim: ‘Gospon!’ Na što se čovjek trgne, i prilazi. Vjerojatno sa zahvalnošću, jer mu nisu izgovorili ime i prezime. Osmjelio se, nesretnik, došao na referendum da bude protiv, a nije računao da će ga odmah tu, na biračkome mjestu, zgrabiti za vrat da potpisuje protiv ćirilice. Naravno, potpisat će se on, valja mu među tim ljudima živjeti svakoga dana, a ne samo u dane referenduma i izbora…”.
Da, histerija je zavladala Crkvom. Prestrašno! S oltara se širi, negdje izravno, negdje neizravno, mržnja prema manjini. Svećenici siju strah! A ja ću opet, jer sam tvrdoglav i blesav, i mislim da treba ponavljati, da treba život dati u tom ponavljanju, još jednom navesti riječi pokojnoga kardinala Franje Kuharića i cijeloga tadašnjega episkopata u RH uz poklik: “Ne činite to, braćo, u tim Srbima utjelovljen je sam Isus Krist, nemojte to nikada i nikako zaboraviti!”
Pisali su toga 1. svibnja 1995. ”naši” biskupi, obilježivši 50. godišnjicu završetka Drugoga svjetskoga rata: ”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi, pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?
A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”
Nudim jedno moguće rješenje: da se pročita i temeljito razmotri Barmenska teološka deklaracija, poznata i kao Barmenska teološka izjava (Barmer theologische Erklärung). Nastala je 1934. godine na sinodi protestantskih kršćana u Barmenu, okupljenih unutar Ispovijedajuće crkve (Die Bekennende Kirche). Ispovijedajuća crkva prvotno predstavlja pokret njemačkih protestantskih kršćana što ga je 1933. osnovao Martin Niemöller (1892. – 1984.), a nastao je kao neposredan odgovor na nacionalsocijalistička nastojanja za potpunu kontrolu države nad crkvom i posvemašnjom arijanizacijom crkvenoga članstva, drugim riječima, na “čišćenje” njemačke Evangeličke crkve od kršćana koji su se obratili sa židovstva.
Pokret je istodobno reakcija i zajednički otpor njemačkih evangeličkih, reformiranih i ostalih protestantskih kršćana na pronacistički crkveni pokret poznat pod nazivom Njemački kršćani (Deutsche Christen), koji je veličao Adolfa Hitlera kao proroka njemačke nacije. Godine 1934. Ispovijedajuća crkva postavila je svoje administrativno-upravno ustrojstvo, no naposljetku je, nakon progona i uhićenja njezinih pastora (jedan je od najpoznatijih bio Dietrich Bonhoeffer), bila primorana djelovati u ilegali. Na sinodi u Barmenu, održanoj od 29. do 30. svibnja 1934., donesena je povijesna teološka deklaracija, priređena kao programatski odgovor na teološke postavke nacionalsocijalističkog državno-crkvenog pokreta formulirane na sinodi Njemačkih kršćana 1933. u Brauneu.
Premda deklaracija nije izravno sročena protiv nacističkog režima, već više dovodi u pitanje teološki sustav Njemačkih kršćana, koji su nastojali crkvu dovesti u sklad s nacističkim državnim idealima, ona je ipak neizravno proročko upozorenje nacizmu kao totalitarnom sustavu, čiji su Njemački kršćani bili sastavni i kontrolirani dio.
Nacrt deklaracije najvećim je dijelom sastavio reformirani teolog Karl Barth u suradnji s evangeličkim teologom Hansom Asmussenom (1898. – 1968.) te još nekolicinom crkvenih protestantskih vođa. Deklaracija je predočena u šest teza, a svaka je teza koncipirana tako da se nakon iznošenja biblijskoga teksta navodi pravovjerni nauk, a osuđuje onaj pogrešni.
Deklaracija se smatra temeljnim teološkim dokumentom Ispovijedajuće crkve, a sadržajno je uobličena izrazito kristocentrično: Samo je Krist jedina Riječ Božja, izvor sve božanske objave. On je gospodar ljudskoga života. Crkva, sa svim svojim službama, Njegovo je vlasništvo, a njezina je zadaća naviještati ljudima milost Božju. Budući da Barmenska teološka deklaracija nije dosad bila dostupna široj hrvatskoj javnosti, uredništvo knjige “Uvod u evangeličku teologiju” Karla Bartha (prevela dr. Marina Miladinov, Teološki fakultet Matije Vlačića Ilirika, Zagreb, 2007., str. 123. i 124.) smatralo je korisnim objaviti je kao prilog ovoj Barthovoj knjizi, imajući na umu da je i sâm Barth bio glavni kreator tog dokumenta. S druge strane, ove barmenske teze, premda nastale u konkretnim povijesnim uvjetima crkvenih previranja (Kirchenkampf) u Njemačkoj tridesetih godina prošloga stoljeća, itekako su aktualne i danas, kada je europska kultura u opasnosti zaboraviti kršćanske odrednice svog identiteta.
Naposljetku, Barmenska teološka deklaracija sastavni je dio ne samo protestantskoga već i ukupnog ekumenskog povijesno-teološkog poklada i predstavlja jednu od ekumenskih polazišnih odrednica za naviještanje Krista u današnjem vremenu.
Ona je, ponavljam, itekako aktualna i potrebno je da ovdašnji katolici znaju za nju i da nešto poduzmu. Jer, da se to zaista željelo, ovdašnji su teolozi, koji su znali za tu deklaraciju mnogo prije raspirivanja etnonacionalizama na našem području, mogli, u njezinu duhu, sačuvati crkve i vjerske zajednice i spriječiti da one postanu sluškinje vlasti i raznih etnonacionalizama.
Smatram da je Deklaracija itekako vrijedeći model za demitologiziranje govora o naciji i državi u kršćanskom kontekstu. Osim toga, ona obvezuje da se, prije ili poslije, crkve i teolozi slože oko toga da i na našem prostoru nastane sličan dokument.
Ovim završavam kolumnu, no vrijedilo bi, ako ste je već dovde pročitali, da nastavite čitati i dalje i da doznate za što se zapravo zauzimam. Hvala!
Barmenska teološka deklaracija – Teze:
1. Odgovori Isus: Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni. (Iv 14,6)
Zaista, zaista, kažem vam: Tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se. (Iv 10,1.9)
Isus Krist, kakav je za nas zasvjedočen u Svetome pismu, jest ona jedina Riječ Božja koju moramo čuti, u koju se moramo uzdati i slušati je u životu i u smrti.
Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva kao izvor svoga naviještanja mogla i morala izvan i osim te Božje Riječi priznavati i druge događaje i sile, ličnosti i istine kao božansku objavu.
2. Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje. (1 Kor 1,30)
Kao što je Isus Krist Božje obećanje oproštenja svih naših grijeha, on isto tako i snažno polaže pravo na čitav naš život; on nam donosi radosno oslobođenje od bezbožnih spona ovoga svijeta za slobodnu i zahvalnu službu njegovim stvorenjima.
Odbacujemo pogrešni nauk da bi mogla postojati područja našega života u kojima ne bismo pripadali Isusu Kristu, nego drugim gospodarima, područja u kojima nam ne bi bilo potrebno opravdanje ni posvećenje po njemu.
3. Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega je sve Tijelo usklađeno i povezano. (Ef 4, l5-16)
Kršćanska Crkva jest bratska zajednica u kojoj je Isus Krist kao Gospodin po Duhu Svetome prisutan i djeluje po riječi i sakramentu. Crkva pomilovanih grješnika mora svojom vjerom i poslušnošću, svojim naviještanjem i ustrojstvom, svjedočiti usred ovoga grješnog svijeta o tome da ona pripada isključivo njemu te da živi i želi živjeti isključivo od njegove utjehe i njegovih naputaka u iščekivanju njegova dolaska.
Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva smjela napustiti oblik svoga naviještanja i svoga ustrojstva po vlastitom nahođenju ili uslijed smjene vladajućih svjetonazorskih ili političkih uvjerenja.
4. Isus ih dozva i reče: Znate da vladari narodima svojim gospoduju, i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. (Mt 20,25-26)
Postojanje posebnih službi u Crkvi nije razlogom za vladavinu jednih nad drugima, već mu je cilj omogućiti služenje koje je povjereno i naloženo vjerničkoj zajednici kao cjelini.
Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva, osim takvoga služenja, mogla i smjela postavljati i prihvaćati posebne vođe, s posebnim vladalačkim ovlastima.
5. Boga se bojte, kralja častite! (1 Pet 2,17)
U Svetome pismu čitamo da u svijetu koji još nije otkupljen, a u kojemu se nalazi i Crkva, država po Božjem nalogu ima zadaću starati se za pravo i mir uz prijetnju i primjenu sile, i to prema ljudskoj prosudbi i ljudskoj sposobnosti. Crkva prihvaća blagodat toga naloga sa zahvalnošću i strahopoštovanjem prema Bogu. Ona podsjeća na Božje kraljevstvo, opominje na Božju zapovijed i pravednost, a time i na odgovornost vladara i njihovih podanika. Ona se uzda i sluša snagu riječi kojom Bog sve nosi.
Odbacujemo pogrešni nauk da bi država trebala i mogla osim ovoga svog posebnog naloga postati jedinom i apsolutnom odrednicom ljudskoga života i time također ispuniti poslanje Crkve. Odbacujemo također i pogrešni nauk da bi Crkva trebala i mogla osim ovoga svog posebnog naloga prisvojiti državne metode, državne zadaće i državnu čast te na taj način i sama postati državnim organom.
6. Isus prozbori: I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta. (Mt 28,20); Riječ Božja nije okovana. (2 Tim 2,9)
Zadaća Crkve, u kojoj je utemeljena njezina sloboda, sastoji se u tome da ona u Kristovo ime, dakle u službi njegove riječi i djela, propovijedanjem i po sakramentu naviješta svim ljudima slobodnu milost Božju.
Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva u ljudskoj aroganciji mogla staviti riječ i djelo Gospodinovo u službu bilo kakvih proizvoljno odabranih želja, svrha i planova.
*****
Ako ste i ovo pročitali, nadam se da nas ima više u pokretu protiv mržnje, protiv straha, protiv hinjene religioznosti i protiv odbacivanja Srba ili bilo koga drugoga. Mi Srbe trebamo zagrliti!