Zašto ipak ne mrzim Tita?

Počinjem pisati ovaj komentar točno u 15:05 sati kada je, prema informaciji Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, objavljene preko televizije u pet sati popodne tog 4. svibnja 1980., umro drug Tito.

Od svih mogućih pitanja i od svih mogućih rasprava koje se nude u povodu današnje, trideset i pete godišnjice smrti Josipa Broza meni se nameće sljedeća tema: imamo li danas, 35 godina nakon njegove smrti, više ili manje nego za Titova vremena?

Budući sam (po prvi puta u životu) stigao u Jugoslaviju u svibnju 1989., i to kao redovnik-franjevac s privremenim zavjetima da bih pohađao studij filozofije i teologije, nemam neposrednih dojmova ili bilo kakva iskustva života u Titovoj državi. Znam samo da nas je vijest o Titovoj smrti u Buenos Airesu oraspoložila jer se činilo da dolazi kraj režimu koji smo u krugovima proustaških Hrvata u Argentini smatrali tamnicom naroda.

Ja sam, dakle, te 1980. još mrzio Tita, da bih devet godina kasnije bio poptuno spreman prihvatiti stvarni život u post-Titovoj Jugoslaviji, doduše sluteći da su duhovi nacionalizma pušteni iz boce i da će, što sam vidio već mjesec dana po dolasku iz Argentine, prerasti u rat, što je tada Slobodan Milošević i najavio sa proslave 600. godine Kosovske bitke

Ja sam, dakle, te 1980. još mrzio Tita, da bih devet godina kasnije bio poptuno spreman prihvatiti stvarni život u post-Titovoj Jugoslaviji, doduše sluteći da su duhovi nacionalizma pušteni iz boce i da će, što sam vidio već mjesec dana po dolasku iz Argentine, prerasti u rat, što je tada Slobodan Milošević i najavio sa proslave 600. godine Kosovske bitke.

Koristim stoga svjedočanstvo osobe koju duboko poštujem, možda naše ponajbolje novinarke i medijske spisateljice, kolegice Dare Janeković (r. 1925.) i danas aktivne promatračice i kroničarke medijskih i političkih fenomena, kako u zemlji, tako u svijetu. Navodim dio njene memoarske-publicističke knjige ”Crni as i dvije grlice” (vlastita naklada, Zagreb, 2003.), gdje se na 95. stranici prisjeća trećeg po redu razgovora s Titom (tada 84-godišnjakom), obavljen na otočiću Vangi 24. prosinca 1975., uglavnom o zabrinjavajućem stanju u Savezu komunista Jugoslavije, ”sklerotiziranom i birokratiziranom, koji takav kakav jest i vodi zemlju u propast”, jer je Tito, navodi kolegica, bio veoma zabrinut.

Govorila mu je o tome kako nacionalšovinizmi odmuklo razjedaju i rastaču zemlju i u isto vrijeme, a uz pomoć partijske birokracije i oligarhije, preuzimaju glavne poluge vlasti te da će veoma brzo SKJ i Jugoslavija doživjeti propast.

Govorila je, uostalom Titu, tada, i o krađama, o korupciji, o mitu, o privrednom kriminalu golemih razmjera. Kazala mu je da je sve to uzelo toliko maha da se normalni i pošteni ljudi čude kako još Jugoslavija i postoji, kako još imaju to što imaju. Pa, kao da je to pisala ove 2015. godine!

Tito joj je tada rekao: ”Ako je istina sve to što govoriš, onda sam ja zabadava utrošio svoj život!”.

Tu njegovu rečenicu Dara neće nikada zaboraviti.

Kolegica se i danas pita: Gdje su narodi koji su oplakivali Titovu smrt? Gdje ona to zapravo živi? Srbi se žele riješiti Kuće cvijeća u Beogradu, a u Kumrovcu su vandali 2004., kada je hrvatski premijer bio Sanader, podigli u zrak Titov spomenik, što je tadašnji šef Vlade oštro osudio požurujući radove na sanaciji spomenika. Bi li Broz imao mira da ga se vrati u rodnu zemlju?

Nekima je, da odgovorim na postavljenu tezu, razlika između života u Jugoslaviji i u ostatku socijalističkoga bloka, barem kada je o Hrvatskoj riječ, bila mnogo više nego što imaju danas.

Predrag Matvejević, u članku u ”Jutarnjem listu” objavljenom na današnji dan prije 5 godina, konstatira nešto što samo glupani (među kojima će se možda naći i neki stalni posjetitelji ovoga portala) mogu negirati: ”Sudbina nije podarila Hrvatskoj povijesnu i političku figuru međunarodnoga značenja usporedivu s Titom”.

Predrag Matvejević, u članku u ”Jutarnjem listu” objavljenom na današnji dan prije 5 godina, konstatira nešto što samo glupani (među kojima će se možda naći i neki stalni posjetitelji ovoga portala) mogu negirati: ”Sudbina nije podarila Hrvatskoj povijesnu i političku figuru međunarodnoga značenja usporedivu s Titom”

Samo, ponavljam, politički idioti mogu nijekati Titove zasluge u skidanju s naših obraza ustaške ljage.

Ta činjenica je, objektivno, jača od subjektivnog doživljaja neslobode u SFRJ, od komunističke represije i od djelovanja štetočina i ubojica koji su bacili ljagu na plemenitu borbu partizana.

Možda bi danas trebalo, poslije svega što je propalo, podsjetiti na ono što je, unatoč svemu ružnom, kod Tita i u SFRJ bilo pozitivno i povijesno opravdano. Naime, previše smo, tvrdi Matvejević, izgubili da bismo se ičeg što vrijedi odricali.

Mene, da se razumijemo, ne smeta određena titonostalgija ako je to, prvenstveno, potreba da se razumijemo i surađujemo jedni s drugima ostajući pritom svatko na svome, s odgovornošću koja svakome pripada.

Problem leži u tome što oni koji napadaju oblike titonostalgije nisu, usput budi rečeno, baš i neki primjeri građanske, društvene ili političke odgovornosti. Mislim ovdje, među inim primjerima, baš i na nedogovorno, nepovijesno i nacionalističko ponašanje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

I ja ću, za kraj, citirati Franju Tuđmana, da bude jasno što imamo, a što nismo imali: ”Da nije bilo Tita, ne bi bilo ni današnje Hrvatske”.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora