novinarstvo s potpisom
Bio sam u Francuskoj kada je u Normandiji, dok je slavio misu, na barbarski način ubijen svećenik Jacques Hamel. Francuska je dva dana bila u očaju: obavijesna su sredstva bez prestanka izvještavala, a komentatori su isticali potrebu dijaloga između osoba različitih vjera.
Svi su Francuzi gledali sprovodni obred, uključujući političke vlasti; sudjelovali su u boli obitelji, župe i biskupije. Imao sam dojam da su se Francuzi sjetili svojih kršćanskih korijena. Svi su tvrdili: Ne ubija se župnik!
Neki nisu oklijevali reći da su religije čimbenik mira. Sve je to važno za danas i sutra.
Razvidno je da zločinci potkopavaju vjerodostojnost međureligijskoga dijaloga, ali treba nastaviti sa susretanjem, međusobnim razgovorima, te, kad je moguće, zajedno nastupati da ne prevlada mržnja.
Često sam svjestan da su brojni problemi nastali zbog neznanja jedne ili druge strane. Neznanje pak rađa strah.
Da bismo mogli zajedno živjeti, valja na različite gledati s poštovanjem, s dobrohotnom radoznalošću i željeti zajednički hod.
Teškoće, razočaranja, jučerašnje i današnje tragedije treba smatrati pravodobnim poukama, iz njih ljudi trebaju izvući potrebnu mudrost za otvaranje novih putova, razumnijih i odvažnijih.
Žurno je sustavnom katehezom produbljivati sadržaj naših religija, a mi smo katolici, što se toga tiče, povlašteni, jer možemo crpiti iz bogatoga učiteljstva pape Benedikta XVI. koji je, više od drugih papa, govorio o potrebi kršćansko-muslimanskoga dijaloga.
Često se govori kako vjerski dijalog može zastraniti u sinkretizam. Ja mislim suprotno.
Dapače, rekao bih da je međureligijski dijalog najučinkovitiji lijek protiv relativizma. Naime, u dijalogu je na prvom mjestu ispovijedanje vlastite vjere. Dijalog se ne može temeljiti na dvoličnosti.
Stoga mi se čini da nas događaj ubojstva svećenika Hamela potiče na jačanje našega duhovnoga života, da ga hranimo molitvom i učenjem.
Uvijek je dobro prisjetiti se onoga što je sveti Ivan Pavao II. 14. veljače 1982. godine govorio u Kaduni, u Nigeriji:
”Svi mi, kršćani i muslimani, živimo pod suncem jedinoga milosrdnoga Boga. Branimo dostojanstvo čovjeka. Klanjamo se Bogu i ispovijedamo posvemašnje pokoravanje Njemu. Kršćanstvo i islam imaju mnoge zajedničke stvari: prvenstvo molitve, obvezu pravde praćenu samilošću i milostinjom, a osobito sveto poštovanje ljudskoga dostojanstva koje je u osnovi temeljnih prava svakoga ljudskog bića, uključujući i pravo na život svakoga začetoga djeteta”.
Možemo, odnosno, moramo zajedno raditi i promicati vjersku izobrazbu, tim više jer neki nastoje da se zaboravi, čak i uništi, duhovni vidik ljudskoga života.
Ubijajući velečasnoga Jacquesa, onaj koji je smislio taj gnjusni čin imao jasnu svrhu: očitovati da nije moguć suživot muslimana i kršćana.
Mi vjerujemo i očitovali smo da, naprotiv, u Božje ime moramo u duhu iskrenosti i uzajamnoga povjerenja ujediniti svoje snage i zajedno raditi za sklad i jedinstvo.
Papa Franjo neprestano odašilje signale da je bratski suživot, ne samo moguć, već neizbježan i plodan.
U prigodi hodočašćenja u Svetu zemlju, Papa je 26. svibnja 2014. godine pred Velikim muftijom Jeruzalema rekao:
”Na ovom našem zemaljskom hodočašću nismo sami: susrećemo se s hodom drugih vjera, katkada s njima dijelimo dio hoda, katkada zajedno provodimo odmor koji nas jača.
Živimo komunikaciju i bratsku razmjenu jer nas mogu okrijepiti i dati nam nove snage za sučeljavanje sa zajedničkim izazovima koji se javljaju pred nama”, piše kardinal Jean-Louis Tauran u članku objavljenom u vatikanskom dnevniku L’Osservatore Romano koji prenosi Radio Vatikan.
(IKA)