Zastave na krovu HNK? Da!

U vedrim i bistrim večerima ranog ljeta, kad su dani najduži, na zagrebačkom Trgu maršala Tita pred sumrak se događaju čudesne stvari. Nova kuća u kojoj nastaje i živi glazba, Muzička akademija, na zapadnoj je strani trga. Njezino pročelje, okrenuto prema istoku, stoga rano ostaje u sjeni. Ipak, u predvečerje se velike staklene plohe zapale. Muzejski, školski, fakultetski i kazališni prozori dobacuju se preko trga sunčevim ognjem.

Prije nego nestane, plamen uvijek lizne i sjajna crna slova Krležina imena na pročelju Leksikografskog zavoda, a Šosteričeva igla ispred Akademije, onako zabodena u nebo, kao da jedina drži trg na zemlji, da se ne razleti u elementarne čestice duginih boja.

Dolje je tepih asfalta i trave, a travnjaci su lijepo pošišani i zeleni jer o njima brinu zlata vrijedne ruke radnica i radnika Zrinjevca. Sjetite ih se barem onda kad vas cvijetnjaci na trgu pozdrave novom kompozicijom i harmonijama od latica i lišća. Gore je nebo, duboko i čisto u večerima kakva je bila prošlog ponedjeljka. A u sredini te simfonije žari se i žuti zgrada Hrvatskog narodnog kazališta.

Dok iza leđa osjećam snagu Meštrovićeva Zdenca života, dižem pogled gore i čujem kako se nebeski oganj, kao u Bersinim Sunčanim poljima, izlijeva iz truba zlatnih svirača koje su Fellner i Helmer ostavili da nehajno sjede i po svakom vremenu i nevremenu trube s krova. A lijevo i desno iznad pročelja, na vrhu ona dva tornjića, vijore se zastave, hrvatske trobojnice

U takvim večerima osobito volim stati točno ispred glavnog ulaza u kazalište. Dok iza leđa osjećam snagu Meštrovićeva Zdenca života, dižem pogled gore i čujem kako se nebeski oganj, kao u Bersinim Sunčanim poljima, izlijeva iz truba zlatnih svirača koje su Fellner i Helmer ostavili da nehajno sjede i po svakom vremenu i nevremenu trube s krova. A lijevo i desno iznad pročelja, na vrhu ona dva tornjića, vijore se zastave, hrvatske trobojnice.

Ali, što to hrvatski državni barjaci još uvijek rade na zgradi teatra koji se smatra glavnim državnim i nacionalnim kazalištem? Zar nije tamo na početku prošle kazališne sezone ustoličena intendantica čiji je dolazak bio okružen paničnom brigom za opstanak hrvatske nacionalne kulture i identiteta?

Zar nije Dubravka Vrgoč došla na čelo HNK da sve okrene naglavačke, da travnjake okači o oblake, a nebo sruši dolje, pa da u bezdan propadne i hrvatsko kazalište i narod s čitavom svojom kulturom, sa svim svojim nacionalnim dramama, operama i baletima, sa Zrinjskim s isukanim mačem na čelu i s Erom na začelju? Kako to da nakon deset mjeseci takve pošasti kazalište još uopće stoji na svom mjestu, okićeno ne jednim, nego čak dvama hrvatskim barjacima iznad pročelja?

E, pa tako što je Hrvatsko narodno kazalište ostalo, a pod intendanturom Dubravke Vrgoč još više postalo mjesto na kojem se stvari ne izokreću, nego se postavljaju tamo gdje im je mjesto.

Ako te kazališne barjačiće usporedimo sa zastavičetinom što ju je gore na državničkom brdu o Danu državnosti dala izvjesiti hrvatska predsjednica, onda ćemo vidjeti dva potpuno različita koncepta hrvatstva. Jedan je onaj na Trgu maršala Tita, u Hrvatskom narodnom kazalištu, gdje je zastava na krovu, sama po sebi komad platna određenih boja, o kojem ama baš nimalo ne ovisi što se i kako se igra, pjeva i pleše na pozornici te kuće.

Što to hrvatski državni barjaci još uvijek rade na zgradi teatra koji se smatra glavnim državnim i nacionalnim kazalištem? Zar nije tamo na početku prošle kazališne sezone ustoličena intendantica čiji je dolazak bio okružen paničnom brigom za opstanak hrvatske nacionalne kulture i identiteta?

Ali, s druge strane, sve što se u toj kući igra, pjeva i pleše služi i tome, ili u prvom redu tome da se shvati što znače te zastave na krovu, da se razumije što je to nacija, što država, i što sve čovjek usred njih, zbog njih ili pod njima može postati.

U kazališnim se pokusnim dvoranama, kreativnim uredima, radionicama i pozornicama zamišlja, kroji, šiva, predstavlja, uigrava i stvara budućnost mnogo važnija i relevantnija nego kratkoročni, plitki i površni planovi skovani u stranačkim i političkim kabinetima.

Tamo više nema vizije, nema kreacije ni mašte. Tamo se, da bi se prikazalo velikom Hrvaticom ili Hrvatom, mora objesiti neukusno velika zastava. Tamo se i dalje nepromišljeno, budalasto i mislećeg čovjeka nedostojno, propovijeda o “vječnoj Hrvatskoj”.

Doista, koliko čovjek mora biti duhovno i intelektualno ograničen da bi bilo koju državu nazvao vječnom? Koliko ta osoba mora biti u svom čitavom životu nedirnuta, neuznemirena i neoduševljena ijednom ozbiljnom mišlju o vječnosti da bi tu uzvišenu i nedokučivu riječ spojila s bilo kojom ljudskom tvorevinom?

Velika je u tim mislima praznina koju treba pokrivati i skrivati sve većim i većim zastavama.

A zastavice na kazalištu mogu biti još i manje, ali dokle god se pod krovom na kojem one lepršaju ozbiljno misli, dokle god se jezik njeguje s poštovanjem prema njegovom smislu i ljepoti, dokle god se glazbom i tijelom stremi prodrijeti i dalje nego što mogu dobaciti riječi, dotle ta kuća čini čast tim zastavama.

Koliko čovjek mora biti duhovno i intelektualno ograničen da bi bilo koju državu nazvao vječnom? Koliko ta osoba mora biti u svom čitavom životu nedirnuta, neuznemirena i neoduševljena ijednom ozbiljnom mišlju o vječnosti da bi tu uzvišenu i nedokučivu riječspojila s bilo kojom ljudskom tvorevinom?

U tom smislu Hrvatsko narodno kazalište je u onoj jednoj mjeri u kojoj je to i prije bilo ostalo, ali i još više postalo mjesto na kojem se ispituju stari i postavljaju novi kriteriji smisla, vrijednosti i jedinstvenosti svakog čovjeka u publici, na pozornici i iza nje.

Pridjev “hrvatski” nijednom pojmu, nijednoj stvari ili ustanovi, a ponajmanje čovjeku nije uvećao kvalitetu, učinio ga plemenitijim, uzvišenijim, posebnijim i u bilo kom smislu vrednijim.

S druge strane, hrvatstvu sa svim njegovim identitetskim sastavnicama i političkim konotacijama vrijednost bude uvećana kada neko kazalište, koje nosi pridjev hrvatsko, pa još uz to i narodno, bude mjesto smjelih pitanja, mjesto njegovanja misli i pameti, mjesto na kojem se ispituje smisao i prokušava vrijednost svega, pa i samog tog hrvatstva.

Nema nacionalnog teatra, nema nacionalne kulture. Ima samo dobrog teatra i samo istinske kulture koji naciju i u njoj pukim slučajem okupljene pojedince prosvjetljuju, poučavaju, oplemenjuju, potiču im misao i maštu, šire poglede i dušu.

S ovim se tvrdnjama, naravno, neće složiti nacionalisti. Ima ih koji usprkos svoj nelogičnosti takvog uvjerenja ipak iskreno misle, jer ih nitko drugačije nije naučio, da nacija čovjeka čini vrijednim, a zapravo je potpuno obrnuto. No, gori su oni koji tu priču prodaju i koji o tome svjesno lažu do neba, do samog pohrvaćenog Boga i vječne nacije i države.

Sada i ovdje gdje živimo nije mala stvar da se tako nešto ne čini u glavnom, zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Nije malo što u tu kuću ljudi od ove sezone hrle i da bi slušali filozofe, što se stvaraju nova djela i što se i dalje, ali s težnjom da budu sve bolja, igraju i stara, poput Ere i Zrinjskog.

Intendantica Dubravka Vrgoči svi njeni suradnici, sve do ljubaznih portirki i portira, za sada ispunjavaju svoj zadatak od nacionalne važnosti: ne puštaju takve podle lažove u svoju kuću i na svoju pozornicu. I da, kuća je prošlog ponedjeljka, na svečanom i veselom završetku prve sezone Dubravke Vrgoč bila puna do krova

Pred svakim je narodom, pa tako i hrvatskim, pred svakom javnošću i državom jednostavan i brutalan izbor. Ili će se identitet graditi na istinskoj kulturi, na jeziku koji još uvijek ima smisao, dubinu i traži istinu, na slikama i tonovima koji traže dalje od riječi.

Druga mogućnost je da o hrvatstvu pričaju besprizorni, sirovi, primitivni, neobrazovani i vrlo često kriminalni tipovi. Intendantica Dubravka Vrgoč i svi njeni suradnici, sve do ljubaznih portirki i portira, za sada ispunjavaju svoj zadatak od nacionalne važnosti: ne puštaju takve podle lažove u svoju kuću i na svoju pozornicu.

I da, kuća je prošlog ponedjeljka, na svečanom i veselom završetku prve sezone Dubravke Vrgoč bila puna do krova.

Doslovno.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora